“Život čoveka je ograničen, ali bih ja voleo da živim večno”, glasi beleška koju je Jukio Mišima ostavio na radnom stolu malo pre nego što je izašao iz kuće poslednji put.
Mišima, koji bi danas napunio 100 godina[1], često viđen kao potencijalni dobitnik Nobelove nagrade, jedan je od najpriznatijih japanskih pisaca i najzavodljivijih prozaista svih vremena. On je i najkontroverznija ličnost u istoriji Japana zbog njegove ultranacionalističke politike, reakcionarne proklamacije i šokantne smrti u ritualnom sepukuu (samoubistvu) nakon što je propao pokušaj državnog udara pod njegovim vođstvom.
Mišima je lansiran među književne zvezde posle poluautobiografskog drugog romana Ispovest maske (Kamen no Kokuhaku, 1949), smeštenog u predratni Japan obeležen imperijalističkom groznicom i desničarskim ekstremizmom, a u središtu priče je gej protagonista.
Ali stvarao je u skoro svim žanrovima: pisao je prozu, drame, poeziju, autobiografska dela i kritiku. Sa žarom se posvetio i filmu, muzici, plesu, bodibildingu i borilačkim veštinama.
Mišimino delo i neobična životna priča nadahnjivali su umetnike poput sineaste Pola Šredera, autora scenarija za Taksistu, muzičara Ričija Edvardsa iz benda Manic Street Preachers i ikone kulture Dejvida Bouvija. Privlačile su ih Mišimine transgresivne, minuciozno oblikovane meditacije o lepoti, nasilju, erotizmu i smrti. Bouvi je posebno bio pod snažnim uticajem Mišiminog izvođačkog pristupa umetnosti i životu. Bouvi ga i spominje u stihovima jedne od svojih poslednjih pesama, a poznato je i da je spavao ispod portreta Mišime koji je sam naslikao 1977. godine.
Vremenom je Mišima postajao sve razočaraniji smerom kojim se zaputio posleratni Japan, uveren da se zemlja odrekla svojih tradicionalnih vrednosti u korist ispraznih obećanja vesternizacije i globalizacije. Ta promena, smatrao je, oličena je u degradaciji cara iz božanskog suverena u puki ceremonijalni simbol u sve prosperitetnijoj, demokratskoj državi.
Ubeđen da su duhu Japana neumitno odbrojani dani, okrenuo se tradicionalizmu i nacionalizmu. U 2025. godini, kada su nacionalistička retorika i rasprave o kulturnom identitetu ponovo u žiži javnosti, njegovo zanimanje za urušavanje tradicije, koliko god problematično, čini se zapanjujuće relevantnim.
Smeli pokušaj puča
Ujutro 25. novembra 1970. godine, malo nakon što je završio More plodnosti (Hōjō no Umi), poslednji tom monumentalne tetralogije romana, Mišima i četvorica pripadnika njegove privatne milicije Društvo štita (Tatenokai) izveli su smeli puč koji će biti okončan njegovom smrću.
Mišima je, kada je stigao u štab japanskih odbrambenih snaga u Ičigaji u Tokiju, nosio aktovku i drevni samurajski mač. Dogovorio je sastanak sa generalom Kanetošijem Mašitom, komandantom Istočne armije. Nakon što su razmenili kurtoazne pozdrave, pisac i njegovi mladi sledbenici savladali su Mašitu, uzeli ga za taoca i zabarikadirali su se u njegovom kabinetu. Mišima je zahtevao da general okupi hiljadu vojnika iz garnizona u bazi i naredi im da se postroje u dvorištu ispred Mašitinog kabineta.
Cilj mu je bio da inspiriše vojnike da ustanu protiv japanske posleratne vlade, da demokratski ustav bude poništen, a car vraćen na položaj božanskog autoriteta kakav je imao pre rata. Zakoračivši na suncem obasjan balkon, Mišima, u smeđoj uniformi Društva štita, sa povezom na glavi ukrašenim simbolom izlazećeg Sunca, razvio je pisani manifest i počeo je da govori. Međutim, okupljeni ispod su ga nadglasali povicima i podsmehom. Ponižen i snužden, Mišima se povukao u zgradu. Skinuo je ručni sat, veći deo odeće i počeo je da priprema scenu za unapred smišljeni – i pažljivo koreografisani – poslednji čin.
Kleknuvši, Mišima je uzeo bodež dug oko 30 centimetara i zario ga sebi duboko u stomak. Za njim je stajao 25-ogodišnji Masakacu Morita, zadužen da Mišimi odrubi glavu, u skladu sa tradicionalnim samurajskim ritualom sepuku. Kada je konačno obavio taj jezivi zadatak, Morita je takođe izvršio samoubistvo.
Svet je bio šokiran Mišiminom smrću. Bestidni tabloidi naširoko su spekulisali o intimnijim detaljima Mišiminog odnosa sa Moritom. Skandalizovane nacionalne vođe požurile da objave saopštenja sa osudama militantnosti svetski poznatog pisca. Japanska književna zajednica distancirala se od tog čina. U međuvremenu su zainteresovani posmatrači pokušali da u svemu tome pronađu smisao. Zašto je Mišima to uradio? Šta je želeo time da postigne?
Čudo od deteta
Jukio Mišima rođen je 14. Januara 1925. godine u Tokiju. Ime koje je dobio po rođenju bilo je Hiraoka Kimitake. Kao neka vrsta čuda od deteta, obrazovanje je sticao u osnovnoj školi Gakušuin (Gakushūin), a diplomirao je prava na Univerzitetu u Tokiju. Nakon kratkog obaveznog službovanja u Ministarstvu finansija, usmerio se ka sticanju književne slave. Mišimine sklonosti ka pisanju i književnosti mogu se pratiti još od njegovog detinjstva. Poeziju je počeo da piše sa šest godina. Pre adolescencije je, inspirisan klasičnom japanskom poezijom i modernim piscima sa zapada poput Oskara Vajlda i Rajnera Marije Rilkea, napisao više od hiljadu pesama, zajedno sa još nekoliko proznih dela.
Njegova književna karijera zapravo je počela 1944. godine, po objavljivanju zbirke priča Šuma u punom cvatu (Hanazakari no mori). Četiri godine kasnije usledio je debitantski roman Lopovi (Tōzoku), o ljubavi i smrti u Japanu u vremenu neposredno posle rata. Za oko zapada činjenica da je knjiga objavljena sa predgovorom Mišiminog pokrovitelja Jasunarija Kavabate, prvog japanskog pisca dobitnika Nobelove nagrade.
Skriveno ja i fantazije o nasilju
Potom ga je Ispovest maske učinila poznatim svuda u Japanu. Roman govori o mladom homoseksualcu Kočanu. Izrazito samosvestan, prerano sazreli Kočan shvata da je drugačiji. Posebno naglašava izveštačenost i nastup:
Svi kažu da je život pozornica. Ali izgleda da većina ljudi ne postaje opsednuta tom idejom, bar ne tako rano kao ja. Detinjstvo mi se nije ni završilo, a već sam bio čvrsto ubeđen da je to tako i da moram da odigram svoju ulogu na toj pozornici i da nikada ne otkrijem svoje pravo ja.
Iz istog razloga je Mišiminom pripovedaču draže da se poveri čitaocu:
Ne mislim pritom na uobičajenu “samosvest”. Umesto toga, radi se isključivo o seksu, o ulozi koju čovek pokušava da sakrije, često i pred samim sobom, o pravoj prirodi ličnih seksualnih želja.
Kočanove seksualne i psihološke želje, otvoreno priznaje on, često su uznemirujuće nasilne i jake. Pri početku knjige priznaje da “uživa u zamišljanju situacija u kojima umire u bici ili biva ubijen”.
Takvi porivi prate ga kroz detinjstvo i adolescenciju. Septembra 1944. godine, sad već dvadesetogodišnji Kočan, pošto je diplomirao na univerzitetu, biva poslat na rad u fabriku. Objašnjava, u svom karakteristično raskošnom stilu, da je fabrika…
…radila prema nekom misterioznom sistemu proizvodnih troškova: ne uzimajući u obzir ekonomsku devizu da kapitalna ulaganja treba da donesu profit, bila je posvećena čudovišnom ništavilu. Nije ni čudo što su radnici svakog jutra morali da izgovore mističnu zakletvu.
Čitaocu je potrebno malo vremena da shvati na šta Kočan, zatečen onim što vidi, zapravo ukazuje:
U svemu tome, sve primene savremene nauke i menadžmenta, zajedno sa preciznim i racionalnim razmišljanjem mnogih vrhunskih umova, bile su posvećene samo jednom cilju – Smrti.
Pa nastavlja:
Proizvodeći borbeni avion nulte serije za samoubilačke eskadrone, ta ogromna fabrika podsećala je na tajni kult koji je radio uz gromoglasnu buku – stenjući, vrišteći, tutnjeći […] zaista jeste posedovala versku uzvišenost, čak i u načinu na koji su direktori-sveštenici ugojili sopstvene stomake.
Ovaj uznemirujući, morbidni odlomak tipičan je za Mišimu. On nudi beskompromisnu kritiku industrijalizovane savremenosti, istovremeno predstavljajući fabriku kao kvazi-sveti prostor – nabrekao i eksplicitno seksualizovan.
Nedugo nakon toga Kočan priznaje da je „potpuno izgubio želju za životom“. Utehu pronalazi u tome što je „okružen tako obilnom žetvom tolikih vrsta smrti“, među kojima su i one u „vazdušnom napadu “, „vojnoj službi“ ili „od bolesti“.
Uprkos tome, on preživljava rat. Ali to što je preživeo deluje skoro kao izneveravanje sopstvenih želja. Priznaje da “oseća da nije ni živ ni mrtav“.
Iako bi trebalo da budemo oprezni kada povlačimo paralele između književnosti i života pisca, čini se da se Mišima, poput mnogih iz njegove generacije, osećao isto tako.
Izložen opojnoj mešavini ratne propagande i obožavanja cara, Kočan se mučio da shvati šta poraz znači za posleratni Japan i da se pomiri sa abdikacijom cara Hirohita od božanske vlasti.
Ove teme dolaze u prvi plan u naslovnoj priči nove engleske zbirke Mišiminih priča, Glasovi palih heroja (Eirei no koe), objavljene ovog meseca povodom stogodišnjice njegovog rođenja.
Opasna mešavina
Kao što su to pokazali njegovi dramatični i sporni postupci 25. novembra 1970. godine, Mišima je grčevito prigrlio ideju o slavnoj militarističkoj prošlosti. U krajnje stvarnom, iako uznemirujućem smislu, Mišimina posvećenost toj viziji kulminirala je njegovim završnim, dramatičnim činom.
Za života su ga nazivali “senzacionalistom, osobom sklonom kontriranju, iracionalistom, egomanijakom, prevarantom, lakrdijašem, nihilistom, genijem, fašistom, ludakom”. Njegov život primorava nas da promišljamo ukrštanja umetnosti, politike i identiteta na načine koji su i danas bolno relevantni. Osim toga, postavlja i mnoštvo sa tim povezanih pitanja. Da li bi bio zapamćen kao gromada svetske književnosti da u smrt nije otišao onako kako jeste? Mislim da bi, iako se drugi možda ne bi saglasili sa tim.
Sa sigurnošću možemo da kažemo da Jukio Mišima nije samo književna ikona – on je i opominjući podsetnik na složenu, ponekad opasnu vezu između kreativnosti i fanatizma.
Piše: Aleksander Hauard
Izvor: The Conversation
Preveo: Matija Jovandić
[1] Tekst je objavljen 13. januara