Magdalena Blažević: Ženska seksualnost je i danas tabu Mostarska spisateljica Magdalena Blažević govori o svom proznom prvencu u kome piše o ženama sa sela koje nisu mogle ili nisu htele da obuzdaju svoje želje, uprkos društvenim normama

Magdalena Blažević rođena je 1982. u Žepču, diplomirala je hrvatski i engleski jezik i književnost. Nakon dugogodišnjeg bavljenja kratkim pričama napokon je pred nama Svetkovina, autorkin prozni prvenac koji je u Zagrebu objavila „Fraktura“, a u Beogradu „Kontrast izdavaštvo“. Zbirka je već dobila nekoliko nagrada, a nekoliko priča iz nje prevedene su na strane jezike i objavljivane na domaćim i stranim književnim portalima. Živi i radi u Mostaru.

 

Već nakon iščitavanja nekoliko uvodnih priča, razotkriva se teška, mučna crnohumorna ironija u naslovu ove knjige. Međutim, palo mi je na pamet da se njeno ime može podeliti nadvoje i tada dobijamo Svet kovina. Zar nije svet ovih priča nepristupačno, hladno, ubojito mesto, lišeno mogućnosti da se bilo šta u njemu istinski svetkuje?

Svetkovina nosi naslov prema jednoj od nježnijih priča u zbirci. Ta je nježnost ipak samo privid jer su ispod nje zatomljeni nesreća, tuga, čežnja za ljubavlju i dodirom. Junakinja priče udana je žena zarobljena svakodnevicom, brigom za dijete i muža kojeg ne voli. Ne vidi izlaz iz tog začaranog kruga i prepušta se fantazijama. Mašta o savršenoj ljubavi, muškarcu koji postoji samo u njezinoj glavi. Preko dana obavlja svoje zadatke čekajući noć – vrijeme kad će svi zaspati i svijet će utihnuti. To je vrijeme svetkovine. Tada priziva svoju tajnu ljubav i osmišljava najljepše scenarije njihovih susreta. Iako joj je u svijetu fantazije dopušteno baš sve ona i tu traži začuđujuće malo. Naslov je i u ovoj priči donekle ironičan, a pogotovo je to u drugima koje s manje suptilnosti govore o ženskoj nesreći, o brutalnosti bračnih i ljubavnih odnosa u malim seoskim zajednicama koje ne priznaju ništa izvan onoga što dopuštaju crkva i patrijarhat.

Nije mi do sada palo na pamet da bi se naslov Svetkovina mogao ovako razložiti na “svet” i “kovina”, sviđa mi se ideja, samo što ja ne bih rekla da je ta kovina hladna, nego užarena, tek izvađena iz vignja. U tom mračnom i nepristupačnom svijetu sve vrije od emocija. Moja prvotna ideja za naslov zbirke bila je „Nini, sine“ prema poznatoj bosanskoj uspavanki. Tako se zove i jedna od priča iz zbirke u kojoj mlada djevojka koja skriva trudnoću rađa u toaletu autobusne stanice i bebu baca u rijeku Bosnu. Međutim, uredniku se ideja nije svidjela jer je uspavanka poznata samo lokalno, a uz to je mnogo puta korištena u filmu i književnosti. Složili smo se oko naziva Svetkovina i čini mi se da nismo pogriješili jer svojim značenjima obuhvaća sve priče iz zbirke.

Žene u tvojim pričama su mahom čedomorke, preljubnice, beskrupulozno udovoljavaju svojoj pohoti, neretko su surove prema drugim ženama. Šta ih je učinilo takvima?

Junakinje Svetkovine su posrnule žene koje nisu mogle ili nisu htjele obuzdati svoje želje. Uzele su nešto što im ne pripada ili su postupile protivno zadanim pravilima. O kazni i posljedicama razmišljaju tek kasnije, kad je sve gotovo. Osjećaju da su stjerane u kut, i u tim bezizlaznim situacijama postupaju neočekivano. U svijetu bez kontracepcije posljedica strasti i nježnosti jeste neželjena trudnoća koja se u ovakvim slučajevima ticala isključivo žene. Za nju je trudnoća ravna smrtnoj kazni jer joj je jasno da je čeka osuda i odbacivanje obitelji i cijele zajednice. Ženska seksualnost je u to vrijeme bila apsolutni tabu, i danas je, ako je uspoređujemo s muškom. U vrijeme dok sam ja odrastala već od najranije dobi su nas učili da sve što je žensko treba biti skriveno. Iskazivanje želje ili tjelesnosti neprihvatljivo je dok se dječacima više prašta. Zadovoljavanje seksualne želje je grijeh, s neba nas promatra Bog koji je strašan i koji će nas kazniti za svaki prijestup. Otuda dolazi osjećaj krivnje kojeg se kasnije teško rješavate. Ipak želja za ljubavlju i požuda su mnogo snažnije od društvenih konvencija i religije.

Neke od junakinja Svetkovine jesu čedomorke, i da, to jeste strašno, ali ja svaku od njih razumijem. Tonka iz priče „Mlin“ je mentalno zaostala i ne zna što joj se događa. Užasnuta je bolovima i porodom. Zna samo da želi da sve prestane i da nekako mora ušutkati bebu koja plače. Kosana iz priče “Nini, sine” nema ni šesnaest. Skriva trudnoću kao da će na taj način prestati postojati. Porađa se u toaletu autobusne stanice dok nakon škole čeka autobus da ide kući i jedino rješenje koje vidi jeste da bebu baci u Bosnu i zaboravi na sve. U priči se ne zna tko je otac djeteta, ali to nije važno jer nikad nije važno. Sav je teret u tom slučaju na ženi. Ona je trudna, rodit će, te naposljetku odgajati neželjeno dijete. A otac ne preuzima odgovornost i nastavlja sa svojim životom. Nisam nikad čula da se muškarac ubio jer čeka neželjeno dijete, dok su brojne priče o ženama koje su popile kiselinu, objesile se, bacile s mosta ili pod voz.

Deskripcija prirode, sela, pejzaža uvek je mračna, zloslutna i preteća… Može li ta antipastorala, kako je napisala urednica srpskog izdanja Ana Pejović, biti zapravo refleksija zla u ljudima?

Možda i može, ali nisam o tome mislila dok sam pisala priče. Odrasla sam na selu i dobro poznajem njegov ritam i puls. Taj prostor omeđen s jedne strane šumom, s druge prugom, poljem i rijekom danas je za mene čista magija. Svjesna sam da su sjećanja varljiva i iskrivljena, ali to književnosti uopće ne smeta. Prepuštam se mašti i pišem o selu koje je iz dječje perspektive uvijek strašno. S prvim mrakom sve oživljava, zvukovi iz šume su prijeteći, a ionako nabujala i mutna Bosna huči sablasno. Kuća u kojoj sam odrasla je uz prugu tako da je tutanj voza bio svakodnevica. I danas kad ga čujem vrati me u svijet koji danas ne postoji i čiji je mrak za mene nadahnuće za svaku priču, pritom ne mislim samo na Svetkovinu, nego još i više za priče iz buduće zbirke koja će biti ispripovijedane iz dječje perspektive. Iako je takva perspektiva iznimno zahtjevna u njoj sam pronašla prostor da malo otpustim ruku i stvorim nešto fantastičnije svjetove od onih iz Svetkovine.

Rečenice Svetkovine su kratke, eksplicitne u deskriptivnosti, nabijene značenjem, a osećaju se kao plitko, teško disanje, skoro ropac. Koliko je ovakav stil neizostavan za poruke koje priče nose?

Uvjerena sam da svaki pisac osim svojih tema u sebi nosi i svoj jezik. On se svakako uči i razvija čitanjem, ali postoji samo jedan način da se ispripovijedaju priče koje su samo vaše. Mnogo sam radila na pričama jer sam željela da jezik bude besprijekoran (onoliko koliko je u mojoj moći). Od pjesnika učim mnogo o ekonomičnosti rečenice, neuobičajenim metaforama i sintagmama koje će kod čitatelja izazvati neke nove emocije i slike koje u njemu odavno postoje, ali ih možda nije svjestan. Ako u tome uspijem onda sam istinski sretna i smatram da je priča uspjela. Forma kratke priče je vrlo zahtjevna, na ograničenom prostoru morate ispripovijedati cjelinu kojoj ništa ne smije nedostajati, niti smije imati viškove, tu svaki motiv, svaka rečenica ima svoju funkciju i u konačnici tvore savršenu cjelinu. Volim kad su kratke priče uistinu kratke i imaju dobru atmosferu u koju se uranja s prvim odlomkom. Čitatelj mora biti dio priče i mora sudjelovati u njezinu razvoju. Suptilnošću izraza dopuštaju se različite interpretacije i sjajno je kada dva čitatelja imaju različite doživljaje iste priče. Rečenice Svetkovine su kratke i odrješite. Ponekad mi se čini da to ima veze s načinom na koji su s nama razgovarale naše majke. Iako na površini strogo, ispod se krije mnogo nježnosti.

 Glagolsko vreme priča dominatno je u obliku sadašnjeg vremena, kao da je sve zarobljeno u prolaznosti trenutka. Znači li to da su tvoji junaci i junakinje osuđeni na to da nemaju ni prošlost, ni budućnost, samo neuhvatljivu sadašnjosti?

Kao čitateljica volim priče napisane u sadašnjem vremenu jer se tada doima da ste dio priče koja nikada ne završava. Junaci su uhvaćeni u svjetovima u kojima tek što se priča privede kraju počinje iznova. Jako mi se sviđa ideja zarobljenosti u prostoru i vremenu iako je okrutna. Takva je cijela književnost, jednom napisana priča nikad ne završava, rađa se iznova svakim novim čitanjem. To donekle ima veze s činjenicom da ulomke iz romana/priča koje volim čitam bezbroj puta – kao na primjer susret Majstora i Margarite. Takvu briljantnu prozu ne možete ostaviti nakon jednog čitanja. Slično je i s pjesmama koje volite i stavite ih na repeat. Kad nešto volim onda to eksploatiram do krajnjih granica.

Ove priče često govore o smrti, a neretko su i ispričane ustima mrtvih likova. Je li taj motiv ono što ih sve, pre bilo čega drugog, najviše i najravnomernije sjedinjuje?

Volim pisati o onome što je prošlo i što mogu sagledati s određene distance. U selu o kojem pišem ne živim već dvadeset godina. Svaki put kad se vratim tragam za mjestima i predmetima koji imaju veze sa životom prije i tijekom rata. Fotografiram mjesta o kojima pišem – rijeku, polje, mostove, šumu i posebno biljke koji su važan dio priča. One zajedno s junakinjama bujaju, cvjetaju i venu. Kad pišete o događajima koji su davno prošli i donekle se na njih zaboravilo tada je smrt sveprisutan motiv. Ne bježim od toga, naprotiv, to je jedan od temeljnih motiva zbirke. U književnosti su sve teme važne, volim čitati i o nečijoj svakodnevici u kojoj se ne događa gotovo ništa. Da napišete takvu priči, a da čitatelj ne odustane od nje morate biti majstor i u potpunosti vladati jezikom. Kao autorica ipak biram priče koje su uzbudljive, u kojim likovi proživljavaju ono o čemu čitatelj samo sanja, ne usuđuje se učiniti ili se pita što bi bilo da ima hrabrosti za neki postupak.

Likovi i fabule u svakoj priči kao da ispituju dno jame ljudskog morala. Da li je tako osmišljen, teskoban i okrutan univerzum ostavljao na tebe posledice tokom stvaralačkog procesa?

Neke od priča bilo je uistinu teško napisati, pogotovo one koje tematiziraju obiteljske traume. Proces pisanja nema terapeutski učinak – jedva zarasle rane ponovo su se otvorile i trebat će vremena da zacijele. Od ratne priče “Kapa” pišem roman i dok sam pripremala materijal mnogo sam razgovarala s preživjelim akterima događaja o kojima roman govori i danas, gotovo trideset godina kasnije, imam posve drugačije gledište događaja kojeg sam kao dijete potisnula i pokušala zaboraviti. Takve traume baš kao i zaboravljene noćne more i strahovi kad-tad izbiju na površinu i shvatimo da nikad nisu nestale. Bila sam spremna na to i proživljavajući ih iznova upoznajem sebe, ispitujem svoje granice i bolje razumijem likove o kojima pišem.

 Od raznih junakinja, jedna se ponavlja skoro u svakoj priči – reka Bosna, dok se sudbine junakinja ponavljaju u varijacijama iz priče u priču. Znači li to da one, nekako, uspevaju dva puta da zgaze u istu reku?

Huk mutne Bosne jedan je od najstrašnijih zvukova mog djetinjstva. Često smo u susjedna sela išli prugom i Bosnu smo prelazili preko željezničkog mosta na kojem su između pružnih pragova velike rupe. Dovoljno su velike da kroz njih propadne dječje tijelo. Bosna je brza, nabuja s prvom kišom i puna je opasnih virova. Sve vas to mami i plaši, ne možete skinuti pogled i prestati zamišljati kako nestajete pod vodom. Obala Bosne oduvijek je prljava – hrpe nagorjelog smeća, vrbe načičkane plastičnim kesama. Daleko je to sve od idile. Uz to je većina namjernih smrti završavala upravo na tom mjestu. Rijeka našeg djetinjstva nije ona na kojoj bismo provodili ljetne raspuste, nije nam bilo dopušteno kupanje; rijeku sam pregazila samo jednom dok smo u ratu iz sela bježali pred vojskom. 

Pitanja: Danilo Lučić
Foto: Ema Bednarž

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged:

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *