Margaret Atvud: Bilo bi zabavno pričati sa Simon de Bovoar Margaret Atvud govori o zabrani “Sluškinjine priče” u Virdžiniji, komuniciranju sa mrtvim piscima i novoj knjizi, prvoj nakon smrti životnog partnera.

Margaret Atvud autorka je više od 50 knjiga poezije, proze i eseja. Među njenim romanima su Mačje oko, Nevesta razbojnika, Alijas Grejs i Slepi ubica. Njen klasik iz 1985. godine, Sluškinjina priča, dobio je 2019. nastavak, Svedočanstva, i za tu knjigu je podelila Bukerovu nagradu. Stare bebice u šumi (Old Babes in the Wood) prva joj je zbirka priča od tada i prva od smrti njenog partnera Grejema Gibsona iste te godine.

Atvudova se, uz njoj svojstvenu duhovitost, kroz zbirku suočava sa raznolikim temama kao što su pandemija, kensel kultura, prijateljstvo među ženama, veštičarenje i – mačke. U središtu knjige je niz priča o starom bračnom paru, Nel i Tigu, koji se osvrću na svoje zajedno provedene živote i, u Nelinom slučaju, kontempliraju o samotnoj budućnosti.

Izgleda da je ovo duboko lična zbirka, posebno u priči u kojoj se Nel bori da prihvati život nakon smrti njenog voljenog Tiga. Koliko se vaš život odražava u pričama o njihovoj ljubavi i gubitku?

Priče prilično verno prikazuju naš zajednički život i život nakon što je Grejem umro. U njima očigledno nije cela priča, naravno da nije, to su samo pojedini aspekti, kratki isečci.

Predivna je bliskost tog para koja opstaje čak i nakon smrti. Mislite li da preminuli bližnji zaista i odlaze?

Oni ne odlaze zaista, u tom smislu što ostaju u glavama onih koji ih pamte. Oni možda više nisu fizički oko vas, ali vam zauvek ostaju u glavi i srcu.

Marta Gelhorn se pojavljuje iznenada u jednoj priči, smeštenoj u Drugi svetski rat, tokom bitke za Monte Kasino. Da li je ona vaša lična ikona?

Ne povodim se za ikonama, ali se svakako divim Marti Gelhorn. Bila je žilava. Ali nije zato u knjizi. Lik sa kojim flertuje i piše o njemu u priči kojom se bavi je po mnogo čemu Grejemov tata, koji je bio general u kanadskoj vojsci. Nasledila sam njegovu biblioteku i pronašla sam u njoj pismo od Gelhornove, zajedno sa njenim izveštajem iz Monte Kasina koji sam prenela u celosti. Dobila sam za to dozvolu od onih koji se staraju o njenoj ostavštini.

Sugerišete da su možda bili ljubavnici…

Ne možemo to sa sigurnošću da tvrdimo, ali nju svakako nisu sprečavale skrupule, pošto je imala niz simpatija i ljubavnika, kao što ih je, izgleda, svako imao u ta vremena.

I Džordž Orvel se diže iz groba, u priči u kojoj ga intervjuišete preko medijuma. Mislite li da biste bili Orvelova prijateljica da ste se sreli s njim u stvarnom životu?

Verovatno. To jest, volela bih da budem, a mislim da bismo se razumeli oko mnogih stvari. On je duboko uticao na mene.

Postoje li još neki pisci, osim Orvela, sa kojima biste voleli da razgovarate preko medijuma?

Oh, ima ih gomila. Nisam sigurna kako bismo se slagale, ali prilično me je privlačila Simon de Bovoar početkom 1960-ih. Zatvorila bih se u kupatilo i čitala bih je, ne govoreći drugima da to radim. Nju i Beti Friden. Obe su pisale o generacijama starijim od moje, ali su mi i dalje bile prilično zanimljive. U svakom slučaju, bilo bi zabavno pričati sa Simon de Bovoar ako bismo je uhvatili dobro raspoloženu, pošto mislim da je umela da bude prilično nadrndana.

Kako vam se čini to što su vas proglasili nepoželjnom u okrugu Medison u Virdžiniji, gde je školski odbor upravo izbacio Sluškinjinu priču iz školskih biblioteka?

Nisam samo ja nepoželjna. I Toni Morison i Stiven King su takođe zabranjeni. Navodno je to zbog previše seksa u našim knjigama. Pa kad će da izbace Bibliju, pošto i u njoj ima mnogo seksa? U kom veku živimo, zaboga miloga? Zaista, to je demonstracija moći. Guverner Glen Jangkin kaže: “Ovo je pod našom kontrolom i ima da jako zagorčamo život učenicima i bibliotekarima”. A podtekst je da ne želimo da nam klinci zaista budu obrazovani i uspešni, pošto je jedan od najznačajnijih faktora za to kakve deca imaju ocene taj da li u školi imaju biblioteku sa bibliotekarom u njoj.

Vi sa svoje 83 i dalje svake godine objavite po knjigu. Doživljavate li sebe kao nekoga ko će ikada malo da uspori?

Šta znači ta reč “ikada”? Da, sat otkucava. Možda ste to primetili. Ali nastavljate sve dok ne završite, znate? Sve dok više nemate šta da kažete ili uradite. Ležanje na plaži mi se nikada nije činilo kao dobar provod. Pisci ne staju, oni stalno nastavljaju, ko zec na baterije, idu, idu i samo se sruše. Kad smo kod toga, neki izdavači bi vam sve objavili, bez obzira na to koliko je loše, i telefonski imenik bi vam objavili ako biste ga napisali, jer misle: “Ovo će da se prodaje”. E, to je moja noćna mora. I tako, imam neke čitaoce izvan sveta izdavaštva kojima verujem i njihov posao je da mi kažu da li je nešto loše. A oni će mi reći istinu, jer nemaju ništa od toga ako mi ne kažu.

Šta je najbolje u vezi s tim kada ste u osamdesetim godinama?

Ne bih rekla da baš imate mnogo šta da izgubite, zar ne? Zato pustite da sve ide svojim tokom. A to ne važi samo za mene. Vidim taj sindrom Žene iz Bata svud oko sebe, žene mojih godina koje misle: “Nisam još gotova, imam svo to životno iskustvo i evo šta imam da vam kažem”.

Koje knjige su vam na noćnom ormariću?

Crvene uspomene Tanje Brenigen, veoma dobra i poučna knjiga. U njoj se ponovo promišlja Maova kulturna revolucija, sa svom mukom i agonijom koja je išla uz nju. Pored toga, Robespjerov pad Kolina Džonsa. Tu su u sitna crevca opisana 24 sata tokom kojih je Robespjer na početku imao glavu a na kraju nije. Fascinira me Francuska revolucija, ona je neka vrsta mustre za sve revolucije.

Postoji li autor/ka ili knjiga kojoj se stalno vraćate?

Hoću li biti dosadna pa ću reći Šekspir? Hoću, nego šta. Šekspir je mnogo znao o ljudima i o tome kako će se ljudi poneti, a to je loše ili makar ne uvek dobro. Druga dobra stvar u vezi s njim je to što on sam nije znao da je Šekspir. Nije tetošio svoj imidž. Samo je štancovao da bi zaradio koju paru, a brzina kojom je to radio je zadivljujuća. E sa njim bi bilo zabavno družiti se.

Piše: Lisa O’Keli
Izvor: The Guardian
Preveo: Matija Jovandić

Pročitajte još i šta Margaret Atvud kaže o feminizmu, kulturnim ratovima i iznošenju mišljenja, opsežan intervju sa Simon de Bovoar iz 1965. godine u kom govori o svom stvaralaštvu, prolaznosti i odnosu prema smrti ili sećanje njene usvojene ćerke na nju,

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: