Žionoov roman “Melvil” ili kako pisati o drugom piscu Francuski pisac Žan Žiono napisao je roman u kojem je glavni lik Herman Melvil, autor romana "Mobi Dik". I demonstrirao kako se može pisati o drugom piscu.

Tim Parks nedavno je za Njujork rivju napisao poduži tekst o minskom polju koje se stvara kada se pisci istorijske ličnosti portretišu u fikciji. Ako se autor previše približi stilu svog lika, rizikuju poređenja kakva im ne idu u korist; ako, pak, pišu radikalno drugačije, čitalac počne da se pita zašto su se tog pisca uopšte i dohvatali. Parks u zaključku svog teksta nudi moguće rešenje: “Trebalo bi da čitamo svoje velike pisce, a ne da ih mitologizujemo”.

Zvuči kao dobar savet, ali stiže 80 godina kasno za francuskog pisca Žana Žionoa, čiji je roman “Melvil” iz 1941. prvi put sada preveden na engleski i objavljen u ediciji Knjige Njujork rivjua. Žiono bi, verovatno, svakako zanemario Parksovu zabranu, pošto je “Melvil” ionako već proizvod kršenja pravila.

Dok je prevodio “Mobi Dika” na francuski zajedno sa Lisijenom Žakom i Gastonom Galimarom, Žiono je ponudio izdavačima da napiše uvod, a kao rezultat toga nastao je taj kratak roman o Melvilovom putovanju 1849. godine u London.

Kada je reč o podražavanju nasuprot različitosti, “Melvil” pripada pre strani ovog drugog, iako se Žionoovo divljenje Melvilovom delu vidi na svakoj stranici. U predgovoru svom predgovor-romanu, Žiono se divi “melvilovskoj rečenici” zbog njene silovitosti. “Nosi te, potapa te”, piše Žiono. “Obuzima te lepotom koja se opire tumačenju, ali udara svom snagom”. Proza u romanu “Mobi Dik” zaista sadrži nasilje. Evo odlomka sa opisom Kapetana Ahaba dok se rve sa sopstvenom “nepodnošljivom mukom”.

Često isteran iz ležaljke iscrpljujućim i nepodnošljivo živopisnim noćnim snovima, koji mu sabiraju sopstvene žestoke dnevne misli što ih je nosio usred okršaja mahnitosti i vitlajući ih okolo naokolo u svom raspaljenom mozgu sve dok sam damar njegove najranjivije tačke nije postao nepodnošljiva muka; i kada su, što beše ponekad slučaj, ove duševne muke u njemu izdizale celo njegovo biće od osnove, a u njemu se otvarao ponor iz kojeg izbijahu munje i plameni jezici dok su ga zlosrećni drugovi prizivali da uskoči među njih; kada je ovaj pakao u njemu samom zazjapio pod njim, divlji vrisak čuo bi se po brodu; i sevajućih očima Ahab bi izleteo iz svoje kabine kao da beži iz zapaljenog kreveta.

Jezik se ovde “valja, izdiže i pada” (Žiono) kao uzburkana voda. Postoji slična scena u “Melvilu” u kojoj se mladi Melvil na moru rve sa sopstvenim umetničkim porivima. Ti unutrašnji demoni preuzimaju oblik, samo napola figurativno, anđela kojem se Melvil obraća kao “zatvorskom čuvaru”. Odlomak teče mnogo lakše kroz rečenice:

Bilo da uskače u kitolovca, bilo da isplovljava u metalnosivu buru, bilo da netremice gleda u gnusnu čeljust jednog od džinovskih stvorenja bezdana: u isto to vreme, on se rve s anđelom. Bilo da je na straži, bilo da podvija jedra, bilo da užad uteže, bilo da cedi ulje, bilo da loži vatru, bilo da stoji u samoj mrtvačnici Levijatanove nutrine: on se rve s anđelom.

Ako se Melvilova proza brusi na nemirnom moru kojim plovi, Žionoova proza teče glatko kao vode koje su donele Melvila u Englesku. On je u tom smislu poetičan kroz ceo roman (nekad i na svoju štetu, kao u inače besmislenoj lirskoj sceni u kojoj Melvil kupuje odeću od upitno oslikanog jevrejskog prodavca – Žiono, čuven zbog svog pacifizma, jednom je izrazio zabrinutost zbog jevrejske netrpeljivosti spram Hitlera). Ali snaga Melvilove proze preneta je u lik Melvila samog. U svom uvodu u roman, Edmund Vajt ukazuje na protivrečnost između “osteljivog, uzdržanog i stidljivog” Melvila u stvarnosti i “velike, muževne vitmenovske figure” iz romana.

Žan Žiono
Žan Žiono

Ova promena ukazuje na Žionoov pametan odgovor na rizike pisanja o drugom piscu. Umesto da imitira Melvilov stil, što bi u najboljem slučaju dovelo do dirljivog omaža, ili da ga ignoriše, što bi potkopalo poduhvat, Žiono radije prevodi stil u priču. Žionoov potret idealizuje Melvila ne zato što je istorijski Melvil bio dobar (još jedna klopka žanra), nego zato što je Žiono obožavao Melvilovo pisanje:

Njegovi naslovi su, u stvarnosti, ništa drugo do podnaslova. Pravi naslov sve i jedne njegove knjige je Melvil, Melvil, Melvil, pa opet Melvil, uvek Melvil. Izražavam sebe; nisam u stanju daizrazim nijedno drugo biće do sebe.

Fikcija o piscu uvek već biva fikcija o njihovom pisanju, iako retko tako očigledno kao Žionoova. Omiljen poduhvat pri takvim pričama je, kao što primećuje Parks, tehnika vraćanja pisanja u iskustvo. Nije teško zamisliti, na primer, scenu u kojoj Melvil gleda kako moćni morski talas savladava brod. Čitalac će shvatiti da će ta slika postati seme moćnog završetka romana “Mobi Dik”. To je izum koji lažira maštovitu umetnost sa ciljem da isisa veličanstveno dostignuće drugog pisca. U “Melvilu” se takav zločin čini kratkim pojavljivanjem kapetana koji bi trebalo da nagovesti Ahaba:

Hiljadama puta, u nekoj vrsti savršene, gigantske, aritmetičke progresije, on će ružiti ime gospodnje proklinjanjem koje postaje sve više i više razuzdanoi originalno. (…) On je malj, palica, buzdovan i septička jama Gospoda.

Ali drugde Žiono nudi sasvim drugačiji pristup praćenja umetnosti unazak ka njenom izvoru. U romanu, Melvil je inspirisan da napiše “Mobi Dika” posle kratkog romantičnog susreta sa irskom nacionalistkinjom Adelinom Vajt. Ovo je Žionoov izum, način da se govori o Melvilovom pisanju bez da se ono predstavlja monotono doslovnim (kao što to radi sa Ahabom). Dok zajedno jašu konja, u jednoj od bravura u romanu, Adelina sluša Melvila kako govori o njihovom okruženju:

Umotao je nebo, od jedne ivice do druge, kao da je napravljeno od farbane svile. I, za tili čas, više nije bilo neba. Onda, nakon što su kopita u galopu četiri puta udarila o tlo, on je opet razvio nebo, ali ono se sada pretvorilo u veliku kožu, tesno priljubljenu uz zemaljske arterije i vene.

Adelina je poslužila ovde, u ovom odlomku, kao analogija Žionou, kao impresionistički portret osećaja kakav se ima dok se čita Melvil. Uzgred govoreći, Melvil pravi jaz u oblacima u njenoj ruci, pomera drveće i vodu u okvir i van njega i menja svet tako da “nije više isti”. To je očigledan odjek teorije Viktora Šklovskog o oneobičavanju, koja je već toliko puta ponavljana, sve do potpune obamrlosti. Kroz Adelinine oči, prisećamo se onog uzbuđujućeg osećanja kada umetnost prodire kroz neprozirne slojeve navika da bi iznova otkrila svet.

Žionoova zasluga je, takođe, to što Adelina nije puko pasivno utočište za Melvilov genij ili njegova muza. Oni se sreću dok ona švercuje hranu irskim seljacima, a njena čežnja za porodicom i njenom zemljom prevaže nad njenom (uverljivom, najiskrenijom) naklonošću ka Melvilu. Ona je čak i interesantniji lik od samog Melvila i njihov dirljiv odnos je vrhunac romana. To je još jedan primer Žionoove impresionističke kritike: snažna strast, vidljiva u pisanju “Mobi Dika” prevedena u snažnu strast jedne skoro pa romanse.

“Melvil” možda krši Parksovo pravilo “ostavi pisca izvan fikcije”, ali Žionoov roman otkriva slične strepnje vezane za pisanje fikcije o drugom piscu. Žionoovo inventivno rešenje je da piše inkognito o njihovom pisanju, izvrćući i izmišljajući sve dok se biogradija ne zameni alegorijom predstavljenom iz neobičnog ugla. Rezultat je originalan i ubedljiv. “Melvil” bi se mogao razumeti kao podnaslov pravog naslova dela: Žiono.

Piše: Ejdan Votson-Moris
Izvor: 3ammagazine.com
Prevod: М. Jovandić

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: