Dnevnik teroriste (23): Diktatura

SHARE:

Marko Tomaš
Dnevnik teroriste: Diktatura

Ne možeš se domaknti od svojih opsesija jer živiš u diktaturi i ne možeš zamisliti nikakav drugi poredak stvari. Oblikovan si da budeš diktator i da se žališ na sve druge oblike diktature izuzev vlastitog poretka stvari. Sve se ponaša po vlastitoj volji i to tako treba biti. Diktatura je prirodan poredak stvari ali samo ako je svjesti o svemu tome. Za sve na svijetu ima mjesta samo je ljudima tijesno.

Dođe ljeto i više nikome ništa nije jasno. Sva uvjerenja se istope i iscure niz asfalt u slivnik. Ljeti ništa ne postoji. Tu i tamo tek probudi se neka uspomena koju nanese povjetarac u vidu mirisa neke bašte pored koje su te za ruku vukli roditelji koji su žurili kući da uhvate onih par sati odmora koji čovjeka pripadnu kad odrobija svoje dugove prema postavkama društva. Živjeli smo i živjet ćemo u diktaturi. Ljeto će nas uvijek podsjetiti na taj užas.

Nikada nisam razumio druge ljude. Nisam shvatao emocije koje ih pokreću. Nisam kužio glazbu koju slušaju, način na koji komuniciraju, kako se ponašaju, odnose jedni prema drugima, sve mi je to oduvijek bilo potpuno nejasno. Gdje god sam bio dolazio sam iz drugog svijeta i vremena. Greška je vjerojatno uvijek bila u meni. Zato sam se odlučio na osamu. Na pobunu. Na smišljanje načina kako da okončamo svijet u kojem nitko nikoga ne razumije. Nije lijepo živjeti u tolikoj samoći, a upirati sve duševne i tjelesne snage kako bi dokazao drugima da si vrijedan njihove pažnje. Sve je to nepristojno. Sve je to brutalno. Samoća u koju smo utopljeni je kiselina koja nam polako nagriza kosti i mi se ljeti potpuno topimo i skupa s vlastitim uvjerenjima niz asfalt curimo u slivnik.

Nekad sam drugačije živio. Provodio sam dane s drugim ljudima misleći da se tako sklanjamo od samoće. Katkad, u rijetkim trenucima tišine, kad bi svakoga obuzele njegove vlastitie misli, sva bi mi se lica koja me okružuju učinila nepoznatim, potpuno stranim i obuzelo bi me osjećanje stida zato što se trpam tamo gdje ne pripadam samo kako bih se sklonio od užasa u kojem svaki čovjek mora živjeti, od mučenja, od mučne samoće, činjenice da nitko nikoga ne shvata unatoč klimanju glava i tapšanjima po ramenima.

Ponekad, slušali smo glazbu i zvuci bi u meni budili određenu vrsta nježnog bijesa, neka pokretačka, luda energija bi me obuzimala i tjerala da vrištim, da plešem, da skačem, da se napijem, da udarim nekoga, da nekoga zagrlim, da nekoga poljubim, da nekoga ubijem. To bi trajalo kratko jer bih se već nakon nekoliko taktova zapitao koliko nas ima potpuno ista osjećanja kad čujemo istu glazbu, koliko nas se istinski razumije, koliko zapravo zajedničkog dijelimo, odnosno koliko nas toga zapravo dijeli. Htjeli smo drugačji svijet, ali kome bi taj i takav svijet zaista odgovarao, koliko bi bilo pravde po glavi stanovnika, koliko porcija istine bi bilo u svakom pojedinačnom tanjiru?

Ja sam milosrdan diktator i povući ću cijeli svijet u pakleni ponor  otkuda možemo krenuti u uspon ka Bogu i istini. Živjet ću sam, umrijet ću poslije svih, ali ujedinjen s cijelim čovječanstvom. Reći ću svima da ih volim prije nego krenem provoditi pravdu.

marko tomaš