Čarobnjak iz Oza u sovjetskoj verziji – književnost za decu ili propagandno sredstvo Poznati roman L. Frenka Bauma Čarobnjak iz Oza objavljen je sa druge strane “gvozdene zavese” tokom surovog učvršćivanja Staljinove vlasti, ali da li je bio sredstvo propagande ili njena kritika

Poznati roman L. Frenka Bauma Čarobnjak iz Oza objavljen je sa druge strane “gvozdene zavese” tokom surovog učvršćivanja Staljinove vlasti, ali da li je bio sredstvo propagande ili njena kritika

Priča koju sam čitala kao dete odrastajući u SSSR-u 80ih počinje u Kanzasu, u zajednici siromašnih farmera. Osmogodišnja Eli Smit živi sa majkom i ocem u vagonu koji je bez točkova. Eli je premlada za školu, ali majka joj čita bajke o čarobnjacima, a otac je uči da čita i piše. Kad joj je dosadno, vodi svog psa Totošku da poseti komšije: dva dečaka, Dika i Boba, sa kojima se igra, i starca Rolfa, koji joj poklanja igračke.

To je srećan i miran život, iako ga povremeno remete cikloni. Iza neprohodne pustinje i planinskog venca, u Čarobnoj zemlji, nalazi se pećina ukrašena prepariranim krokodilom, glodarima i gmizavcima. Tamo opaka veštica po imenu Gingema sprema oluju. Ona mrzi preduzimljive farmere koji su u ime napretka uništili šume i ubili sve ukusne žabe i zmije. Ova stvorenja joj služe kao hrana, a takođe ih koristi za svoju magiju. Od kako su ljudi ovladali prirodom, njeno preživljavanje je sve teže.

„Cepaj, lomi ruši “, viče Gingema dok pušta ciklon iz kotla, uz pomoć svoje metle. „Uništite ljude, životinje, ptice. Ostavite samo žabe, miševe, zmije, bube, pauke. Neka se množe za mene“.

Ime Gingema ruskom uhu zvuči strano, ali na slici koja ide uz priču veštica je prikazana grbavog nosa i kako mlatara ogromnom metlom: podseća na Babu Jagu, lik iz ruskih narodnih priča.

Kada ciklon stigne do Kanzasa, on odnese Elin vagon, pokupivši ga sa devojkom i njenim psom Totoškom zarobljenim unutra. Otrgnuvši Eli od roditelja, ciklon je nosi preko mora i gora i na kraju dovodi u Čarobnu zemlju. Dobra veštica po imenu Vilina presreće Gingeminu magiju i prizemljuje Elinu kuću na Gingeminu glavu. Zla veštica je mrtva, ali sada Eli i Totoška moraju pronaći put natrag u Kanzas. Inače, da je Čarobna zemlja zaista čarobna znamo po tome što ovde Totoška može da govori.

Godine 1939, iste godine kada je Čarobnjak iz Oza premijerno prikazan u američkim pozorištima, Aleksander Volkov, 48-godišnji učitelj istorije koji je postao autor dečjih knjiga u Moskvi, objavio je Mađioničara iz smaragdnog grada, svoju adaptaciju romana L. Frenka Bauma Čudesni čarobnjak iz Oza (The Wonderful Wizard of Oz).

Termin „gvozdena zavesa“ obično se koristi za opis prividne granice iz doba hladnog rata, ali Sovjetski Savez zaista jeste ozbiljno ograničio svoje informativne veze sa Zapadom ubrzo nakon Oktobarske revolucije 1917. Tridesetih godina XX veka, knjige na engleskom jeziku su bile retke i teško ih je bilo naći u celom SSSR-u. Godine 1934. godine, kada je Volkov odlučio da studira engleski jezik, njegova nastavnica mu je pozajmila svoj primerak Baumove knjige.

Poznavalac sovjetske dečje književnosti Miron Petrovski citira Volkovljeve neobjavljene dnevnike (prevod je moj): „Zaplet bajke i njeni čudesno genijalni likovi su me očarali. Pročitao sam priču svojim sinovima, pa su je i oni zavoleli. Nije mi se rastajalo od ove knjige (osim toga, bila je odlično napravljena) pa sam davao njenom vlasniku razne izgovore zašto je i dalje kod mene na pozajmici. Konačno, odlučio sam da je prevedem na ruski, temeljno je prepravljajući “. Posao mu je bio toliko zanimljiv da je, kako tvrdi, završio prvu verziju prevoda za dve nedelje.

Možda je razlog tolike brzine počivao u činjenici da se nije osećao obaveznim da bude veran originalu. Upravo suprotno: Volkov se ponosio izmenama i adaptacijom knjige za svoju publiku. Nije bio prvi sovjetski autor koji je ovo uradio. Nove sovjetske okolnosti zahtevale su nove priče i nove verzije starih priča. Tokom 20-ih godina, nove generacije kritičara i pedagoga su postale sumnjičave prema bajkama, tvrdivši da su bile instrument klasnog potčinjavanja i da će deci proletarijata škoditi da ih čitaju. Ali 1933. godine, dok je Staljin učvršćivao svoju moć i obuzdavao neke od najrevolucionarnijih ideja 20-ih, Komunistička partija je osnovala DETGIZ, novo izdavačko preduzeće za produkciju knjiga za decu, s ciljem podizanja budućih generacija koje će verovati u komunističke ideale.

U rukama slabijeg urednika, pritom neobavezanog zakonima o autorskim pravima (Sovjetski Savez nije potpisao nijedan međunarodni ugovor o autorskim pravima do 1973. godine), adaptacija Baumovog romana lako je mogla postati najobičnije sredstvo propagande. To se nije dogodilo.

Nova organizacija poverena je iskusnom uredniku Samuilu Maršaku. Maršak, iako nije bio partijski funkcioner, znao je kako da pridobije decu podučavajući ih marksističkom pogledu na svet. Tražio je da se dečja književnost najpre tretira kao književnost – kao oblik umetnosti – i tražio je knjige koje bi kombinovale „hrabri realizam“ sa „još hrabrijom avanturom“. I sam pisac i sjajan prevodilac, Maršak je svoju književnu karijeru gradio objavljujući pesme za decu i prilagođavajući britanske balade i dečje pesmice na ruski jezik. Nadgrađujući izvorni materijal narodnih balada, Maršak je isticao njihov revolucionarni potencijal.

Godine 1937, tokom vrhunca staljinističkog terora, lenjingradsko sedište DETGIZ-a našlo se pod lupom NKVD-a, a mnogi autori i urednici optuženi su za izdaju, uhapšeni i ubijeni ili proterani. Mnoge knjige koje je štampao Maršak smatrale su se ideološki nekompatibilnim sa trenutnim pravcem stranke. Među ubijenim autorima bili su pesnici modernisti Nikolaj Zabolotski (koji je prilagodio Rableovu Gargantuu i Pantagruela za sovjetsku decu), Nikolaj Oleinikov i Danil Harms. Lidija Čukovskaja, jedna od urednica koja je radila za Maršaka i pravila beleške o ovom periodu, zabeležila je kako je njen suprug Matvej Bronštajn, fizičar, od koga je tražila da napiše knjige za decu o rendgenu i radiju, uhapšen i po kratkom postupku pogubljen, zbog svojih veza sa ovom izdavačkom kućom.

Mnogi drugi, uključujući i samog Maršaka, izbegli su progon. Maršak se preselio u Moskvu, dalje od očiju agenata koji su pratili njegove aktivnostii. U Moskvi je nastavio da piše i radi kao urednik, uzevši, na primer, delo novog autora – Aleksandra Volkova i njegov Mađioničar iz Smaragdnog grada.

U rukama slabijeg urednika, pritom neobavezanog zakonima o autorskim pravima (Sovjetski Savez nije potpisao nijedan međunarodni ugovor o autorskim pravima do 1973. godine), adaptacija Baumovog romana lako je mogla postati najobičnije sredstvo propagande. To se nije dogodilo. Kanzas je ostao Kanzas, i iako je većina likova dobila različita imena, Eli Smit govorniku ruskog jezika zvuči čak više američki nego Doroti Gejl.

Kao dete u Lenjingradu 80-ih, prvi put sam se susrela sa Magioničarem iz Smaragdnog grada u obliku usmenog predanja koje mi je ispričala tetka. Kad sam dovoljno porasla da mogu da saslušam i cela poglavlja, čitala mi je roman, iznova i iznova, sve dok ga nisam naučila napamet i mogla da se pretvaram da ga sama čitam. Na kraju ga i jesam pročitala sama – naglas, svom mlađem bratu. Ono što me je osvojilo, osim neverovatne postavke romana i čarolije, jeste dinamičnost radnje kao i to što sam mogla da zamislim Eli, glavnu junakinju, kao običnu devojku, baš kao što sam bila ja.

Dorotin Kanzas je prilično sumorno mesto i njena želja da se tamo vrati u prvi mah nije logična. Jaz u toj logici čini njenu želju verodostojnom odraslom čitaocu koji je iskusio paradoks nostalgije za domom.

Volkov je skratio sve deskriptivne delove i dao je svojoj glavnoj junakinji brižnu majku i oca. Nakon prvog objavljivanja 1939. godine, Volkov je knjigu preradio 1959. godine, još više se udaljivši od Baumovog originala. To je ova kasnija verzija knjige koju mi je čitala tetka i sa kojom se i danas slušaju govornici ruskog jezika koji vole da čitaju. Uporedite dva uvodna odlomka. Prvo, Baum:

Doroti je živela usred velikih prerija u Kanzasu, sa ujakom Henrijem, koji je bio farmer, i tetkom Em, koja je bila farmerova supruga. Kuća im je bila mala, jer se drvo za njenu gradnju moralo dovoziti kilometrima, na kolima. Imala je četiri zida, pod i krov, što je činilo jednu sobu; a u toj sobi su se nalazili šporet koji se činio zarđalim, polica za suđe, sto, tri ili četiri stolice i kreveti. Ujak Henri i tetka Em imali su veliki krevet u jednom uglu, a Doroti mali krevet u drugom. Uopšte nije bilo ni potkrovlja, ni podruma – osim male rupe iskopane u zemlji, zvane podrum za ciklon, gde je porodica mogla da se skloni u slučaju da se pojavi jedan od onih velikih vihora, dovoljno moćan da sruši bilo koju zgradu na svom putu. Do njega se dolazilo kroz vrata u podu, odakle su merdevine vodile dole u ​​malu, tamnu rupu.

Evo Volkovljevog dela (zadržavam Baumov idiom kao osnovu za prevođenje):

Eli je živela usred velikih prerija u Kanzasu. Njen otac, farmer Džon, po ceo dan je radio u polju; njena majka Ana je obavljala kućne poslove.

Živeli su u malom vagonu, kome su bili skinuti točkovi pa je postavljen na zemlju. Živeli su siromašno: imali su metalni šporet, ormar, sto, tri stolice i dva kreveta. Pored kuće iskopali su podrum za ciklon. Porodica se tu krila tokom oluja.

Zatim dolazi novi pasus, Volkovljev:

Prerijski vrtlozi često su obarali na zemlju prebivalište farmera Džona. Ali Džon nije očajavao: kad su vetrovi utihnuli, podigao je kuću, vratio peć i krevete na svoja mesta; Eli je uzela limene ploče i šolje – i sve je bilo u redu do sledećeg ciklona.

Volkov koristi kratke rečenice kada piše i skraćuje pasuse, što knjigu čini pristupačnom čitaocima sa slabijom pažnjom. Naracija je vizuelna, direktna i ističe ono što je uobičajeno – da bi se stvorio dublji kontrast sa magijom koja će se pojaviti. Volkov je, verujem, prilagodio Baumovo delo ne samo imajući na umu drugačiju kulturu, već i ciljajući mlađu čitalačku publiku.

Razmislite o centralnom sukobu u knjizi. I Doroti i Eli žude za povratkom kući, u Kansas. Ali zašto? „Bez obzira na to koliko su naši domovi sumorni i sivi, mi ljudi od krvi i mesa radije bismo tamo živeli nego u bilo kojoj drugoj zemlji, pa čak i ako je toliko lepa“, kaže Baumova Doroti, uz čuveni zaključak „Nema mesta kao što je dom.” Dorotin Kanzas je prilično sumorno mesto i njena želja da se tamo vrati u prvi mah nije logična. Jaz u toj logici čini njenu želju verodostojnom odraslom čitaocu koji je iskusio paradoks nostalgije za domom. Ali za maštu malog deteta koje tek treba da napusti roditelje na duže vreme, ništa ne govori više u prilog domu od ideje o ponovnom susretu sa ocem i majkom. Za Eli, koja bi mogla biti Dorotina mlađa i zaštićenija sestra, Kanzas je dom, jer tu žive njeni roditelji.

Važno je napomenuti da Volkov ne menja Baumovu postavku: radnja knjige se odvija u Kanzasu, a upravo je Kanzas ono čemu Eli želi da se vrati sa svojih putovanja po Čarobnoj zemlji. Antiameričke političke kampanje u periodu posle Drugog svetskog rata nisu direktno uticale na Volkovljevu reviziju iz 1959. godine. Da je revizija knjige bila motivisana antiameričkom ideologijom, Volkov bi možda morao da Kanzas prikaže mračnijim i turobnijim nego u Baumovom opisu. Zapravo je upravo suprotno.

Lično, ne sviđa mi se ideja da se ove dve knjige moraju predstavljati kao suprotstavljene jedna drugoj, kao da se takmiče na nekom konkursu koji zanemaruje istorijske okolnosti njihovog nastanka i čitanja.

Volkovljev Kanzas je naseljen siromašnim poljoprivrednicima, ali uprkos tome – ili, zapravo, zbog toga –  to je druželjubivo mesto. Volkov se oslanja na političke ideje pokreta Komunističke internacionale (Kominterne), naročito popularne pre nego što je 30-ih Staljin počeo da eliminiše njenje članove. Kominterna je zvanično bila rasformirana tokom Drugog svetskog rata, ali su neki njeni ideali mogli da nastave da žive dalje. Kao deca, naučeni smo da verujemo da su se svi siromašni ljudi sveta ujedinili u svojoj borbi protiv bogatih buržoaskih eksploatatora, bilo da su živeli u Kanzasu ili u Ust-Kamenogorsku u Kazahstanu, gde je Volkov rođen. Iz svoje kuće, Eli može da vidi i kuće svojih jednako siromašnih komšija farmera; oni su njeni prijatelji koji se igraju i dele sa njom ono malo što imaju. Nama mlađim čitaocima Kanzas se u stvari učinio toliko divnim da smo čak i usred hladnog rata sanjali da odemo tamo, kao da je to bila Čarobna zemlja.

Još je neobičnije, kako primećuje Miron Petrovski, to što se čini da su neki Volkovljevi dodaci odražavali atmosferu staljinističkog terora u Sovjetskom Savezu 30-ih godina. U završnim poglavljima romana, kada se Baumov Oz na svom balonu vrati u Kanzas, Strašilo preuzme vladavinu nad Smaragdnim gradom, a njegova dolazak na vlast ne menja njegove stavove. Volkovljevo Strašilo, međutim, poprilično se promeni kao lik. Nabavi sebi novo luksuzno odelo i očekuje da mu se svi potčine – svi i sve. Kada krilati majmuni po treći i poslednji put priskoče u pomoć Eli, Strašilo im obeća: „Sledeći put imaćete drugog gospodara i nećete ga se tako lako rešiti.“ Misli na sebe. U novom poglavlju, nazvanom „Potop“, Strašilo, koje veliki pljusak strašno namuči jer mu se natopi slama od koje je napravljen, on razmišlja o donošenju zakona koji bi zabranjivao kiše.

U savremenim postsovjetskim zemljama i dijaspori, knjige Bauma i Volkova postoje istovremeno. Popularna izdavač književnosti za decu “Pink Giraffe” 2012. godine objavio je sjajno novo izdanje Baumove knjige, koju su na ruski preveli Olga Varšaver, Dmitrij Psurcev i Tatjana Tulčinskaja. Upoređujući dve knjige u svojoj recenziji „Ellie vs. Dorothi“, Evgeniia Gubskaja čvrsto podržava Baumovu umetničku superiornost, s obzirom na Baumov potcenjeni, ali složeniji tretman emocija (on ne navodi emocije kao što Volkov radi, nego im dopušta da se same pojave u sceni ).

Lično, ne sviđa mi se ideja da se ove dve knjige moraju predstavljati kao suprotstavljene jedna drugoj, kao da se takmiče na nekom konkursu koji zanemaruje istorijske okolnosti njihovog nastanka i čitanja.

Nedavno, dok smo moj četvorogodišnji sin i ja išli kući iz njegovog vrtića, gledali smo kako se magla kotrlja sa Tihog okeana i pokriva nebodere San Franciska. Nalet snažnog vetra udarao nas je u leđa. „Jesam li ti ispričala priču o devojčici Eli i njenom psu Totoški, koje je jednom uhvatila oluja pa ih odnela sve do Čarobne zemlje?“, pitala sam sina.

Očarala ga je postavka i tek kad sam odmakla u pričanju shvatila sam da mu prepričavam sovjetsku verziju. Zastala sam, ali sam nastavila da je se pridržavam. Jednog dana će moj sin gledati film sa Džudi Garland, a kada nauči da čita, imaće priliku da sam uporedi knjige Bauma i Volkova i da vrednuje njihove razlike. Moja želja da prepričam Volkovu verziju prevazilazi nostalgiju ili, u najmanju ruku, dopunjava nostalgiju za knjigom koju sam volela kao dete. Naravno, moj sin mora znati da Totoška može da govori!

Ali takođe želim da nauči da dobre priče mogu postojati u više verzija. Želim da zna da se priča mora menjati da bi nastavila da živi.

(Pročitajte i top-listu od 10 najpoznatijih romana o revolucijama, ili kako je pesnikinja Olga Ivinskaja platila cenu pisanja romana Doktor Živago)

Tekst: Olga Zilberbourg
Izvor: lithub.com
Prevod: Danilo Lučić

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged:

6 comments

  1. Nice to become browsing your blog once more, it has been months for me. Properly this write-up that ive been waited for so lengthy. I want this write-up to total my assignment within the college, and it has exact same topic with your article. Thanks, excellent share.

  2. Very detailed post! I agree with above poster! Ive your website bookmarked! I discovered this weblog quite helpful. The facts and exact suggestions are precisely what I was searching for.

  3. I believe you have made some really fascinating points. Not too many others would actually think about this the direction you just did. I am really impressed that there is so much about this subject that has been revealed and you made it so nicely, with so considerably class. Outstanding one, man! Very wonderful things right here.

  4. Great blog! I truly really like how it is simple on my eyes too as the details are well written. I am wondering how I may be notified whenever a brand new post continues to be produced. I have subscribed for your rss feed which must do the trick! have a good day!

  5. Just wanted to say your blog is kinda awesome. I always like to hear something new about this because I have the similar blog in my Country on this subject so this help´s me a lot. I did a search on the matter and found a good number of blogs but nothing like this.Thanks for writing so much in your blog.. Greets, Fran

  6. Thanks for a nice share you have given to us with such an large collection of information. Great work you have done by sharing them to all. Simply superb.

Comments are closed.