Dnevnik teroriste (14): Klinička smrt

SHARE:

Marko Tomaš
Dnevnik teroriste (14): Klinička smrt

Otvorio sam vrata i ušao u hodnik popločan crnim kamenom. Na zidovima su bila ispisana razna imena. Jedino svjetlo nalazilo se u dnu samog hodnika. Puzalo je uz zidove prema meni. Ja sam čovjek i uvijek idem prema svjetlosti. Ja sam kao list koji se prema svjetlosti izvija. Tako se i krećem ka njoj, lelujam u sporom rastu. Svjetlost je poput obrva uokvirivala vrata na dnu hodnika u koji sam ušao. Otvorio sam vrata i ušao u hodnik popločan crnim kamenom. Na zidovima su bile portretne fotografije meni nepoznatih ljudi. Jedino svjetlo nalazilo se u dnu samog hodnika. Puzalo je uz zidove prema meni. Ja sam čovjek i uvijek želim ugasiti svjetlo. Ja sam ruka koja poseže za prekidačem. Tako se i krećem prema svjetlosti. Svjetlost poput kiruških noževa urezuje vrata u dnu hodnika. Otvorio sam vrata i ušao u hodnik popločan crnim kamenom. Na zidovima su bili otisci prstiju. Jedino svjetlo nalazilo se u dnu samog hodnika. Puzalo je uz zidove prema meni.

Ja sam čovjek i želim drugačiju svjetlost, novo sunce oko kojeg kruži novi planet. Poput planeta se krećem prema svjetlosti, osvrćući se oko sebe u tangu malih krugova. Svjetlost poput žara cigarete u papiru progorjeva prolaz kroz dno hodnika. Otvorio sam vrata i ušao u beskraj. Odjednom je nestalo gravitacije. Zidovi s imenima, fotografijama i otiscima prstiju lebdjeli su bez bremena značenja koje bi ih sastavilo. Patos popločan crnim kamenom kretao se slobodno. Svjetlost je bila ta koja je sve rastavila, dekonstruirala svijet hodnika kroz koji sam se kretao. Nisam imao tijelo, ali da jesam zasigurno bih bio potpuno nag. Bio bih gol muškarac koji stoji ispred zidova i čita imena koja zatim pokušava povezati s fotografijama i priskrbiti im odgovarajuće otiske prstiju. Bio bih božanstvo koje pokušava sastaviti ljude. Ali ja žudim nova vrata na dnu novog hodnika ispod novog sunca na novom planetu.

Kada sam se probudio to se nije dogodilo u hodniku popločanom crnim kamenom. Probudio sam se u svom stožeru, sobi u kojoj planiram savršeni zločin, konačni čin milosrđa. Imao sam tijelo, ali ono nije bilo nago i samim tim bilo je neusporedivo sa svjetlošću koja jedina poznaje naš svijet u tančine. Kada sam se probudio to se nije dogodilo u hodniku popločanom crnim kamenom. Probudio sam se u svom stožeru, kroz prozor sam mogao vidjeti tmurno proljetno nebo koje donosi jesen u moj život. Činilo se da nikakva svjetlost ne može rasparati taj nebeski sivi pokrov. Zato sam opet postao svjestan potrebe da pronađemo novo sunce.

Kada sam ustao prišao sam prozoru. Otvorio sam ga. Ispred mene se ukazao grad po čijim su kućama i zgradama bila ispisana imena. Jedino svjetlo nalazilo se u mojim očima. Fotografirao sam lica prolaznika koje sam vidio na ulici na koju gleda moj prozor. Skenirao sam otiske njihovih prstiju. Rastavio sam ljude i poželio im ugodan dan u tmurnom proljeću. Vidio sam kako otvaraju vrata i ulaze u hodnik popločan crnim kamenom. Na zidovima nije bilo ničega. U dnu hodnika svjetlile su moje oči poput tek ispaljenog metka.

marko tomaš