Neofeudalizam: kraj kapitalizma? – I deo Neofeudalizam podrazumeva nestanak kapitalističkog društveno-ekonomskog modela uređenja i njegovu zamenu onim koje poseduje sve više karakteristika nekadašnjeg odnosa kmetova i gospodara, kao i sve većom nejednakošću, siromaštvom i dezintegracijom države

U knjizi Kapital je mrtav (Capital is dead), Mekenzi Vark postavlja pitanje: “Šta ako više nismo u kapitalizmu već u nečemu što je mnogo gore?” Pitanje je provokativno, svetogrdno, uznemirujuće, jer primorava antikapitaliste da se suoče sa neprepoznatom privrženošću za kapitalizam. Komunizam je trebalo da dođe nakon kapitalizma, a nema  ga, pa zar to ne znači da smo još uvek u kapitalizmu? Ako je ne preispitamo, ova pretpostavka će nam ometati političku analizu. Ako odbacimo strogi istorijski determinizam, trebalo bi da budemo u stanju razmotriti mogućnost da je kapitalizam mutirao u nešto kvalitativno drugačije. Pitanje Vark zaziva jedan misaoni eksperiment: koje tendencije u sadašnjosti ukazuju na to da se kapitalizam pretvara u nešto gore?

 

I

Tokom protekle decenije pojavio se neofeudalizam kao naziv za one tendencije koje su povezane sa ekstremnom nejednakošću, sveprisutnom prekarnošću, monopolskom silom i promenama na nivou države. Polazeći od liberalnog ekonomiste Tajlera Kovena (Tyler Cowen) koji ističe istrajnost krajnje nejednakosti u globalnoj, automatizovanoj ekonomiji, konzervativni geograf Džoel Kotkin (Joel Kotkin) američku budućnost zamišlja kao masovno kmetstvo. Niže klase bezemljaša preživljavaće servisiranjem potreba onih koji zarađuju mnogo više kao lični asistenti, treneri, vaspitači, kuvari, spremači itd. Jedini način da se izbegne ova neofeudalna noćna mora je subvencionisanje i deregulacija industrija visoke zaposlenosti koje čine mogućim američki životni stil vlasnika kuća po predgrađima – građevinarstvo i nekretnine; nafta, gas i automobili; korporativni agrobiznis. Za razliku od bauka kmetstva koji progoni napade Fridriha Hajeka (Friedrich Hayek) na socijalizam, Kotkin locira protivnika unutar kapitalizma. Visoke tehnologije, finansije i globalizacija stvaraju „novi društveni poredak koji na neki način više liči na feudalnu strukturu – sa svojim nepremostivim barijerama mobilnosti – nego haotična pojava industrijskog kapitalizma“. U ovom liberalnom/konzervativnom imaginarijumu, feudalizam zauzima mesto neprijatelja koje je nekada bilo rezervisano za komunizam. Ideološki elementi koji ostaju nepromenjeni su pretnja od centralizacije i pretnja privatnom vlasništvu.

Brojni kritičari tehnologije podržavaju liberalnu/konzervativnu kritiku uloge tehnologije u savremenoj feudalizaciji, iako odbacuju fosilna goriva i kulturu predgrađa. Već 2010. godine, u svojoj uticajnoj knjizi Ti nisi uređaj (You are not a gadget), tehnološki guru Džaron Lanir (Jaron Lanier) primetio je pojavu seljaka i gospodara interneta. Ova tema je postala sve zapaženija kako je nekolicina tehnoloških kompanija postala toliko bogata i ekstraktivna, da je pretvarala svoje vlasnike u milijardere na osnovu jeftine radne snage svojih radnika, besplatnog rada njihovih korisnika i poreskih olakšica koje su im pružali gradovi očajnički željni da stvore nova radna mesta. Epl, Fejzbuk, Majkrosoft, Amazon i Alfabet (ime kompanije koja upravlja Guglom) zajedno vrede više od većine svih zemalja sveta (osim Sjedinjenih Država, Kine, Nemačke i Japana). Ekonomski obim i uticaj ovih tehnoloških super giganata, ili njima nadređenih, veći su od uticaja većine takozvanih suverenih država. Evgenij Morozov (Evgeny Morozov) opisuje njihovu dominaciju kao „hipermoderni oblik feudalizma“.

Kompetitivnost je zamenila konkurenciju i rast kao državni cilj, što je dovelo do toga da države daju prioritet ne jednakim uslovima i ukidanju monopola, već „pomaganju određenim ekonomskim akterima – onima koji su u najboljem položaju da ostvare dobre rezultate na polju globalnog takmičenja za profit“. 

Albert-Laslo Barabaši (Albert-László Barabási) objasnio je procese koji podupiru takav neofeudalizam u svojoj analizi strukture složenih mreža, odnosno mreža koje karakterišu slobodan izbor, rast i povezanost povlastica. To su mreže u kojima ljudi dobrovoljno prave linkove ili izbore. Broj linkova po određenim veb lokacijama vremenom raste, a ljudi vole stvari koje drugi vole (kao što se sistem preporuka na Netfliksu, na primer, oslanja na ovakve pretpostavke). Distribucija linkova u složenim mrežama poklapa se sa zakonom moći gde najpopularnija stavka uglavnom ima dvostruko više pogodaka ili linkova od druge najpopularnije, koja ima dvostruko više od treće i tako dalje, sve do beznačajnih razlika među onima koje se nalaze na kraju dugačkog repa krive koja pokazuje raspodelu. Ovaj efekat pobednik-uzima-sve ili pobednik-uzima-najviše je oblik zakona raspodele. Onaj na vrhu ima znatno više od onog na dnu. Oblik krive koji opisuje distribuciju ne izgleda kao zvono, već kao dugačak rep – nekoliko milijardera, milijarda prekarnih radnika i radnica. Struktura složenih mreža poziva na inkluziju: što je više stavki u mreži, to su veće nagrade za one na vrhu. Ona podstiče kompetitivnost, takođe – za pažnju, resurse, novac, radna mesta – za sve ono što poprima formu mreže. I dovodi do koncentrisanosti. Dakle, rezultat slobodnog izbora, rasta i povezanosti povlastica je hijerarhija, raspodela zakona moći gde oni na vrhu imaju znatno više od onih na dnu.

Raspodela zakona moći nije neizbežna. Može se zaustaviti. Ali za to su potrebni politička volja i institucionalna moć. Neoliberalne politike XX veka, međutim, težile su stvaranju uslova koji bi olakšali, a ne osujetili slobodan izbor, rast i povezanost povlastica.

Knjiga Kvina Slobodijana (Kuinn Slobodian) Globalists: The End of Empire and Birth of Neoliberalism otkriva neoliberalnu strategiju podrivanja autoriteta nacionalne države u koriste njene ekonomije, a u interesu napretka globalne trgovine. Ugroženi organizovanim zahtevima novih postkolonijalnih nacija globalnog juga za reparacijama, suverenitetom nad sopstvenim prirodnim resursima, stabilizovanim cenama robe i regulacijom transnacionalnih korporacija, neoliberali su sedamdesetih godina pokušali da „zaobiđu autoritet nacionalnih vlada“. Oni su zagovarali pristup regulaciji na više nivoa, konkurentni federalizam koji će kapitalu omogućiti da disciplinuje vlade, a da pritom sam ostane imun na demokratsku kontrolu. Po rečima Hansa Vilgerota (Hans Willgerodt) novi konkurentski federalizam zahtevao je od države da „deli svoj suverenitet nadole sa federalnim strukturama i veže se naviše u međunarodnoj pravnoj zajednici“.

Umesto da se fokusira na poreklo neoliberalizma, knjiga Kapitalizam na ivici (Capitalism on Edge) Albene Azmanove pokazuje načine na koje je neoliberalizam u praksi doveo do novog kapitalizma prekarstva. Politike koje nameću deregulaciju i globalnu slobodnu trgovinu imale su neočekivane ishode. Globalno tržište se pretvorilo iz sistema „nacionalnih ekonomija integrisanih kroz trgovinske sporazume u transnacionalne proizvodne mreže“. Zbog nejasnog i neizvesnog doprinosa ovih mreža nacionalnim ekonomijama, održavanje konkurentnosti tih ekonomija postalo je „najveća politička briga“. Kompetitivnost je zamenila konkurenciju i rast kao državni cilj, što je dovelo do toga da države daju prioritet ne jednakim uslovima i ukidanju monopola, već „pomaganju određenim ekonomskim akterima – onima koji su u najboljem položaju da ostvare dobre rezultate na polju globalnog takmičenja za profit“. Prepoznavši da je privatni sektor uvek imao koristi od javnih fondova, Azmanova naglašava novinu u onom obliku kapitalizma gde „javni autoritet bira kompanije kojima treba dodeliti ovu privilegiju“. Države ne intervenišu u razbijanje monopola. Oni ih uzrokuju i nagrađuju.

Koncentracija monopola, jačanje nejednakost i podvrgavanje države tržištu transformisali su akumulaciju kapitala tako da se ona sada javlja podjednako kroz kiriju, dug i silu kao i kroz robnu proizvodnju. Azmanova ističe da je privatizacija sektora privrede relativno imunih na konkurenciju – energetike, železnice, širokopojasne mreže – vlasnicima pružila „privilegovani status rentijera“. Globalno, u industriji znanja i tehnologije prihodi od zakupa koji dolaze od prava nad intelektualnom svojinom premašuju prihode od proizvodnje dobara. U Sjedinjenim Državama finansijske usluge više doprinose BDP-u nego što doprinosi proizvedena roba. Kapital se ne reinvestira u proizvodnju; troši se i redistribuira kao kirija. Procesi valorizacije proširili su se daleko izvan fabrika, u složene, špekulativne i nestabilne krugove koji sve više zavise od nadzora, prinude i nasilja.

Kapitalizam samog sebe pretvara u neofeudalizam.

 

II

Neofeudalizam ne podrazumeva da savremeni komunikacijski ili mrežni kapitalizam identično reprodukuje sve odlike evropskog feudalizma. On to ne čini. U stvari, kao što su istoričari uspešno pokazali, sama ideja jedinstvenog evropskog feudalizma je fikcija. Različiti feudalizmi razvili su se širom kontinenta kao odgovor na različite pritiske. Posmatranje savremenog kapitalizma u smislu njegovih feudalizatorskih tendencija osvetljava novu socio-ekonomsku strukturu putem četiri međusobno povezane osobine: parcelisani suverenitet, novi gospodari i seljaci, hinterlandizacija (proces koji podrazumeva stvaranje hinterland-a, što je nemačka za zaleđe, prim. prev.) i katastrofizam.

Gradovi i države se odnose prema Eplu, Amazonu, Majkrosoftu, Fejsbuku i Guglu/Alfabetu kao da su suverene države – pregovaraju sa njima, pokušavaju da ih privuku i sarađuju sa njima pod njihovim uslovima. Opštine bez novca koriste razrađeni sistem novčanih kazni kako bi direktno izvlačile novac od ljudi, što najviše pogađa siromašne.

Parcelisani suverenitet

Istoričari Peri Anderson (Perri Anderson) i Elen Mejksins Vud (Ellen Meiksins Wood) određuju parcelisani suverenitet kao ključnu karakteristiku evropskog feudalizma. Feudalno društvo nastalo je kad je carska uprava Rimljana „ustupila mesto raznim jurisdikcijama u kojima su državne funkcije bile vertikalno i horizontalno fragmentisane“. Lokalni aranžmani u raznim oblicima, uključujući ugovorne odnose između gospodara i kraljeva kao i gospodara i vazala, nadopunili su regionalnu administraciju. Arbitraža je zamenila vladavinu zakona. Granica između legalnog i ilegalnog je oslabila. Politička vlast i ekonomska moć pomešali su se dok su feudalci izvlačili od seljaka višak vrednosti pravnom prisilom, delimično legalnom jer su gospodari odlučivali o zakonu koji se primenjivao na seljake u njihovoj nadležnosti. Vud piše: “Efekat je bio da se privatna eksploatacija rada kombinuje sa javnom ulogom uprave, nadležnosti i izvršenja.”

Pod neofeudalizmom, direktno politički karakter društva ponovo se potvrđuje. Globalne finansijske institucije i platforme za digitalne tehnologije koriste dug za preraspodelu bogatstva od najsiromašnijih na svetu ka najbogatijima na svetu. Nacionalne države promovišu i štite određene privatne korporacije. Politička moć se sprovodi skupa sa ekonomskom moći i ne samo porezima već i novčanim kaznama, založnim pravima, zaplenom imovine, licencama, patentima, jurisdikcijama i granicama. Istovremeno, ekonomska moć štiti one koji vladaju njom od dometa državnog zakona. Deset posto globalnog bogatstva gomila se na ofšor računima kako bi se izbeglo oporezivanje. Gradovi i države se odnose prema Eplu, Amazonu, Majkrosoftu, Fejsbuku i Guglu/Alfabetu kao da su suverene države – pregovaraju sa njima, pokušavaju da ih privuku i sarađuju sa njima pod njihovim uslovima. Opštine bez novca koriste razrađeni sistem novčanih kazni kako bi direktno izvlačile novac od ljudi, što najviše pogađa siromašne. U knjizi Kazna bez zločina (Punishment without crime) Aleksandra Natapof predočava dramatičan obim prekršajnih zakona u već ogromnom američkom kaznenom sistemu. Siromašni ljudi, i među njima nesrazmerno veliki broj ljudi drugačije boje kože, hapse se pod lažnim optužbama i uveravaju da se izjasne krivim kako bi izbegli zatvorske kazne koje slede ukoliko odbace optužbe. Ne samo da im se priznanja krivice zapisuju u dosijee, već se izlažu kaznama koje će ima nametnuti još taksi i još novčanih kazni ukoliko propuste plaćanje. Imali smo prilike da nakratko vidimo ovaj sistem legalne ilegalnolsti i nepravednog sprovođenja pravde nakon nereda u Fergusonu u državi Missouri, koji su usledili nakon ubistva Majkla Brauna: „Gradski opštinski sud i policijski aparat otvoreno su izvukli milione dolara od svog siromašnog afroameričkog stanovništva “. Policiji je naloženo „da hapsi i pravi presedane kako bi povećala svoje prihode“. Poput podanika feudalnih gospodara, koristili su silu kako bi oteli narodu dragocenosti.

 

Novi gospodari i kmetovi

Feudalne odnose karakteriše temeljna nejednakost koja omogućava direktno iskorišćavanje seljaka od strane gospodara. Peri Anderson upoređuje monopol eksploatatora sa vodenicama koje je kontrolisao gospodar: seljaci su morali da melju žito u mlinu svog gospodara, a tu uslugu su morali da plate. Dakle, ne samo da su seljaci nastanjivali i obrađivali zemlju koju nisu posedovali, već su živeli u uslovima u kojima je feudalac bio, kako kaže Marks, „upravnik i gospodar procesa proizvodnje i čitavog procesa društvenog života“. Za razliku od kapitalista čija dobit počiva na višku vrednosti koju su najamni radnici stvorili proizvodnjom robe, gospodar izvlači vrednost monopolom, prinudom i zakupninom.

Tehnički giganti ekstrakuju. Kao što je slučaj i sa nametnutim dažbinama, njihove poreske olakšice oduzimaju novac zajednicama. Njihovo prisustvo dovodi do rasta zakupnina i cena nekretnina, proterivanja pristupačnih stanova, malih preduzeća i ljudi sa niskim primanjima.

Digitalne platforme su nove vodenice, njihovi vlasnici milijarderi su novi gospodari i njihove hiljade radnika i milijarde korisnika novi kmetovi. Tehnološke kompanije zapošljavaju relativno mali procenat radne snage, ali efekti koje stvaraju su ogromni, jer preuređuju čitave industrije koje su u vezi sa akvizicijama, rudarstvom i primenom podataka. Smanjena radna snaga ukazuje na tendenciju neofeudalizacije digitalne tehnologije. Akumulacija kapitala manja je u robnoj proizvodnji i najamnom radu nego u uslugama, zakupninama, licencama, naknadama, besplatnom radu (koje se odvija pod maskom participacije) i podacima koji se tretiraju kao prirodni resurs. Pozicionirajući se kao posrednici, platforme predstavljaju tle za aktivnosti korisnika, uslove pod kojima je moguća interakcija. Gugle omogućava pronalaženje informacija u nemoguće gustom i promenljivom informacionom okruženju. Amazon nam omogućava lako pronalaženje stvari, upoređivanje cena i kupovinu od poznatih i nepoznatih dobavljača. Uber omogućava strancima da dele troškove vožnje. Airbnb radi istu stvar sa kućama i stanovima. Sve ovo omogućeno je ogromnom generacijom i cirkulacijom podataka. Platforme se ne oslanjaju samo na podatke, već ih i dodatno proizvode. Što više ljudi koristi platforme, utoliko postaju efikasnije i moćnije, na kraju transformišući veće okruženje od sebe, čiji su te platforme deo.

Platforme dvostruko ekstrakuju. Za razliku od kmetova i vodenica, koji nisu imali drugog izbora osim da ih koriste, platforme se ne pozicioniraju samo tako da je njihova upotreba u osnovi neophodna (poput banaka, kreditnih kartica, telefona i puteva) već i tako da njihova upotreba generiše podatke za njihove vlasnike. Korisnici ne samo da plaćaju uslugu, već platforma prikuplja podatke generisane korišćenjem same usluge. Cloud platforma direktno stvara rente i podatke. Najekstremniji primeri su Uber i Airbnb, koji omogućavaju dobijanje stanarine bez imovine oslanjajući se na spoljnju radnu snagu koja se sama brine za sopstveno održavanje, obuku i radna sredstva. Automobil ne služi sa lični transport. Služi za zarađivanje novca. Stan nije mesto za život; već nešto što se iznajmljuje. Predmeti namenjeni potrošnji se rekonfigurišu u sredstva akumulacije, jer lična imovina postaje instrument gospodarima platforme za prikupljanje kapitala i podataka. Ova tendencija ka stvaranju kmetova tako da oni poseduju sredstva za proizvodnju, ali da rad najviše povećava kapital vlasnika platforme, jeste neofeudalna.

Tehnički giganti ekstrakuju. Kao što je slučaj i sa nametnutim dažbinama, njihove poreske olakšice oduzimaju novac zajednicama. Njihovo prisustvo dovodi do rasta zakupnina i cena nekretnina, proterivanja pristupačnih stanova, malih preduzeća i ljudi sa niskim primanjima. Studija Šošane Zubof (Shoshana Zuboff) o „nadzornom kapitalizmu“ otkriva još jednu dimenziju tehnološkog feudalizma – vojnu službu. Kao i gospodari sa kraljevima, Fejsbuk i Gugl sarađuju sa moćnim državama, pružaju informacije tim državama koje im je zakonski zabranjeno da prikupljaju. Sve u svemu, ekstraktivna dimenzija umreženih tehnologija sada je sveprisutna, nametljiva i neizbežna. Sadašnjost nije doslovno razdoblje kmetova i gospodara. Ipak, razlika među bogatima i siromašnima se povećava, potpomognuta diferencirajućom pravnom arhitekturom koja štiti korporacije, vlasnike i stanodavce, dok omalovažava i utamničava radničku i nižu klasu.

(Drugi deo ovog eseja možete pročitati ovde.)

Tekst: Džodi Din
Izvor: lareviewofbooks.org
Prevod: Danilo Lučić

 

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: