Šta čitaju oni koji pišu: Nikola Nikolić „Mnoga djela je možda bolje što kasnije otkrivati, kad si u intelektualnom zenitu“, odgovara crnogorski prozaista Nikola Nikolića na pitanje koje pisce/knjige je prekasno otkrio.

Vaše najranije sećanje na knjigu i čitanje?

Možda Dobro drvo Šela Silverstejna. Sjećam se da mi je čitana (ili sam je čitao) stotinama puta, ali nikako da dosadi. Vjerovatno je i do onih simpatičnih krokija koji su pratili svaku epizodu. Knjiga je odisala nekakvom toplinom, minimalizmom, svedenom dramatugijom, noseći istovremeno snažnu poruku o krugu života, primjerenu najmlađima. Mada, sad mislim da je imuna na vrijeme. Jednostavnost je čini vječnom.

Koju knjigu biste nazvali knjigom vašeg odrastanja?

Robinzona Krusoa ispaljujem bez dileme. Toliko sam ga volio da sam gotovo napamet znao obje verzije: onu u kojoj se brodolomnik pomaže olupinom, ali posebno onu u kojoj kreće od nule. Kad mu nešto ne ide od ruke, pa onako robinzonovski popizdi – to sam obožavao, znajući da će se iz inata roditi magija.

Kom piscu/spisateljici (ili knjizi) se redovno vraćate i zašto?

Hamsunu sam se vraćao sve dok nijesam slistio sve što je prevedeno. Ubijeđen sam da bi Glad ili Pan morali biti dio srednjoškolske lektire, pogotovu u konkurenciji nekih istrošenih „vedeta“, ili starosjedilaca pretvorenih u okamenjene panjeve, ali ajde, kapiram da bi bilo nezgodno klincima pravdati ono staračko divljenje Hitleru. Ostaje ljaga na stvarnom liku, no tu je vojska fiktivnih da ga barem donekle vade: Johan Nagel, Abel Brodersen, Ilajali i slični nježni, pogubljeni stvorovi. Posljednjih godina opčinjava me djelo Dubravke Ugrešić. Ubijeđen sam da još nijesmo svjesni raskoši njenog kreatorskog i analitičkog uma.

Knjiga koju nikako niste uspevali da pročitate do kraja?

Uz veliku muku sam pokušavao da dovršim Putovanje nakraj noći. Sve mi je tu bilo nakrivo nasađeno, osjećao sam se kao da pretovaram krovne grede. Smorio me Selin za medalju. Slično je bilo sa Budom iz predgrađa, mada tad sam ja nešto bio rasijan, pa se možda nekad nakanim na drugi pokušaj.

Knjiga koju biste voleli da je nikada niste pročitali?

Dosta ih je, ali prvo mi na um pada Hamfrizov pokušaj istorijskog romana o Vladu Cepešu. Skroz nepotrebno trošenje drvne građe. Grofov vampirski alter ego mnooogo je literarniji, Stoker je tu davno rekao sve. A i ne leži mi taj žanr, kvaziistorija i kvaziknjiževnost u jednome, frankenštajnska struktura od recikliranog materijala, dupli surogat koji je duplo golo.

U svetu kojeg književnog dela biste voleli da živite?

Prijala mi je atmosfera Pavezeovog romana Đavo u brdima. Ta ekipa se stalno brčka u rijeci, cirka vino, kontemplira, upoznaje život postupno i do detalja. Zapravo se sve vrijeme dobro zajebava, kao da nikad neće prestati, jer je nabasala na rajsku mrtvaju izmještenu iz kolotečine, gdje njihov nagonski doživljaj života sasvim prirodno naliježe. Ipak, da se sve ne bi proteglo do u beskraj, a time i u dosadu, fabula je prožeta nekom prigušenom, ali narastajućom tenzijom, kao da se svakoga trenutka iz bilo kojeg pravca može dokotrljati sila koja će sve zbrisati i poravnati. Momci predosjećaju liniju uspona kojom dozrijeva život i koriste sva pomagala koja im se nude usput.

U kojim situacijama zažalite što nemate knjigu pri ruci?

Recimo tokom kancelarijskog praznog hoda. Srećom, u posljednje vrijeme istrenirao sam se da uvijek uz sebe imam prvu pomoć.

Da imate svoju izdavačku kuću, koju knjigu, ili kojeg pisca/spisateljicu biste prvo objavili?

Natjerao bih oca da napokon sjedne i zapiše anegdote iz podgoričke gimnazije u kojoj je radio gotovo 4 decenije. Jedan je od posljednjih iz plejade profesora koja je preko leđa prevalila različite epohe, samim tim i najrazličitije događaje i psihologije. Nešto mi govori da se ne bih morao mnogo upinjati oko imidža firme.

Koju knjigu biste voleli da ste vi napisali?

Perišićevo Područje bez signala. Spoj koji najviše volim – moderan, razigran jezik lišen suvišnosti, tema savršeno parodira tranzicijski raspašoj iz kog nikako da izmigoljimo. Kao na tacni servirano orgijanje pljačkaša koji se izdaju za spasioce, a praksa im se svodi na gaženje svake klice normalnosti.

Opšteprihvaćeno remek-delo koje vam se nije svidelo? I zašto?

Dugo sam odlagao Nepodnošljivu lakoću postojanja, predugo, pa se očito nakupilo i prevelikog očekivanja. Ne mogu da objasnim zašto, konstantno mi je nešto falilo. Na kraju nijesam osjećao razočaranje, nego više ljutnju zbog izvikanosti, odnosno guranja u prvi plan nečega što zasigurno nije najbolje Kunderino djelo. Koju godinu ranije pročitao sam Šalu i oduševila me ta ironična oda uzaludnosti. I ne samo to – kritika okoštalog režima iz drugog plana, iz žablje perspektive obespravljenog pojedinca.

Za koje knjige (autora/ku) mislite da ste ih otkrili prekasno?

Mislim da nikoga ne možeš otkriti prekasno (osim ako te ne snađe neki žestok belaj). Upravo suprotno, mnoga djela je možda bolje što kasnije otkrivati, kad si u intelektualnom zenitu. Ja i dalje svjesno odlažem Karamazove, Budenbrokove, Jadnike, Gargantuu i Pantagruela i ostale titane. Zvuči ambiciozno, ali čini mi se da pomalo mislim na budućnost. Već sad obogaćujem ono vrijeme koje će oskudijevati u nečemu drugome. Eto, kompenzujem unaprijed, kao ekonomski maher.

Da možete da priredite večeru za pet pisaca/spisateljica, bez obzira na to odakle su i da li su vaši savremenici, ko bi se našao za stolom?

Sit bih se nasjeo, napričao, napjevao i napio s Rumenom Bužarovskom, Senkom Marić, Lanom Bastašić, Marijom Dragnić, Luizom Bouharaouom, Magdalenom Blažević, Katarinom Mitrović, Radmilom Petrović, sjajnim ženama koje ispravljaju krivo trasirane staze ovdašnje književne tradicije.

Kako obeležavate zanimljive delove u knjizi: beleške na marginama, “uši”, podvlačenje markerima ili…?

Muka mi je kad vidim masakriranu knjigu, skreću mi pažnju tragovi tuđih čitanja, zato možda ni sam ne volim da ih ostavljam. Uslikam telefonom bitno mjesto i to je to.

Koju biste knjigu poneli na pusto ostrvo, a koju na odsluženje doživotne zatvorske kazne?

Na pusto ostrvo neki ubrzani tečaj iz preživljavanja na pustom ostrvu, u zatvoru bi za početak valjao da mi se nađe Fuck You, izbor iz američke underground poezije. Da prvo poberem simpatije među bratijom. Poslije bih valjda mirne duše mogao da pristupim zatvorskoj biblioteci.

Šta trenutno čitate?

Dovršavam zbirku pjesama Godine nježnosti kultnog pulskog pjesnika i kulturnog pregaoca Boška Obradovića, posthumno objavljenu. Kombinacija evociranja uspomena na prijatelje, prošlo vrijeme, te posvete supruzi Rozani, vječitoj inspiraciji, kojoj je spjevao stihove „na dušak“, iz najčistije ljubavi. Uskoro se okrećem nečemu totalno suprotnom – najčešće mi treba takva vrsta kontre – Etničkim konfliktima Filipa Tesara, objavljenim u okviru kultne biblioteke „XX vek“.

Ostale priloge iz naše rubrike “Šta čitaju oni koji pišu” možete pročitati ovde.

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: