Dnevnik teroriste (22): Ključ

SHARE:

Marko Tomaš
Dnevnik teroriste: Ključ

Imam ključeve od svoga doma, imam ključeve da u njega uđem, ali nemam ključeve da iz njega izađem unatoč tomu što je sve tako beznadno predvidivo i nema nikakve potrebe da izlazim iz njega.

Ako mi se dogodi da pronađem ključeve koji će otvoriti vrata prema svijetu izvan kutije, izvan mog stana koji sam pretvorio u stožer u kojem kujem taktiku konačnog milosrđa, znam da ću se izgubiti u predvidivosti i čak bih, slab kakav jesam, mogao uživati u tome, izgubiti se, recimo, u nekoj jednostavnoj činjenici poput godišnjeg doba u kojem se svake godine iznova cijeli svijet nasuče poput broda s pijanim kapetanom koji more poznaje kao svoj džep, ali uporno završava nasukan na istom sprudu iz godine u godinu i samo ga činjenica da su njegovi nadređeni, oni koji su vlasnici svega čime on upravlja dajući mu kao glavnu nagradu privid da je zapravo on taj koji upravlja svime što dodiruje i što mu pogled može obuhvatiti, pijaniji i nehajniji od njega samog. Znam, mogu se izgubiti tamo napolju, u svemu poznatom i predvidivom kao u rečenici koja zahtijeva da bude napisana.

Danima me mučilo ono najužasnije u ljudima, sposobnost da izdaju drugog čovjeka, zlokobna vještina koja im omogućuje da izdaju sami sebe, danima, danima me opsjeda samo ta jedna riječ, možda jedina među riječima savršeno jasna, precizna i ubojita. Izdaja. Izdaja. Izdaja. U toj se riječi sve sažima. Ljudska mimikrija. Zamjena identiteta. Nasilje nad samim sobom i nad drugima. Tu sve je vrtlog, čista agonija i sve je jasno i nema potrebe ništa tumačiti samo treba izaći na zrak, udahnuti, udisati, smiriti bilo, jer ljudska sposobnost da se postane izdajnikom je jedini stvarni razlog za strah i očaj, ali samo jedan od razloga zašto svijet ljudi treba uništiti i zašto sam svoj stan, zidove koji su međa mog privatnog svijeta pretvorio u štab iz kojeg komadujem svojim ludilom.

Ako mi se dogodi da ipak nekako, u potrazi za zrakom, završim izvan granica svojeg svijeta znam da ću panično prevrtati džepove ne bih li pronašao jedini ključ koji posjedujem, ključ svog doma u kojem je moje umiranje idilično a moji zločini su predmet divljenja. Svi pričaju o ljubavi i vremenskim prilikama. Svi se pretvaraju da u njima i oko njih ne bjesni jedan isti vječni rat iza kojeg stoji izdaja, nad kojim bdi nadmena ljudska pravda i u kojem ginu oni koji su pomislili da znaju voljeti pa su povjerovali u vlastito herojsko poslanje. Eto, to se događa u svijetu za koji nemam ključeve ali imam plan kako da ga uništim.

Ako napustim svoj dom samo na trenutak on će biti tiho okupiran. Neće ga pažljivo gaziti koraci žene koju sam jednom sanjao i spreman sam se kladiti da sam je jednom i vidio kako promiče kroz gužvu tražeći upravo mene koji sam tada bio nijem i nisam je znao dozvati. Moj dom će okupirati tama, gusta i ljepljiva i teško prohodna za misli. To će biti takva rečenica. Kada otvorim vrata teško dišući neću vidjeit ništa pred sobom ali znat ću, moći ću precizno opisati muškarca koji sjedi u mojoj fotelji i podiže pištolj prema sljepoočnici.

marko tomaš