SLOBODA DA SE BUDE SLOBODAN (2) Nikada ranije objavljeni esej Hane Arent

Francuska, revolucija

Hana Arent (1906 – 1975) široj javnosti poznata je pre svega kao autorka “Ajhmana u Jerusalimu”, gde iznosi čuvenu tezu o banalnosti zla. Autorka je još 17 knjiga i brojnih članaka na različite teme, od totalitarizma do epistemologije, a smatra se jednom od najuticajnijih političkih filozofa 20. veka.
Esej “Sloboda da se bude slobodan”, koji ćemo ovde preneti u nekoliko nastavaka, prvi put objavljen je nedavno, u 11. tomu njenih dela objedinjenih pod naslovom “Mišljenje bez ograda: Eseji o razumevanju” koje je za “Šoken buks” priredio Dž. Kon. Prvi deo može se pročitati ovde.

[dropcaps round=”no”]D[/dropcaps]a bi se razumela uloga antike u istoriji revolucije, trebalo bi da se podsetimo zanosa „antičkom razboritošću“ kojom su Harington i Milton dočekali Kromvelovu diktaturu i kako je ovaj zanos oživljen u 18. veku Monteskjeovim „Razmatranjima o uzrocima veličine Rimljana i njihove propasti“. Bez primera iz klasike o tome šta politika može da bude i šta bi učešće u javnim poslovima moglo da znači za sreću čoveka, niko od ljudi revolucije ne bi imao hrabrosti za ono što će proizići u akciju bez presedana. Istorijski gledano, bilo je to kao da je renesansnom oživljavanju antike iznenada dodeljen novi zalog života, kao da je republikanska žestina kratkovekih italijanskih gradova-republika, unapred osuđenih pojavom nacionalnih država, samo zadremala, da tako kažemo, da bi dala narodima Evrope vremena da sazreju pod tutorstvom prinčeva apsolutista i prosvećenih despota.

Prvi elementi političke filozofije povezani sa pojmom javne slobode izraženi su u spisima Džona Adamsa. Njegova polazna tačka je u gledištu da „gde god se našli muškarci, žene ili deca, bilo da su stari ili mladi, bogati ili siromašni, gore i dole… neznalice ili učeni, svaki pojedinac ponet je snažnom potrebom da ljudi vide, čuju, pričaju, potvrde i poštuju njega i njegovo znanje”. Vrlinu ove „potrebe“ Adams je video u „potrebi da se nadmaši drugi“, a manu toga nazivao je „ambicijom“, koja „stremi moći kao sredstvu za izuzetnost“. A te dve stvari zaista i jesu među glavnim vrlinama i manama političkog čoveka. Jer, volja za moć kao takva, nezavisno od svake strasti za izuzetnošću (u kojoj moć nije sredstvo nego cilj), karakteristika je tirana i nije više čak ni politički porok. Pre je to svojstvo koje stremi uništavanju celokupnog političkog života, i njegove poroke koliko i njegove vrline. To je upravo zato što tiranin nema potrebu da nadmaši i manjka mu sva strast za izuzetnošću, koju nalazi u prijatnosti da dominira i samim tim se isključuje iz društva drugih; suprotno tome, upravo potreba da nadmaše navodi ljude da vole društvo savremenika i podstiče ih da se uključe u javne poslove. Ove javne slobode su opipljive u svetskoj stvarnosti, a stvorili su je ljudi da bi uživali zajedno u javnosti – da bi ih drugi videli, čuli, prepoznali i zapamtili. A ova vrsta slobode zahteva jednakost, možda samo među savremenicima. Gledano kroz ustanove, to je moguće samo u republici koja ne zna za istaknute pojedince i, strogo uzev, vladare. Ovo je razlog što su razmatranja oblika vlasti, u oštrom kontrastu sa potonjim ideologijama, igrala tako značajnu ulogu u razmišljanjima i spisima prvih revolucionara.

Nema sumnje, očigledno je i od velikog značaja da su tu strast za slobodom po sebi pobudili i odgajali ljudi dokolice, hommes de lettres koji nisu imali gazde i nisu uvek bili zauzeti stvarajući sebi uslove za život. Drugim rečima, oni su uživali privilegije Atinjana i Rimljana, ali bez uključivanja u državne poslove koje su toliko obuzimale slobodne ljude u antičko doba. Nema potrebe dodavati, tamo gde ljudi žive u istinski bednim uslovima, ova strast za slobodom je nepoznanica. A ako nam je potreban dodatni dokaz za odsustvo takvih uslova u kolonijama, „krasne jednakosti“ u Americi, gde je, kako je to Džeferson primetio, „najočigledniji bedni pojedinac“ živeo bolje nego 19 od 20 miliona stanovnika Francuske, treba samo da se podsetimo da je Džon Adams tu ljubav prema slobodi pripisao „siromašnima i bogatima, gore i dole, neznalicama i učenima“.

hana-arentRazlog za pokušaj leži ipak je u tome što se oni koji su ga načinili, les hommes de lettres, nisu mnogo razlikovali od svojih američkih kolega; samo su iz toka Francuske revolucije shvatili da su delovali pod radikalno drugačijim okolnostima.

Okolnosti su bile različite na političkom, ali i na društvenom planu. Čak je i vladavina Kralja i Skupštine u Engleskoj bila “blaga vlast” u poređenju sa francuskim apsolutizmom. Pod svojim pokroviteljstvom, Engleska je razvila složen i održiv režim samouprava kom je bilo potrebno samo zasnivanje republike da bi potvrdilo svoje postojanje. Ipak, ove političke razlike, iako dosta značajne, bile su zanemarljive u odnosu na ogromne prepreke u zasnivanju slobode inherentne društvenim uslovima u Evropi.

Prvi revolucionari, iako su jako dobro znali da slobodi mora da prethodi oslobođenje, još nisu bili svesni činjenice da to oslobođenje znači više od političkog oslobođenja od apsolutne i despotske vlasti; da je biti slobodan zarad slobode pre svega značilo biti slobodan ne samo od straha, nego i od želja. A uslovi očajne bede narodnih masa, onih koji su prvi put izbili na čistinu kada su preplavili ulice Pariza, nisu mogli biti prebrođeni političkim motivima. Moćna sila ograničenja pod kojima su radili nisu se raspadala pre juriša u revoluciji kao što to kraljevska moć jeste.

Američka revolucija srećom nije morala da se suoči sa ovim preprekama slobodi i, u stvari, za svoj uspeh dugovala je dosta odustvu očajne bede među slobodnim ljudima, kao i nevidljivosti robova u kolonijama Novog sveta. Da budemo jasni, bilo je takvog siromaštva i bede u Americi kakvo se moglo porediti sa uslovima evropske “sirotinje koja radi”. Ako je, kako kaže Vilijam Pen, “Amerika bila dobra zemlja za siromašne” i ostala je san o obećanoj zemlji za evropsku sirotinju sve do početka 20. veka, ništa manje nije tačno ni to da je to dobro zavisilo u značajnoj meri od bede crnih ljudi.

Sredinom 18. veka, u Americi je živelo oko 400.000 crnaca zajedno sa oko 1.850.000 belaca i, uprkos manjku pouzdanih statističkih podataka, moglo bi se posumnjati u to da je procenat kompletnog siromaštva bio veći u zemljama Starog sveta (iako će on postati značajno veći tokom 19. veka).

Razlika je, dakle, bila u tome što je Američka revolucija, zbog ustanovljenog ropstva i uverenja da robovi pripadaju drugoj “rasi”, previdela postojanje bede, a samim tim i strašni zadatak oslobađanja onih koji nisu bili toliko ograničeni političkom represijom koliko čistim životnim potrebama. Les malheureux, prezreni, koji su odigrali ogromnu ulogu u toku Francuske revolucije, koja ih je izjednačila sa le peuple, ili nisu postojali ili su ostali potpuno nevidljivi u Americi.

Jedna od glavnih posledica revolucije u Francuskoj bila je da su, prvi put u istoriji, le peuple izvedeni na ulice i učinjeni vidljivim. Kada se to dogodilo, ispalo je da je ne samo sloboda, nego i sloboda da se bude slobodan, bila privilegija manjine. Po istom principu, međutim, Američka revolucija ostala je bez mnogo posledica za istorijsko razumevanje revolucija, dok je Francuska revolucija, koja je okončana gromkom propašću, odredila, a i dalje određuje, ono što danas nazivamo revolucionarnom tradicijom.

E. Delakroa: Sloboda predvodi narod
E. Delakroa: Sloboda predvodi narod

Šta se dogodilo tada u Parizu, 1789. godine? Prvo, sloboda od straha je privilegija koju je i manjina uživala samo u relativno kratkom peridu istorije, ali sloboda od želje bila je velika privilegija karakteristična za samo mali procenat čovečanstva kroz vekove. Ono što obično nazivamo zabeleženom istorijom čovečanstva je, najvećim delom, istorija te privilegovane manjine. Samo oni koji poznaju slobodu od želje mogu da razumeju puno značenje slobode od straha, a samo oni slobodni i od želje i od straha u poziciji su da osmisle strast ka javnim slobodama, da sami razviju taj goût ili smisao za liberté i neobičan smisao za égalité, ili jednakost, koju liberté nosi sa sobom.

Šematski gledano, moglo bi se reći da svaka revolucija prolazi kroz prvu fazu oslobođenja pre nego što može da dospe do slobode, drugu i presudnu fazu uspostavljanja novog oblika vladavine i novog političkog tela. U toku Američke revolucije, faza oslobođenja značila je oslobođenje od političkih ograničenja, od tiranije monarhije ili kakvu god reč bi mogla da stoji tu. Prva faza bila je određena nasiljem, ali druga faza bila je stvar promišljanja, rasprava i ubeđivanja, ukratko, primena „političkih nauka“ onako kako su je Osnivači shvatali.

Ali u Francuskoj se, ukupno gledano, dogodilo nešto drugo. Prva faza revolucije bila je mnogo bolje određena dezintegracijom nego nasiljem, a kada je dostignuta druga faza i Nacionalni savet proglasio Francusku republikom, moć se već prelila na ulice. Ljudima koji su se okupili u Parizu da bi predstavljali la nation pre nego le people glavna briga – bez obzira na to da li su se zvali Mirabo ili Robespjer, Danton ili Sen Žist – bila je vlada, reformacija monarhije i kasnije osnivanje republike, a zatekli su se iznenada pred drugim zadatkom oslobođenja, to jest, oslobođenjem naroda od bede: pred zadatkom da ih oslobode da bi bili slobodni.

Nije to još bilo ono što su i Marks i Torkvil videli kao potpuno novu odliku revolucija iz 1848. godine, prelaz sa promena oblika vlasti ka pokušaju da se zameni društveno uređenje u skladu sa stavovima klasne borbe. Tek nakon februara 1848. godine, nakon “prve velike bitke… između dve klase koje su podelile društvo”, Marks je primetio da revolucija sada znači “zbacivanje buržoaskog društva pošto je pre toga to značilo zbacivanje oblika državnog uređenja”. Francuska revolucija iz 1789. bila je uvod u to, pa iako se završila sumornom propašću, ostala je presudna za sve kasnije revolucije. Ona je, naime, pokazala to šta je nova formula, svi ljudi su stvoreni jednaki, značila u praksi. A bila je to ta jednakost koju je Robespjer imao na umu kada je rekao da revolucija postavlja veličinu čoveka nasuprot sitničavosti velikaša; i Hamilton, takođe, kada je govorio da je revolucija odbranila čast ljudske rase; čak i Kant je učio od Rusoa i Francuske revolucije kada je promišljao o novom dostojanstvu čoveka. Šta god da je Francuska revolucija postigla ili nije, a ona nije dostigla ljudsku jednakost, oslobodila je sirotinju iz mraka, od nevidljivosti. Ono što se čini neopozivim od tada je da oni koji su posvećeni slobodi mogu da ostanu pomireni sa stanjem stvari u kojem je sloboda od želje – sloboda da se bude slobodan – bila privilegija većine.

U vezi sa originalnim konstelacijama revolucionara i sirotinjskih masa koje su izveli na čistac, hajde da citiram intepretativni opis Lorda Ektona vezan za marš žena na Versaj, jednu od najpoznatijih ključnih tačaka Francuske revolucije. Učesnice marša, kaže on, “igrale su iskrenu ulogu majki čija su deca umirala od gladi u bednim domovima i one su stoga pribegle motivima koje nisu delile (na primer, briga oko vlasti) niti razumele cilj koji se iskristalisao a sa kojim ništa nije moglo da se poredi”. Ono što je le peuple, onako kako su ga Francuzi razumeli, doprineo revoluciji i čega generalno nije bilo u sledu događaja u Americi bila je neminovnost pokreta koji ljudska moć više nije mogla da kontroliše. Ovo elementarno iskustvo nenimovnosti – neminovno koliko i kretanje zvezda – donelo je dalju i potpuno novu predstavu koja nam je i danas skoro automatska asocijacija kada razmišljamo o revolucionarnim događajima.

(nastaviće se)

Izvor: The New England Review
Prevod: M. Jovandić

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: