„Manifest futurizma“ Filipa Tomaza Marinetija Marineti je književni pravac futurizam video kao poništavanje kulta lepote i tradicije, slavljenje industrijalizacije, ali je u samom tekstu manifesta proklamovao i neke kontroverzne i problematične ciljeve pokreta.

Manifest futurizma je programski tekst koji je 1908. godine napisao italijanski pesnik i teoretičar Filipo Marineti. Prvi put objavljen 1909. godine u francuskom časopisu Le Figaro, ovaj manifest predstavlja estetsko-ideološku okosnicu italijanskog umetničkog pokreta pod imenom futurizam. Karakterišu ga dominantne tendencije avangardnih pokreta XX veka, kao što su antiesteticizam i radikalno raskidanje sa književnom i umetničkom tradicijom, korišćenje neologizama i odbacivanje gramatičkih normi jezika, veličanje i slavljenje tehnologije, mašina, brzine i sl, borba protiv malograđanskog morala… Zbog glorifikovanja ratovanja, pojedini proučavaoci književnosti i istorije vide u futurizmu nacionalističke tendencije koje su konsekventno imale uticaja na uspon fašizma u Italiji.

*  *  *

Manifest futurizma
Izdanje časopisa “Le Figaro” iz 1909. u kojem je prvi put objavljen “Manifest futurizma”.

Moji prijatelji i ja ostali smo budni cele noći, ispod hramovskih lampi čije su mesingane kupole sijale kao i naše duše, jer su, poput njih, obasjane unutrašnjim sjajem električnih srca. Nogama smo, na bogatim persijskim tepisima, gazili svoju urođenu lenjost, dok smo raspravljali do krajnjih granica logike i škrabali po papiru ludačke reči.

Srca su nam bila ispunjena neizmernim ponosom dok smo osećali da stojimo sasvim sami, kao svetionici ili stražari na usamljenoj postaji, naspram armije neprijateljskih zvezda, ulogorenih u svoje nebeske bivake. Sami sa mašinistima u paklenim ložionicama ogromnih brodova, sami sa crnim duhovima koji divljaju u stomacima besnih lokomotiva, sami sa pijancima dok udaraju krilima o zidove.

Zatim smo uznemireni iznenadnim tutnjem velikih dvospratnih tramvaja, išpartanih svetlošću poput sela koja slave svoje svece, a onda ih nabujali Po sruši i kroz brzake i vrtloge odvuče do mora.

Tada nastupa tišina. Dok smo slušali poslednju utihnulu molitvu starog kanala i mrvljenje kostiju umirućih palata, sa njihovim bradama od zelenog rastinja, iznenada su gladni automobili zaurlali ispod naših prozora.

„Dođite, prijatelji!”, rekoh. „Hajdemo! Najzad su Mitologija i mistični kultovi iza nas. Prisustvovaćemo rađanju kentaura i uskoro ćemo videti let prvih anđela! Moramo da razvalimo kapije života da bi proverili reze i katance! Hajdemo! Evo prvog zemaljskog svitanja! Ništa se ne može meriti sa divotom koju pruža prvi udar njegovog crvenkastog mača na našu milenijumsku tamu.”

Otišli smo do tri usnule mašine da mazimo njihove grudi. Ležao sam na mojoj, poput leša na odru, kada me je oživeo prizor točka – sa giljotinom – koji je preteći išao ka mom stomaku. Veliki nastup ludila povratio nas je u život i odveo nas na ulice, strme i duboke, poput sasušenih vododerina. Tu i tamo nesrećne lampe u prozorima učile su nas da preziremo naše matematičke oči. „Miris”, uzviknuo sam, „miris je dovoljno dobar za divlje zveri”.

I lovili smo, kao mladi lavovi, smrt u njenom crnom krznu nagizdanom bledim krstovima, dok je trčala pred nama pod prostranim ljubičastim nebom, opipljivim i živim.

I još uvek nismo pronašli idealnu Ljubavnicu, čiji bi se oblik pružao ka oblacima, niti okrutnu Kraljicu kojoj bi smo ponudili svoje leševe izuvijane u obliku vizantinskih prstenova! Nema razloga za umiranje osim želje da se otarasimo prevelikog tereta naše hrabrosti!

Vozili smo dalje, gnječeći pod usijanim točkovima pse čuvare na pragovima kuća, kao okovratnike pod peglom.

Ukroćena smrt pojavljivala se preda mnom na svakom ćošku, pružajući mi ruku i ponekad me, ležeći na zemlji uz buku razjapljenih čeljusti, gledala baršunasto sa dna bare.

„Ostavimo za sobom razum poput odvratne ljušture i sjurimo se, poput plodova nabujalih ponosom, ka sisi i usnama sveta! Nahranimo nepoznato, ne iz očajanja, već prosto da bi smo obogatili nepregledne zalihe Apsurda!”

Čim sam izgovorio ove reči, brzo sam se vratio na svoju stazu sa ludačkim nadahnućem kučeta koje grize sopsteni rep, kada su me iznenada dvojica biciklista osudila i zateturala se preda mnom kao dva ubedljiva, ali kontradiktorna razloga. Njihovo glupavo njihanje preprečilo mi je put. Kakvi dosadnjakovići! Ua! Nakratko sam zastao, a onda, zgrožen pojurio – bam! – naglavačke u jarak.

O, materinski jarku, dopola ispunjen blatnjavom vodom! Fabrički slivniku! Usta su mi bila puna osnažujuće prljavštine koja me je podsetila na crnu sisu moje sudanske dojilje!

Dok sam se uspravljao, blatnjav i smrdljiv, osetio sam kako vreli udar radosti veselo buši moje srce. Gomila ribara i reumatičnih prirodnjaka skupila se, užasnuta, oko ovog čuda. Pažljivo i uz oklevanje podigli su ogromnu kuku da upeca moja kola koja su ličila na veliku kopnenu ajkulu. Polako su se podigla, ostavljajući u jarku, kao krljušt, svoju lepu šasiju i udobni tapacirung.

Mislili smo da je moja dobra ajkula mrtva, ali probudio sam je jednim dodirom po njenim moćnim leđima i jednom oživljena, jurila je najbrže što je mogla na svojim perajima.

Onda sam, lica prekrivenog fabričkim blatom, prekrivenog ogrebotinama od metala,beskorisnim znojem i nebeskim garežom, uz negodovanje ozbiljnih ribara i ljutitih prirodnjaka, izdiktirao svoju prvu volju i testament svim živim ljudima na zemlji:

MANIFEST FUTURIZMA

  1. Hoćemo da pevamo o ljubavi prema opasnosti, energiji i užurbanosti.
  2. Osnovni elementi naše poetike biće hrabrost, drskost i pobuna.
  3. Književnost je do sada veličala zamišljenu nepokretnost, ekstazu i dremež. Mi hoćemo da uzdignemo agresiju, grozničavu nesanicu, usiljeni marš, rizični skok, pljesak i udar pesnice.
  4. Objavljujemo da su divote sveta obogaćene novom lepotom: lepotom brzine. Trkački automobil sa haubom ukrašenom velikim cevima nalik na zmije sa eksplozivnim dahom; urlajuće motorno vozilo koje kao da se pokreće vatrom iz mitraljeza lepše je od pobede kod Samotrake.
  5. Hoćemo da pevamo čoveku za volanom, idealnoj osovini cele zemlje, dok ona juri svojom orbitom.
  6. Pesnik mora ispuniti sebe toplotom, glamurom i genijalnošću da bi pojačao žar primordijalnih elemenata.
  7. Lepota postoji samo u borbi. Nema remek-dela čiji karakter nije agresivan. Poezija mora da predstavlja nasilni obračun sa nepoznatim silama, primoravajući ih da se potčine čoveku.
  8. Nalazimo se na krajnjem rtu vekova! Kakva je danas korist od gledanja u prošlost kada moramo otvoriti misteriozne kapke nemogućeg? Vreme i Prostor umrli su juče. Već sada živimo u apsolutnom, jer već smo stvorili večnu, sveprisutnu brzinu.
  9. Hoćemo da slavimo rat – jedini lek za svet – militarizam, patriotizam, destruktivne činove anarhista, divne smrtonosne ideje i prezir prema ženama.
  10. Hoćemo da uništimo muzeje i biblioteke, da se suprotstavimo moralu, feminizmu i svakom oportunizmu i utilitarističkom kukavičluku.
  11. Pevaćemo o velikim gomilama zavedenim radom, zadovoljstvom i pobunom; o raznobojnom i polifonom talasu revolucija u savremenim prestonicama; o noćnim vibracijama arsenala i radionaca obasjanih nasilnim električnim mesecima; o proždrljivim železničkim stanicama koje gutaju purnjajuće zmije; o fabrikama koje su za oblake zakačene nitima dima koji ispuštaju; o mostovima koji su se, poput gimnastičara, pružili preko korita osunčanih reka; o avanturistički nastrojenim parnjačama koje njuškaju horizont; o lokomotivama velikih grudi koje, poput ogromnih čeličnih konja sa visokim dimnjacima umesto uzda, pućkaju po šinama i o klizećem letu aeroplana čiji propeleri zvuče kao lepetanje barjaka i aplauz entuzijastične publike.

Ovaj manifest razornog i zapaljivog nasilja sastaljamo u Italiji i time danas osnivamo Futurizam, jer hoćemo da spasimo Italiju od gangrene profesora, arheologa, turističkih vodiča i antikvara.

Italija je predugo bila velika tržnica polovne robe. Hoćemo da se otarasimo nebrojenih muzeja koji je prekrivaju nebrojenim grobljima.

Muzeji – groblja! Toliko su identični u stvarnoj jukstapoziciji njihovih tela da ne znaju jedni za druge. Javne spavaonice u kojima spavate drug do druga, zauvek sa bićima koja prezirete ili ne poznajete. Recipročna je i surovost slikara i skulptora koji ubijaju jedni druge u istim tim muzejima udarima linija i boja. Jednu posetu godišnje, kao što odlazimo na grobove preminulih bližnjih, to možemo dozvoliti! Možemo da zamislimo ljude kako jednom godišnje stavljaju cveće ispod Đokonde! Ali nositi našu tugu, našu krhku hrabrost i našu uznemirenost svaki dan u muzej, to je nedopustivo! Želite li da se trujete? Hoćete li da istrulite?

Šta možete da pronađete na staroj slici osim bolne iskrivljenosti umetnika koji pokušava da probije neprobojne barijere koje ga sprečavaju da u potpunosti izrazi svoj san?

Diviti se staroj slici znači nalivati sopstvenu čulnost u pogrebnu urnu, umesto usmeravanja ka napred uz nasilno bujanje stvaranja i akcije. Da li hoćete da potrošite najbolji deo sebe u beskorisnom divljenju prošlosti nakon čega ćete biti iscrpljeni, umanjeni i izgaženi?

Zaista, svakodnevne posete muzejima, bibliotekama i akademijama (tim grobljima uzaludnog truda, krstovima razapetih snova, registrima loših startova) su za umetnika ono što je produžena roditeljska kontrola za inteligentne mlade ljude, opijene sopstvenim talentima i ambicijama.

Za umiruće, za invalide i zarobljenike to je možda ispravno. To je, možda, neka vrsta melema za njihove rane, divljenja vredna prošlost u trenutku kada im je uskraćena budućnost. Ali mi to nećemo trpeti, mi mladi, snažni i živi Futuristi!

Neka pristupe dobre palikuće garavih prstiju! Evo ih! Naložite vatre ispod polica biblioteka! Preusmerite kanale da poplave podrume muzeja! Neka plivaju slavna platna! Uzimajte pijuke i čekiće! Podrijte temelje časnih gradova!

Najstariji među nama nemaju još ni trideset godina: imamo, dakle, najmanje deset godina da postignemo naš cilj. Kada nam bude četrdeset, neka nas mlađi i snažniji ljudi bace u kante za otpatke, kao što se radi sa beskorisnim rukopisima! Oni će doći sa raznih strana, nošeni lakim ritmom svojih prvih pesama, hvatajući se za vazduh predatorskim prstima i njuškajući lepi miris naših raspadajućih duhova na kapijama akademija, kada već budemo obećani katakombama biblioteka.

Ali nas tamo neće biti. Konačno će nas pronaći jedne zimske noći, duboko u unutrašnjosti, u tužnom hangaru kojim će se razlegati monotoni eho kiše, kako puzimo pored naših uzdrhtalih aeroplana, grejući ruke na bednoj vatrici koju će proizvesti sagorevanje naših današnjih knjiga, nadvišenih sjajnim uzletom njihovih slika.

Okupiće se oko nas, dahćući bolno i razočarano. Ogorčeni našom dostojanstvenom i neumornom hrabrošću, pojuriće da nas ubiju, mrzeći nas onoliko koliko njihova srca budu opijena ljubavlju i divljenjem prema nama. Snažna, zdrava Nepravda zračiće im iz očiju, jer umetnost može biti samo nasilje, okrutnost i nepravda.

Najstariji među nama nemaju još ni trideset, a već smo spiskali bogatstva, bogatstva snage, ljubavi, hrabrosti i čiste volje. Radićemo tako, prenagljeno, delirično i bez razmišljanja dok nam ne ponestane daha.

Pogledajte nas! Nismo bez daha, naša srca nisu ni najmanje umorna, jer ona su hranjena vatrom, mržnjom i brzinom! Iznenađeni ste? To je samo zato što se ni ne sećate šta znači biti živ! Stojeći na vrhu sveta još jednom upućujemo izazov zvezdama!

Izvor: b92.net

Pročitajte i tekst o ruskim futuristima i tome kako su dočekali Marinetija u Rusiji.

 

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: