Zapisi iz izmeđice – Raj: nagomilavanje praznih slika

Divlji poniji okrenuti leđima vetru, šibani horizontalnim pljuskom, napušteni ambari koji sad bez životinja i ljudi ne moraju nikog da štite od vremenskih uslova , sa sebe su skinuli potrebe drugih, i razbacali oko sebe krovove, prozore, kapije, kao raspištoljeni kauboji u salonu, ostaci starih rudnika, praistorijski mostovi i koraci ljudi koji su koračali njima mnogo pre nas… stojimo u istom koraku, vreme je jedina stvar koja nas razdvaja, a vreme je izmišljena kategorija, singularitet univerzuma se ovde jasno oseća… lovačke kolibe kraljeva, evolucija kamena od blata do lukova katedrale koji podsećaju na rebra u skeletu kita, ostaci dugodlakih nosoroga u vitrinama, neostvareni snovi industrijske revolucije u vidu raštrkanih zatvorenih voznih stanica, duboke šume koje bi trebalo da se protežu do kraja ove nama poznate dimenzije: Somerset.

Prvu polovinu avgusta Alice Maddicot i ja smo provele u Mini Morisu, u našoj poetskoj turi oko Somerseta.  Biti na putu, između dve tačke, kroz okean visokih trava, svetlucanje vode, kroz osmehe brzinom razmazane,  kroz kanjon načičkan kafeima kao stablo pečurkama posle kiše, pored planinskih rečica i morskih vidika, dok se priče ljudi koje srećemo, njihova sećanja, razmišljanja, upliću u jedinstvenu “imaginarnu” priču o predelu kroz koji putujemo, gotovo je savršen oblik postojanja za mene.  Slike koje se nagomilavaju i mesta i lica koja nestaju u mutaciji sećanja. Možda je to neka vrsta nepristajanja na odrastanje, na to pustiti korenje… ničim obavezani potencijali kad stignemo negde ili se vratimo odnegde su veliki… sve će početi ili se završiti baš tada… a bog-zna-šta se i ne dešava, osim tog nagomilavanja slika.

  Raj: nagomilavanje praznih slika (Ana Seferović)

Kasnije u Avgustu bila sam u poseti  u Švajcarskoj, gde smo se kupali u jezeru vrlo blizu ostrva Sv. Petra na kome je Žan Žak Ruso proveo, po njegovim rečima, najdivnije dane svoga života.  Moja prijateljica Sanja mi je ispričala da su jezero toliko dobro očistili da je maltene sterilno, čak ni ribe ne mogu da žive u toliko sterilnoj vodi, šalile smo se da samo što nisu ugradili keramičke pločice na dnu ili mozaik u obliku vodenih životinja. Ali voda jeste predivna, nestvane plave tirkizne i smaragdne boje. I dok je Kant  pisao u svom eseju o prosvetiteljstvu kako većina ljudi vrlo rado ostaje nezrelo i da prepušta vođstvo drugima,  Ruso je veličao povratak u nezrelost  u kojoj smo još uvek neiskvareni lažnim potrebama koje nam upravo “slike” odnosno umetnost stvara, umetnost koja baca zlatnu prašinu na lance koje nam društvo nameće, jer “šta se može nametnuti čoveku kome ne treba ništa?”. Ulice zapadnih gradova su preplavljene odraslim ljudima na trotinetima i skejtovima, svi izlaze doveka, lunjaju svetom bez nekakvog određenog cilja, sve bi trebalo da je jedna beskrajna pubertetlijska zabava zauvek. Kao da je čitav svet odbio da odraste, ali nije još otkrio kako da prestane da stari. Kant pripisuje ovu nezrelost lenjosti i kukavičluku, možda je ovde pitanje straha od smrti i starosti, a možda smo za razliku od njega odustali od vere i raja koji nas čeka tamo negde i odlučili da živimo taj raj kako znamo i umemo ovde i sada: I need not think, so long as I can pay. A da bi mogao da platiš moraš da radiš, a ovo se lepo nadovezuje na Marksa i njegova razmisljanja o otuđenosti radnika od njegovog rada, i da umesto da se osećamo najviše kao ljudi u ljudskoj aktivnosti rada mi se osećamo kao ljudi u životinjskim aktivnostima: seksu, jelu i piću, drogama, bančenju, spavanju itd.  U ovim razmišljanjima smo odgledali film Spring Breakers, jedan dosadan i prazan film koji ne može da prestane da se gleda: nagomilavanje praznih slika večite zabave, jestive boje, sočne guze i pištolji, sex i nasilje (koje ne boli zato što nije stvarno) ne ljubav, ali toplina “pubertetlijske” zajednice (ono kad se svi volimo na MDMA), osećajan a loš muškarac – san svake srednjoškolke koja je tek počela da duva iza škole i poruka koja odjekuje do dubine naše duše: spring break, spring break, spring break forever (gotovo da mogu da zamislim Madam Bovari kako šapuće springbrejkspringbrejk forever! )!  Posle filma nisi isti, život je sranje,  prezasićen si tim “rusoovskim”  nametnutim potrebama. Ono što se vidi to se želi, a to ne postoji.  Nepostojeća praznina koja nas je sve začarala forever, zarobila našu slobodu u frejmovima.  

Dok iskreno verujem da neki aspekti ove globalne nezrelosti  mogu biti pokretači nekakvog  drugačijeg poretka (tinejdžeri su uvek puni ideja i snova, malo im teže pada realizacija), tu postoji jedan veliki problem koji je veoma lepo izrazio jedan moj prijatelj u svom twitu, a to je: “Ne sviđa mi se tvoja naivna umetnost, zato što ti nisi naivan. Šta hoćeš?”

Nije ni čudo da sa tolikom panikom gledamo hiljade i hiljade izbeglica koje rizikuju živote da bi  stigle u naše “rajeve” (zamišljam ih kako mašu sa sklepanih splavova ljudima na kruzerima, koji su se dokopali svog springbrejka, svog “zatvorskog odsustva”, koji ih slikaju svojim pametnim telefonima, žonglirajući koktelima, loptama na naduvavanje i  naočarima za sunce u bojama igračaka za decu). Jer, kako je promišljao Bodrijar prilikom pada istočnog bloka, može se desiti da i oni svoju slobodu zamene za tehnički lakši život, da se bace u zagrljaj veš mašinama i pametnim telefonima, a sa druge strane se može desiti da nagli upliv akumulirane slobode, kao realne valute, kao akcije, kao nasilja (rat je stvarno nasilje), kao ideje bi moglo da ima katastrofalne posledice za našu redistribuciju vrednosti rashlađenih klima uređajima. A to je ono što bi trebalo da tražimo: slobodu, sliku slobode u zamenu za naše materijalne oznake slobode (skupoceni objekti izmaštanih srednjoškolaca koji nikada nisu i neće zaista postojati). Jedni su u opasnosti da izgube dušu: bolje dušu nego goli život! A drugi da izgube svoj komfor: WARNING! Slike siromastva i stvarnog nasilja nisu za mlađe od 18 godina!

Ali, eto, leto služi za nagomilavanje slika palmi, nožnih prstića, planina, mora, brodova, aviona, sunca sjaj,  stanica, granica (neke su slobodne, neke obložene bodljikavom žicom, ali sve je slika)… možda ta praznina posle svega toga, praznina povratka, jeste odrastanje, polomiš to proleće u sebi oštricom jeseni… uostalom jedini lik koji je živeo spring break forever je pao mrtav na kraju filma… turisti se uvek izvuku.

“Raj! Ljubav! Sloboda! Ludo, kakva snivanja!” – Rembo

“Fuck the world.” – Rambo

ana seferović

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: