Prekobrojna: Špijuniranje sa Luiz Buržua

Louise Bourgeois Untitled 2004 Watercolor and pencil on paper 28 3/8 x 39 1/2"; 72.1 x 100.3 cm. Lower right: Louise Bourgeois

 [dropcaps round=”no”]S[/dropcaps]edim na plaži i slušam tajne ljudi na okolnim ležaljkama. To što držim knjigu je samo slika. Žena sa knjigom na ležaljci ispod trščanog suncobrana. Nosi naočare sa ljubičastim staklom, i u pauzama čitanja pije limunadu. Ono što se stvarno dešava unutar te slike sam ja, sa rupom u knjizi odakle sve vidim i čujem, kroz puškarnicu radoznalosti. Plaža bi trebalo da je mesto slobode? Međutim, ona se toliko vezuje za izgled tela da kao i svako drugo mesto, postaje mesto slobode s kojim treba znati baratati. Razna tela, ako ih bolje pogledam, u isto vreme su i muška i ženska, više nego što mislimo. Kao predana umetnost: i muška i ženska. „Svi smo ranjivi na neki način. I svi smo i muško i žensko.“ Ovo je napisala Luiz Buržua, umetnica koje sam svesna čitavog dana. Živela je 97 godina, pokojna je već neko vreme, i njen rad nikada nisam videla uživo. Međutim, dovoljno sam kopala o Luiz, da bih prepoznala momenat u kom se javila. Počelo je kada su se ispred mene, na vrelom pesku, susreli dve devojke i dva mladića. Nisu se videli godinama, a odrasli su u istom selu. Zvuče kao ljudi bez tajni o prošlosti. Govore o sukobima sa rodbinom, o strahovima i zavistima svog sela. Jedan od njih radi kao foto model, ovde i u inostranstvu. Priča o ljubavi prema vežbanju i prema roditeljima koji su se jedva navikli na njegove tetovaže, ali jesu, jer je to njegov izbor i jedini hir. A, i odrastao je čovek. Jedna od devojaka ga pita: „Jesi li ti malo punio usne?“ „… Ne,“ on hladno slaže, „ali radim na svom telu, jer mi ono služi na poslu.“ Baš kao Luiz koja je više od trideset godina išla na psihoanalizu. Ali kada je u nekom intervju, mnogo kasnije, pitana: „Da li ste i sami išli na psihoanalizu?“, britko je slagala: „Ne… Ali sam ceo život provela u usavršavanju sebe, kao i u samoanalizi, što je ista stvar.“

Zagledam usne onog momka, možda ima takve usne. Možda su njegove baš takve, kao organi koje izmišlja Luiz, liče na grudi ili rane ili izmet ili paukovu mrežu ili majku ili oca ili ćelije ili bes sa kojim se bori. Sve je to u njenim radovima, kao i u ljudima. I sve je to u mojim očima, odjednom. Čujem Luizin promukli glas: „Nisam uspela kao supruga. Kao žena. Kao majka. Kao domaćica. Kao umetnica. Kao žena u biznisu. Kao prijateljica. Kao kćerka. Kao sestra. Ali, uspela sam kao neko ko traži istinu…“ Na pesku crta krug koji postaje prostor njene kontrole. To je njen integritet i neodustajanje. Od Sunca ne vidim odmah da to nije Luiz, to je neko dete. Igra se duboko u pesku, kopa rupu, pa sedne unutra da se rashladi. Prilazi otac, unosi mu se u lice, laže da će mu pesak ući u uši i da će momentalno ogluveti. Dete ne čuje, pravi se gluvo. Ne veruje ocu. Luiz je u većini radova ostajala u ulozi deteta. Otvoreno je govorila o detinjstvu, i uticaju roditeljskih laži i prećutkivanja na njen život. Od tada se za Luiz vezuje i naslov „Žena bez tajni“. Ovakvu etiketu ispovedne umetnice je prihvatila i krenula u javni umetnički život kao baka od sedamdeset godina. Tada je prepoznata, iako je stvarala već skoro pola veka. „Da nije toliko živela, ne bismo ni saznali za nju,“ piše Siri Hustvet u svom tekstu „Moja Luiz Buržua“. Jasno. Siri Hustvet smatra, i ja se slažem, da je starost učinila mogućom njenu vidljivost, njeno mlado telo više nije bilo na putu patrijarhalnim očima koje određuju umetničko tržište.

Ono četvoro iz istog sela, u suštini, pričaju o detinjstvu. Počinju od 90-ih, od bračnog para, direktora i njegove žene profesorke, koji su vodili seosku školu. Kao „Sloba i Mira“, porede ih, „sve se raspadalo, odjednom su se plaćale ocene, tuče posle škole su postale redovne.“ Malo zaćute, iznenada se nalaze u svetu koji dobro poznaju, i ne žele da im se vrati. Oslobođeni, baš kao Luiz u njenoj starosti. To nije jednostavno, ali nije jedino što im se dešavalo. Posmatraju decu na plaži, odlaze u vreme pre 90-ih, sećaju se kako su hodali iz sela u selo, da bar na tren promene okruženje. Spašavali su se vozeći bicikle i zakucavajući se u seno, čineći upravo ono što su im roditelji zabranili pet minuta ranije. Sećaju se bezazlenosti, pomislim. Sećaju se seoskog jezerceta na kom su se neobično susretali zraci Sunca, i koje je bilo tako toplo, tako plitko, grleći ih rukama neviđene sigurnosti. Jedan od ovih momaka priznaje da je kao klinac bio zaljubljen u jednu od ovih devojaka. Smeju se, vraćaju se u sadašnjost, prebiraju imena iz razreda, pitaju se ko je gde.

Otac odvodi ono dete iz peska. Na tom mestu, Luzi ispisuje: Bojim se tišine; bojim se mraka; bojim se da ću pasti; bojim se nesanice; bojim se praznine… Inspiriše me, hoću da joj odgovorim: A ja se plašim da neću umeti da uživam. I to već nije uživanje; i ja se bojim nesanice. Stvara mi nervozu. I onda ljutnju. Kad ne mogu da zaspim besno skačem po krevetu već misleći o novom danu kroz koji ću ići umorna i neću uraditi sve što planiram. I vreme prolazi i ja umirem, ne dovršivši svoj posao; i plašim se da ću se urušiti. Da ću se srušiti kao neka uska petospratnica, a iza mene će ostati kamenje; i plašila sam se ljudi što će se pojaviti u mraku; plašim se slika koje mi žive u glavi, kao ona na kojoj ulazim u stan i zatičem svog psa uginulog; strah me je da će se desiti ono što se ne dešava, da će doći zla budućnost. Tako gubim vreme sadašnjosti; ne bojim se i ne žalim za onim što nemam. Samo jednom sam pomislila šta bi bilo kada bi mi taj i taj profesor bio otac, ko bih bila danas. Zbog njegovog strpljenja i vere u znanje, bila sam zadovoljna profesorom, kao da sam ja njega rodila; i bojim se da neću umeti da pokažem ljubav. 

Ovo poslednje mi odzvoni u ušima. Luiz prhne kao mehur. Nestane. Pogledam malo bolje, na ležaljkama okolo je nekoliko žena, same su, čitaju, ćute, žmure. Žene srednjih godina, osećam kako se odmaraju. To mi je drago. Pitam se, koliko dugo će živeti svaka od njih…

„Štrand“ na Dunavu, Novi Sad

jelena anđelovska

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: