Samo jedan krug, a sijaset centara (Prvo lice jednine, Haruki Murakami) Murakami, poznat po koketiranju sa fantastičkim, ovde ipak ne želi da pređe tu granicu, već neprestano čitaocu pruža uputstva i alibije da bi se poverovalo u potpunu realnost događaja. | Piše: JASMINA VRBAVAC

Murakami je kod nas poznatiji kao romanopisac zbog do sada samo jedne prevedene zbirke priča (Muškarci bez žena (2014)) od inače pet do sada objavljenih u Japanu, naspram deset prevedenih  od trinaest ukupno objavljenih romana u Japanu. Koliko je dobra procena izdavača da su Murakamijevi romani važniji od njegovog proznog opusa, može se pokazati i na novoj zbirci priča, Prvo lice jednine (izdavač: Geopoetika 2020; prevod: Divna Glumac).

Zbirka se sastoji od osam priča, sedam je bilo objavljivano tokom poslednje tri godine u književnom časopisu Bungakukai, a jedino je naslovna priča napisana namenski za ovu zbirku. Pored toga što ukazuje na podatak da se Murakami vratio pisanju u prvom licu i time pozicionirao ovu prozu na razmeđi između svojih esejističkih (O čemu govorim kad govorim o trčanju i Pisac kao profesija ), autofikcijskih i proznih knjiga pisanih u ich formi, naslov bi mogao da nosi u sebi ključ za promišljanje zbirke skrećući pažnju na brojna pitanja identiteta, od pouzdanosti glasa naratora do razmišljanja o autofikciji.

Junak naslovne pripovetke, Prvo lice jednine, oneobičen je sa namerom da njegov lik odigra ulogu nepouzdanog naratora. On ne nosi klasično krojena odela, košulje i kravate, ali ih s vremena na vreme oblači bez jasnog povoda i provodi u njima neko vreme izvan kuće. Jednoga dana tako obučen, odlazi u nepoznati bar da popije piće. Jedna žena mu prilazi i rečima „Sram te bilo“, optužuje ga, krajnje neodređeno, za neko nedelo, kao da on sam mora znati o čemu se radi. On ne prepoznaje ženu, niti se seća bilo čega što ona pominje. Ipak, ne postavlja pitanja, ne pokušava da se odbrani i sa pomešanim osećanjima posramljenosti i besa, odlazi. Ljutnja dolazi iz osećanja da je nepravedno optužen, ali njegova nepouzdana memorija ga tera da se koleba i pita da li je ikada nešto loše učinio, te donosi iracionalnu odluku da bez pitanja pobegne i ne suoči se sa mogućom istinom. Pitanja identiteta – promena odela, odlazak u nepoznati bar, susret sa ženom koja veruje da je on neko drugi, što ga tera da i sam pomisli kako o sebi ne zna sve, razrađuju se na nekoliko planova. Priča počinje testiranjem i provokacijom sopstvenog identiteta, maska se navlači, dolazi do promene mesta (odlazi u nepoznati bar gde ga niko ne poznaje), zamena mesta i identiteta se ostvaruje i junak dobija ono što je tražio – prepoznavanje da je on neko drugi nakon čega i sam počinje da sumnja u sopstveni identitet. Sumnja u realnost je po Cvetanu Todorovu jedna od ključnih odlika fantastičkog u književnosti. Murakami, poznat po koketiranju sa fantastičkim, ovde ipak ne želi da pređe tu granicu, već neprestano čitaocu pruža uputstva i alibije da bi se poverovalo u potpunu realnost događaja. Čitalac je naveden da veruje kako nema ničeg začudnog u tome da junak troši svoje vreme na povremene izlaske u svečanom odelu. Razlozi zašto ne odlazi na večeru sa svojom ženom (alergija na kineske začine) takođe deluje nategnuto, a sama završnica priče gde se junak ni jednom rečju ne ograđuje od napada i zamene identiteta, kada besan odlazi kao iz protesta, a ipak sumnja da ga pamćenje vara, deluje još manje uverljivo. Nastojanje da se ostane u granicama realnosti i da se za svaku situaciju pronađe validno objašnjenje, na kraju obesmišljava samu ideju nesigurnog pripovedača i potencijalno plivajućeg identiteta. Sama objašnjenja – alibiji za donošenja odluka su krajnje nategnuta i nedorečena izlaze iz domena uzročno-posledičnog realističkog diskursa, a istovremeno zbog vidljivog napora da se ova veza uspostavi i bude uverljiva, ne uspevaju ni da se prebace u diskurs iracionalnog, očuđenog, neobjašnjivog. Umesto da se priči odškrinu vrata fantastičkog i da se kroz dominaciju sumnje otvori mogućnost brojnih tumačenja, krenulo se putem čvrstog držanja za veštačke alibije, pa se iz polja iracionalog skrenulo u domen neracionalnog. A neracionalno ne vodi promišljanju mogućih višestrukih identita i njihovog mesta u životnom ciklusu već pre ka nedovoljno promišljenom (i time nespretno izvedenom) konstruktu priče.

Nije nevažna činjenica ni to da ova priča zatvara celu zbirku i da je napisana naknadno, kao cupe de grace zbirke sa namerom da se tema potrage za identitetom nametne kao lajt motiv svih prethodnih pripovedaka. Ova zamisao je skoro potpuno dosledno sprovedena, sa manje ili vise uspeha, mada je završna priča ostala možda najmanje uspešna.

Uvodeći kao književno relevantnu temu do besmisla isforsiran motiv apsolutne privatnosti i subjektivnosti, Murakami kao da provocira svoje tumače (i čitaoce) da se uhvate u koštac sa pitanjima smisla i univerzalnosti u književnom delu bez metafore, delu koje uporno izmiče mogućnostima univerzalnog.

Potpuno otvoreno za identitetom tragaju i junaci priča Ispovest majmuna iz Šinagave, Charlie Parker plays Bossa Nova, With the Beatles, Jakut Svolous – zbirka pesama i Karneval (Carnaval), od kojih samo prve dve sadrže dozu nemogućeg, neverovatnog i začudnog oslonjenog na privid realnosti, dakle upravo ono po čemu je Murakami prepoznatljiv u većini svojih dela. Za razliku od naslovne priče, u ove dve pripovetke potraga za identitetom u sferi fantastičkog je čvršće i doslednije sprovedena: Ispovest majmuna iz Šinagave (koja predstavlja nastavak ranije već objavljene priče Majmun iz Šinagave) analizira pitanja zaglavljenosti u identitetu, različitost pogleda iznutra i spolja, sopstva i drugosti, maske i nutrine, forme i suštine, prisutnost nemoći da se upravlja sopstvenim životom i nemogućnost ne samo kontrole faktora koji menjaju i kontrolišu osobu, već i njihov neprimetni rad koji izmiče opažanju individue. Charlie Parker plays Bossa Nova je takođe minuciozno komponova pripovest gde se samo jednom intervencijom u narativu u tekst unosi potpuna nesigurnost pripovedača da bi se njegova nepouzdanost iz sfere svakodnevnog, gde je ostala zaglavljena u nemogućnosti da se percipira i dobije razrešenje, prenela u sferu oniričkog kroz koju će, izvan dosega realnosti, početi da se odmotava pun potencijal različitih rešenja i odgovora koje život pojedinca može da dosegne i nakon fizičkog bivstvovanja.  

Ne tako uspešna kao ove dve priče čije motive nismo još uvek iscrpeli, u priči Jakut Svolous – zbirka pesama, narator se pojavljuje pod imenom Haruki Murakami i ona je pisana u potpunosti u mimetičkom ključu. Koncipirana je kao analiza smisla i svrhe književne prezentacije apsolutne subjektivnosti u okviru jednog identiteta, sužena do tačke potpunog odvajanja od svake mogućnosti proširenja na makar nagoveštene domene univerzalnosti. Pripovedač je zaljubljenik u bejzbol i pasionirano prati tim gubitnika, Jakut Svolous. Kao proizvod njegove opsesije nastaje i zbirka pesama koju niko ne želi da objavi, te je on štampa kao samizdat i deli prijateljima. Njegova današnja popularnost ovoj zbirci diže cenu do nivoa preskupog rariteta, ali je zanteresovanost za njen sadržaj i dalje gotovo nepostojeća. Uvodeći kao književno relevantnu temu do besmisla isforsiran motiv apsolutne privatnosti i subjektivnosti, Murakami kao da provocira svoje tumače (i čitaoce) da se uhvate u koštac sa pitanjima smisla i univerzalnosti u književnom delu bez metafore, delu koje uporno izmiče mogućnostima univerzalnog. Posle iskustva dadaizma i drugih avangardnih pokreta, ova priča o piščevoj ekstremnoj subjektivnosti oličenoj u opsesiji bejzbolom, više ostavlja utisak hirovitog odgovora Murakamijevim interpretatorima, nego ozbiljne analize problema ekstremne subjektivnosti, baš kao što analiza identiteta u priči Prvo lice jednine, ostaje na površini postavljenog zadatka. Piščeva zapitanost – da li postoji nešto u delu što ne podleže analizi i tumačenju, otvoreno ukazuju na nezadovoljstvo usmereno ka naporu hermenautičara da analiziraju i u delu traže neki smisao. Zašto umetničko delo mora imati smisao i zašto se taj smisao mora otkrivati pita se Murakami sasvim legitimno. Načinu na koji se pitanje postavlja, podmećući tumačima priču o sopstvenoj opsesiji koja se nikoga ne tiče, nedostaje tenzija i pripovest gubi snagu provokacije i ostaje na površini konstatacije.

Haruki Murakami | Facebook

Sa mnogo više potencijala ostvarena je pripovetka Karneval, takođe sa željom da preispitaju lične opsesije. Ali za razliku od opsesije bejzbol klubom, opsesija Šumanovom kompozicijom Karneval povezuje više tema identiteta: pojam maske, duplu perspektivu, mogućnosti vođenja višestrukih života, poetiku tajne i odgonetke, pitanja dobra i zla, lepog i ružnog, a sve to pod krovnim pojmom karnevala. Ne zadirući u prostor Bahtinove teorije karnevalizacije u književnosti, Murakamijev Karneval se zadovoljava samim polazištem o maskama i skrivenim identitetima, vodeći računa da se ne ode predaleko u pružanju moći čitaocima da se tekst tumači na više od jednog načina, što će im se jasno predočiti i dodatnim (izlišnim) napomenama; junakinja priče za koju će se ispostaviti da živi dvostruki život, na jednom mestu će se setno ispovediti: „svi mi, manje ili više, živimo skriveni iza maske… I to je karneval. I Šuman je uspeo da obuhvati više takvih lica ljudi istovremeno“. Na taj način Murakami ne samo da strogo ograđuje većinu svojih priča, ne dozvoljavajući da se razvije više od ponuđenog i strogo držeći kontrolu nad time šta će čitaoci iščitavati iz njegovog dela, već je i dodatno trivijalizuje namećući već očigledne zaključke i teze. Pred kraj priče, on će dodatno želeti da obezvredi samu priču i smisao opisanih događanja: „Ovo su samo dva mala događaja iz mog bezvrednog života. Kada ih pogledam, liče mi na epizode skretanja s glavnog puta. Čak i da se nisu dogodili, moj život bi verovatno sada bio ovde gde i jeste.“

Forma sećanja na događaje iz mladosti koji kasnije nemaju nikakvog uticaja na život naratora zapravo tvori poetičku dominantu u okvirima Murakamijeve omiljene, gotovo larpurlartističke distanciranosti od svakog pokušaja tumačenja

Na gotovo isti način pisac postupa i u priči Na kamenom jastuku, ograđujući se od epizode samo jednog susreta sa ženom sa kojom nema ništa zajedničko i sa kojom je proveo samo jednu noć i iza koje je ostala njena zbirka pesama sa motivima samoubistva. Motiv samoubistva biće dopunjen i u With the Beatles, priči sa više narativnih tokova (od sećanja na mladost, uvoda u „portret umetnika u mladosti“ do motiva samoubistva). U obe priče, ovaj motiv ostaje samo naznačen, tajnovit i dalek. Narator je u oba slučaja potpuno odvojen ne samo od motiva, već i vremenski i prostorno – on nema mogućnost da ustanovi šta je izvor opsesije samoubistvom kod obe devojke sa kojima je bio u kontaktu. Čitaocu je ponovo uskraćeno da kroz junake pripovedaka i sam započne sopstvenu potragu za odgovorima o smislu samoubistva, te obe epizode ostaju poput setnog sećanja na događaj, samo konstatacije.

Da li je ovo udaljavanje i razvodnjavanje teme, vraćanje na trasirani put gde nema mesta iskoraku, gde se iz sporednih smernica ništa ne uči, istočnjački način da se autor izmakne i na bezbednoj udaljenosti od sopstvenog ega pokaže skromnost? Ili se, potpuno suprotno, radi o japanskoj tradiciji da se kroz strogost dosegne ispravnost puta? Ili je jednostavno reč o tome da se čitaoci vode strogo kontrolisanim putevima?

Jedina priča koja bi nam na ova pitanja mogla odgovoriti je pripovest Creme (skraćenica izraza „Creme de la creme“, odnosno, „ najbolje od svega“). U njoj su naznake šintoizma naglašenije nego u drugim pričama. Pripovetka pripada korpusu Murakamijevih omiljenih tema, gde sećanje na događaj iz mladosti biva zamajac pripovedanja, a u ovoj zbirci čak pet priča započinje istim motivom sećanja. Forma sećanja na događaje iz mladosti koji kasnije nemaju nikakvog uticaja na život naratora zapravo tvori poetičku dominantu u okvirima gotovo larpurlartističke distanciranosti od svakog pokušaja tumačenja, pronalaženja svrhe ili uzročno-posledičnih veza u životu i insistiranja na pripovedanju kao takvom, očišćenom od svake kauzalnosti ili didaktičnosti, što Murakami pretenduje da koristi. Glavni junak se seća jedne epizode iz mladosti kada je bio pozvan na koncert svoje prijateljice u udaljenom mestu na vrhu planine. Koncerta nije bilo i ostalo je pod velom tajne da li je u pitanju gruba šala ili nesporazum, ali je junak iz ove avanture dobio dva neočekivana iskustva: čuo je propoved o smrti i ispaštanju grehova, o veri u Boga, pokajanju i spasenju u hrišćanskom maniru, a potom mu je prišao čovek sa rečima “Samo jedan krug, a sijaset centara”. Da bi se ovo shvatilo, sugarisao je nepoznati, mora se uložiti napor, vreme i trud dok se ne uzburka krv u žilama i dok cilj otkrovenja ne postane smisao života. Ova rečenica je ostala za junaka ne samo zagonetka već i životni izazov kao i spoznaja da se mora biti snažan i istrajan. Sa tom mišlju, da je sve zagonetno I bez odgovora, junak istrajava i mnogo godina kasnije kao odrastao čovek, a čitaocima je ostavljena prilika da se sami okušaju u rešavanju. Poznavanje šintoizma, moglo bi možda dati veoma jednostavan odgovor. Ova religijska praksa je usmerena ka poštovanju duhova predaka kojima broja nema. Bezbroj centara okruženih jednom kružnicom bez spoljašnje ivice – to bi mogao biti šintoizam, kao što bi simbolički mogao biti i univerzum sa bezbroj ljudskih života ili pak jedan ljudski život sa bezbroj centara, fokusa kojima se čovek posvećuje u različitim periodima. Pripovetka je pažljivo vođena i izvedena kroz insistiranje na motivima tajne i zagonetke koje ostaju nerazrešene i ostavljene čitaocima na promišljanje što se poetički može smatrati uspelom odlukom. Ali da bi se naglasila intencija naratora da se ne meša u recepciju čitalaca, epilog priče ostaje predugačak, razvodnjen višestrukim ponavljanjem da se do istine ne može doći, da je spoznaja nemoguća iako truda vredna. Ova razvodnjenost u samom finalu većine pripovedaka je možda i najveća zagonetka Murakamijevog rukopisa gde čitalac svikao na zapadnjičku formu proze sa kratkim i efektnim završetkom, ostaje bez pravog zadovoljstva u tekstu.

Pogledajte i kako izgleda soba u kojoj piše Haruki Murakami, kao i tekst o tome kakva je muzika u svetu koji stvara ovaj autor.

 

 

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: