Norman Majler: Beli crnac (II deo) Nastavak kultnog eseja Normana Majlera o tome kako je Crnac, osuđen od društva na status psihopate, zapravo bio buntovan kroz svoj hipsterski identitet.

“Nasuprot neporecivoj snazi tradicije, nas su privlačili takvi centrifugalni mamci kao što je bio esej Normana Majlera Beli crnac, široka dostupnost džez ploča i knjiga koju još smatram jednim od velikih američkih romana, Na putu Džeka Keruaka“, piše Tomas Pinčon.
Već kada je objavljen 1957. godine, Majlerov „Beli crnac“ imao je značajnog odjeka. Bio je to prvi put da neko iz neposredne blizine opisuje novi senzibilitet, oličen u hipsteru, belom crncu, njegova shvatanja, ličnost, jezik i stavove i smešta ih u širi društveni i politički kontekst.
Esej je, kao i njegov pisac, vremenom postajao sve čuveniji, a i ozloglašeniji u pojedinim krugovima, ali je bez sumnje postao značajno štivo za razumevanje prelomnog doba u američkoj, pa i svetskoj kulturi. U narednih nekoliko dana objavićemo zato „Belog crnca“, tim pre što i Hipster, onako kako ga opisuje Majler, odudara od shvatanja kakvo preovlađuje o hipsterima danas i kakvo hipsteri imaju o samima sebi.

Bilo bi možda svrsishodno sagledati hipstera kao filozofskog psihopatu, čoveka zainteresovanog ne samo za opasne zahteve njegove psihopatije, nego i u utvrđivanje, barem za sebe, sastojaka od kojih je sagrađen njegov unutrašnji svet. Po ovoj premisi, hipster je psihopata, a ipak nije psihopata, nego negacija psihopate jer on poseduje i narcističku izdvojenost filozofa, to uranjanje u vazda izmičuće nijanse o sopstvenim motivima, što je veoma strano nerezonskom srljanju psihopate. U ovoj zemlji, gde se svake godine razvijaju novi milioni psihopata, obeleženih žigom naše kontradiktorne popularne kulture (gde je seks greh, a opet seks je raj), ispada da je već postojao prostor i za razvoj antitetičkog psihopate koji se rađa iz sopstvenog stanja, iz unutrašnjeg uverenja da je njegova pobuna pravična, radikalna vizija sveta koja ga tako izdvaja od opšteg neznanja, reakcionarnih predrasuda i sumnje u sebe svojstvene konvencionalnijem psihopati. Pošto je pretvorio svoje nesvesno iskustvo u mnogo svesniju spoznaju, hipster je fokus svoje želje sa trenutnog zadovoljenja prebacio ka toj sveobuhvatnijoj strasti za budućom moći, što je obeležje civilizovanog čoveka. Ali ipak sa nesvodivom razlikom. Jer, Hip je prefinjena verzija visprenog primitivca u džinovskoj džungli, a tako je njegova privlačnost i dalje van domašaja civilizovanog čoveka. Ako ima deset miliona Amerikanaca koji imaju manje ili više psihopatske osobine (a ovo je najumerenija pretpostavka), postoji ne više od sto hiljada muškaraca i žena koji svesno sebe vide kao hipstere, ali njihov značaj leži u tome što su oni elita sa potencijalnom nemilosrdnošću elite, i jeziku koji većina adolescenata instinktivno razume, jer se hipsterski žestoki pogled na postojanje poklapa sa njihovim iskustvom i njihovom jakom željom da se bune.

Pre nego što se kaže više o hipsterima, postoji očigledno mnogo toga da se kaže o psihičkom stanju psihopate – ili, klinički, psihopatskoj ličnosti. Sad, iz razloga koji mogu biti zanimljiviji od puke sličnosti reči, čak i mnogi ljudi psihoanalitičarske orijentacije često brkaju psihopate sa psihotičarima. Ipak, ovi termini su dijametralno suprotni. Psihotičar je zakonski lud, psihopata nije; psihotičar je gotovo uvek nesposoban da bes i frustraciju prazni kroz fizički čin, dok je psihopata, kada se ono nagomila, praktično jednako nesposoban da svoje nasilništvo obuzda. Psihotičar živi u tako maglovitom svetu da sve što mu se dešava, u svakom trenutku njegovog života, za njega nije stvarno, dok psihopata retko razaznaje bilo koju realnost širu od lica, glasa, bića posebnih ljudi među kojima se može naći u svakom trenutku. Šeldon i Elenor Gluk opisuju ga na sledeći način:

navodnizi-za-glifPsihopata… može se razlikovati od osobe koja zapada u istinsko psihotično stanje ili se iz njega izvlači po dugoj, čvrstoj prisutnosti njegovog antidruštvenog stava i ponašanja i odsustvu halucinacija, deluzija, maničnog toka ideja, zbunjenosti, dezorijentisanosti i ostalih dramatičnih znakova psihoze.

Nedavno je Robert Lajnder, jedan od nekoliko stručnjaka za ovu temu, u svojoj knjizi “Buntovnik bez razloga – Hipnoanaliza kriminalca psihopate” predstavio deo svoje definicije ovako:

navodnizi-za-glif…Psihopata je buntovnik bez razloga, agitator bez slogana, revolucionar bez programa, drugim rečima, njegovo buntovništvo usmereno je ka tome da ostvari ciljeve koje će zadovoljavati samo njega; on je nesposoban za napore u koristi drugih. Sve njegove skrivene nakane, bez obzira na to kako su prerušene, predstavljaju ulaganje namenjeno tome da zadovolji njegove neposredne želje i žudnje…
…Psihopata, poput deteta, ne može da odloži prijatnosti zadovoljenja i ova osobina jedna je od osnovih, univerzalnih karakteristika. On ne može da čeka na erotsko zadovoljenje kojem bi, kako konvencije zahtevaju, trebalo da prethodi lov pre ubistva: on mora da siluje. On ne može da čeka da se prestiž razvije u društvu: njegove egoistične ambicije vode ga ka tome da drskim nastupima uskače u glavne uloge. Poput vidljive niti, prevlast ovog mehanizma za neposredno zadovoljenje pruža se kroz celu istoriju svakog psihopate. To objašnjava ne samo njegovo ponašanje, nego i nasilnu prirodu njegovih postupaka.

Pa opet, ni Lajnder, koji je bio najmaštovitiji i najsaosećajniji među psihoanalitičarima koji su istraživali psihopatsku ličnost, nije bio spreman da projektuje sebe u suštinsko saosećanje – da psihopata može zaista da bude izopačeni i opasni favorit nove vrste ličnosti koja može da postane centralni izraz ljudske prirode pre nego što se okonča XX vek. Jer psihopata je bolje prilagođen tome da ovlada tim uzajamno kontradiktornim inhibicijama baziranim na nasilju i ljubavi koje je civilizacija od nas iznudila i ako se ima na umu da nije svaki psihopata ekstremni slučaj i da je psihopatsko stanje prisutno i odomaćeno u ljudima, uključujući tu i mnoge političare, profesionalne vojnike, kolumniste u novinama, zabavljače, umetnike, džez muzičare, kolgerle, promiskuintetne homoseksualce i polovinu šefova u Holivudu, na televiziji i u advertajzingu, može se videti da postoje aspekti psihopatije koji već vrše znatne kulturne uticaje.

Ono što karakteriše skoro svakog psihopatu i delimično-psihopatu je to da oni pokušavaju da stvore novi nervni sistrem za sebe. Opšte uzev, mi smo dužni da se ponašamo u skladu sa nervnim sistemom formiranim u najranijem detinjstvu koji po načinu prenošenja nosi izvesne kontradikcije naših roditelja i miljea iz kojeg smo ponikli. S obzirom na to, obavezani smo, većina nas, da dočekamo tempo sadašnjosti i budućnosti sa refleksima i ritmovima koji dolaze iz prošlosti. Nije to samo “oklembešeni tovar institucija prošlosti”, nego zaista neučinkoviti i često zastareli nervni sklop prošlosti koji nam davi sposobnosti da odgovorimo na nove mogućnosti koje mogu biti podsticajne za naš individualni razvoj.

Kroz veći deo moderne istorije, “sublimiranje” je bilo moguće: po cenu izražavanja sebe samo u maleckim porcijama, ta mala porcija mogla je biti žestoko izražena. Ali sublimacija zavisi od umerenog tempa u istoriji. Ako se kolektivni život generacije pokrenuo prebrzo, “prošlost” po kojoj određeni muškarci i žene iz te generacije mogu da funkcionišu nije, da kažemo, stara trideset godina, nego je srazmerno stara stotinu ili dvesta godina. I zato je nervni sistem prerastrzan preko mogućnosti takvih kompromisa kao što je sublimacija, posebno pošto su stabilne vrednosti srednje klase, tako potrebne za sublimaciju, praktično uništene u naše vreme, bar kao napajajuće vrednosti oslobođene od zabuna i sumnji. U takvim krizama izazvanim ubrzanjem tempa istorije i iskrivljenim vrednostima, neuroza stremi tome da bude zamenjena psihopatijom, a uspeh psihoanalize (koja je još pre deset godina obećala da će postati direktna glavna sila) smanjuje se zbog svoje ugrađene i karakteristične nemogućnosti da se nosi sa pacijentima koji su kompleksniji, iskusniji ili avanturističkije nastrojeni nego što je to sam analitičar. U praksi, psihoanaliza se do sada pretvorila u često ne više nego psihičko puštanje krvi. Pacijent se nije mnogo promenio sazrevanjem, a infantilne fantazije koje je podstican da izrazi osuđene su na to da se iscrpu spram neodgovarajućih reakcija analitičara. Rezultati za najveći broj pacijenata su smanjenje, “smirenje” njihovih najzanimljivijih kvaliteta i poroka. Pacijent zapravo nije toliko izmenjen koliko je iscrpljen – manje loš, manje dobar, manje bistar, manje samovoljan, manje destruktivan, manje kreativan. On je tako u stanju da se prilagodi tim kontradikcijama i nepodnošljivom društvu koje je prethodno i stvorilo njegovu neurozu. On može da se prilagodi tome što mrzi i tome od čega zazire zato što više u sebi nema ni strasti da oseća zazor tako intenzivno.

Poznato je da je psihopatu teško analizirati jer je u osnovi njegove prirode rešenost da pokuša da živi svoje infantilne fantazije i u ovoj odluci (s obzirom na sumornu alternativu psihoanalize) možebiti ima i izvesne instinktivne mudrosti. Jer postoji dijalektika u menjanju nečije prirode, dijalektika koja podastire sav psihoanalitičarski metod: to je učenje da se, ako čovek menja navike, onda mora da se vrati na izvor njihovog nastanka, i tako psihopata istražuje unazad duž puta homoseksualca, orgijasta, narkomana, silovatelja, pljačkaša i ubice ne bi li našao te nasilne paralele tim nasilnim i često beznadnim protivrečnostima koje je poznavao još kao odojče i dete. Jer ako ima hrabrosti da se suoči sa paralelnim situacijama u trenutku kada je za to spreman, onda ima priliku da se ponaša kako se nikada ranije nije ponašao, a u zadovoljavanju frustracije – ako može u tome da uspe – onda može da, kroz simboličku razmenu, prođe i kroz katance incesta. Dajući time izraz odojčetu pokopanom u sebi, može da smanji napetost izazvanu tim infantilnim željama i tako se oslobodi prepravi ponešto u svom nervnom sistemu. Poput neurotičara, on traži priliku da se razvije po drugi put, ali psihopata instinktivno zna da mu aktivno ispoljavanje zabranjenih impulsa čini znatno više dobra od pukog ispovedanja želja u sigurnosti doktorove ordinacije.

Psihopata je po pravilu slavoljubiv, mnogo ambiciozniji od toga da bi menjao izvitopereni briljantni koncept svojih mogućih životnih pobeda za mrsko, ako ne i mirno, habanje analitičarskog kauča. Dakle, njegovo asocijativno putovanje u prošlost iživljeno je u pozorištu sadašnjosti i on postoji zarad tih ispunjujućih situacija kada su mu čula tako živa da može da bude aktivno svestan (kao što je analizirani pasivno svestan) toga kakve su mu navike i kako može da ih menja. Snaga psihopate leži u tome što on zna (gde većina nas može samo da nagađa) šta je dobro za njega i šta je za njega loše tačno u tim trenucima kad je stara obogaljujuća navika napadnuta iskustvom koje potencijalno postoji da bi je zamenilo, da zameni negativ i prazni strah spoljašnjim delovanjem, čak i kada – a ovde sledim logiku ekstremnog psihopate – čak i kada je u pitanju strah od sebe samog, a zahvat je ubijanje. Psihopata ubija – ako ima hrabrosti – iz potrebe da pročisti svoje nasilništvo, jer ako ne može da isprazni svoju mržnju onda ne može ni da voli, njegovo je biće sleđeno nezamenljivom samomržnjom zbog svog kukavičluka. (Može se ovome, razume se, prigovoriti time da nije potrebno mnogo hrabrosti da dve snažne osamnaestogodišnje bitange, recimo, ubiju boga u vlasniku poslastičarnice i taj čin se zaista – čak i po logici psihopate – neće baš pokazati terapeutskim, jer žrtva nije ravnopravna. Ipak je neka vrsta hrabrosti potrebna, jer se ne ubija samo slabašni pedesetčetvorogodišnji čovek, nego i ustanove takođe, upada se na privatnu imovinu, ulazi se u novu vrstu odnosa s policijom i uvodi se element opasnosti u život. Bitanga, dakle, izaziva nepoznato I, bez obzira na to koliko je brutalan sam čin, ukupno uzev on nije kukavički.)

U osnovi, drama psihopate leži u tome što on traži ljubav. Ne ljubav u smislu traženja partnera, nego ljubav kao potraga za orgazmom apokaliptičnijim od onog koji mu je prethodio. Orgazam je njegova terapija – on zna u zametku svog bića da dobar orgazam otvara njegove mogućnosti, a da ga loš orgazam porobljava. Ali u toj potrazi psihopata postaje otelotvorenje ekstremnih kontradikcija društva koje mu je oblikovalo karakter i apokaliptički orgazam često ostaje dalek kao Sveti gral, jer tu su i busenje, i gnezda, i zasede nasilja u njegovim ličnim potrebama, kao i u imprerativima i odmazdama muškaraca i žena među kojima živi svoj život, tako da čak i ako iscrpe svoju mržnju kroz ovaj ili onaj čin, uslovi u kojima živi iznova je stvaraju u njemu sve dok dramatičnost njegovih poteza ne povuče u gadnu sličnost sa žabom koja se popela par stopa uz bunar samo da bi opet sletela dole.

Ostaje i ovo da se kaže o potrazi za dobrim orgazmom: kad se živi u civilizovanom svetu, a ipak se ne može gustirati ništa od kulturnog nektara takvog sveta jer paradoksi na kojima je civilizacija izgrađena zahtevaju da tu ostane i nekulturno i otuđeno dno od iskoristivog ljudskog materijala, onda je logika postajanja seksualnog odmetnika (ako su tom nekom psihološki koreni prostrti na dnu) da se ima bar tekuća kompetitivna šansa da se bude fizički zdrav sve dok se bude živ. Nije otud slučajno da je psihopatija preovlađujuća kod Crnca. Preziran spolja i otud mrzeći samog sebe, Crnac je sateran u poziciju da ispituje svu tu moralnu divljinu civilizovanog života koju Skockani automatski osuđuje kao delinkventnu, ili zlu, ili nezrelu, ili morbidnu, ili autodesturktivnu, ili pokvarenu. (Zapravo ovi pojmovi imaju jednaku težinu. U zavisnosti od teleskopa kulturne klike iz koje Skockani istražuje univerzum, “zlo” ili “nezrelo” jednako su jaki pojmovi za osudu). Ali Crnac, pošto nije privilegovan time da zadovolji samopouzdanje plahovitim zadovoljstvima kategoričke osude, bira umesto toga da se kreće u drugom smeru, gde su sve situacije jednako valjane, a u najgorim perverzijama, promiskuitetu, svodništvu, zavisnosti od droge, silovanjima, ožiljcima od brijača, srči i čemu god drugom, Crnac je otkrio i razradio moralnost dna, etičku diferencijaciju između dobrog i lošeg u svakoj ljudskoj aktivnosti, od preduzimljivih podvodača (nasuprot onim lenjim) do relativno pouzdanih sitnih dilera ili prostitutki. Treba tu dodati i visprenost njihovog jezika, apstraktne dvosmislene alternative u kakvim su u opasnostima svoje potlačenosti naučili da govore (“Pa, vidi, čovek, izgleda da tražim neku mačku da me napali…”), treba čak i pre dodati tu temeljnu osećajnost Crnca džezera koji je bio kulturni mentor naroda, i nije teško poverovati da je jezik Hipa koji se razvio prepreden jezik, proveravan i oblikovan kroz intenzivna iskustva i stoga drugačije vrste od slenga belaca, jednako drugačiji kao što je to posebna poganost vojnika koji je ističući “dupe” kao dušu ili “sranje” kao okolnosti, mogao da izrazi egzistencijalno stanje regrutovanog čoveka. Ono što jezik Hipa čini posebnim jeste to što on ne može baš da bude naučen – ako se ne deli ništa od iskustva ushićenja i iscrpljenosti koje je spreman da opiše, onda zvuči samo isprazno, ili vulgarno, ili iritirajuće. To je slikovit jezik, ali slikovit u smislu ne-objektivne umetnosti, prožet dijalektikom malih, ali snažnih promena, jezik za mikrokosmos, u ovom slučaju, čovek, jer on podrazumeva neposredno iskustvo bilo kog čoveka koji prolazi, i povećava dinamiku njegovih pokreta, ne specifično, nego apstraktno, tako da je on viđen ne kao vektor u mreži sila, nego statički objekat u kristalizovanom polju. (Što je, naposletku, praktično viđenje snobova.) Na primer, zaista postoji istinska teškoća u pokušaju da se nađe Hip zamena za “tvrdoglav”. Najbolje što mogu da predložim je: “Ta faca nikad neće napolje iz svog gruva, ćale”. Ali gruv[1]  podrazumeva kretanje, skučeno kretanje, ali ipak pokret. Nema, zapravo, načina da se opiše neko ko se uopšte ne kreće. Čak se i gmizavac kreće – iako hodom izluđujuće sporijim od hoda kul face.

(Prvi deo ovog eseja možete pročitati ovde.)

Prevod: Matija Jovandić

[1] U originalu: groove – (sleng) način života, mišljenja i odnosa prema ljudima i događajima; užitak, zadovoljstvo, bilo šta što donosi uživanje. (Prim. prev.)

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: