Prekobrojna: U crvenom smo

[dropcaps round=”no”]N[/dropcaps]ovi Sad se crveni. Crven je k’o cvet, k’o ljubičasta ljubičica, crven je k’o crni asflat, crven je k’o zastava o kojoj maštam da je ogromna, u koju se bacam i u njoj plivam kao Dunavom.

I sve je crveno kao jedinstvo,
kao oslobođeni jezik
kao hrabrost master studenta filozofije
koji na onom kamionu izgleda kao da nema šta da izgubi,
a svi mi imamo šta da izgubimo,
uključujući i njegov promukli glas
i zato se mora odmeniti svako ko danas troši glas,
jer jedan glas je mnoštvo.
I njegove godine učenja u maloj sobi nakon izbeglištva,
a on se sada pravda za sudbinu poštenih roditelja
koji decenijama rade na pijaci
dok o njima šire laž
zbog njegovog lica s kamiona
laž puca po nama, rafalno
metastazira po novinama
u ušima ljudi
u jezicima koji se pitaju ko ih vodi
čiji je to protest.
I ovo nije protest onog master studenta
koji je radio sve kako treba
koji je studirao da ne mrzi,
i čiji glas pomalo krči,
koji spava vrlo slabo ali sanja veliki san
o zajedničkoj pesmi
o raspodeli poslova, sredstava i sreće,

sanja o glasu koji je prvo i poslednje što imamo. Ali, glas peva vrlo različite pesme unutar novosadske kolone, i zatežu se strune u susretu pesama, njihov sudar izbegne se u tankim talasima negde između pokliča ratne Srbije „ko to kaže, ko to laže…“ i pokliča protiv ugnjetača i njihovih pomagača, koji razume svako ko je nekada bio u izbegličkoj koloni u koju su ga oterali isti ugnjetači, ista ova ruka koja sada podmeće one dečake ispred RTV-a da upadnu u zgradu, da povedu u haos, koji će biti snimljen, kao lažni ratni izveštaj, kao sto puta ponovljena laž koja postaje istina. Ista ta ruka ne zna da se ljudi ne mogu povesti, ruka ne zna da se bežalo iz rata u koji je gurala 90-ih. Tom se ratu nije hrlilo, i neće se hrliti ni sada, ruka to ne zna, ta ruka koja kupuje, ta ruka koja je o ratovima navikla lažno da izveštava, ruka  koja lako može biti slomljena.

Ljudi su strpljivi. Ljudi su ovde strpljivi. Pogledajte samo dokle čekamo, uglavnom do nečije smrti. Do sada. Nešto se promenilo. Zacrvenelo se. „Hoću da stojim ispod one komunističke zastave“, kaže devojka u prolazu. „Skloni tu crvenu zastavu, neću da misle da smo svi isti“, kaže momak sa srpskom zastavom, momku koji nosi radničku zastavu. „A šta znači crvena boja na zastavi koju ti nosiš?“, upita neko momka sa državnom zastavom. On to ne zna.

Protesti (Foto: Aleksandar Ramadanović)On ne zna da je crveno bulka
da je crveno dugme zarđalo na fabričkoj mašini
on ne zna da je crveni jezik koji peva pesme održanja
on ne zna da je crvena jabuka koju ne bereš bez pitanja
ne zna da je crveno jutro kojim ustajemo
da je crveni sumrak što nas vodi u neprospavanu noć
da je crvena ruka nažuljana besplatnim radom
da je crvena olovka dok se bori da napiše istinu
da je crveni indeks učenja
da je crveni pasoš, jedna retkost koju nam niko neće ukrasti,
da je crvena prva boja duge

da su crvene suze umornih očiju. I bilo je crveno moje lice onog dana kada sam čula da Novi Sad viče „Vučiću pederu“. „Sitnica je to, ne možemo sada o tome, ne misle ništa loše, ušlo im je u uši“, kaže mi neko. Nije to sitnica, za mene to je sve! A kako je ušlo, tako će izaći iz ušiju. Homofobija je još jedna od ponovljenih laži koja izgleda kao istina. Koristi se da skrene pažnju sa gladi, da skrene pažnju sa obrazovanja, najzad, i da nas zavadi. Jer, najmanje, svaka deseta osoba u ovim kolonama je gej muškarac, lezbejka ili transrodna osoba, i svi su oni do sada progutali mnogo reči, nagutali se ćutanja. Mnogo puta bili sami na ulici, a uvek tu sa svima. Linija gej ljudi uvek gori otporom, i nikada ne treba da čeka dozvolu da se pridruži. Svaki put kada se pobunimo mi se njoj pridružujemo, jer tada imamo priliku da osetimo kako je biti u telu gej osobe. Osetimo bar jednu mrvu toga.

„Zar je peder najgore što mu mogu viknuti?“, pita me neko. Zar je to najgore što se može reći čoveku koji je praktično izvršio državni prevrat zbog sopstvene političke kalkulacije, ostavio mesto premijera, kao svoju ličnu stvar, odložio ga negde u hlad, dok on ne obavi izbore i uzme mesto predsednika. I sve to kako bi se sačuvali loši milionski ugovori koji nas rasprodaju, čoveku koji nam i dalje lako potura priču o naciji, izdaji i uglavnom, mržnji. Čoveku kupljenom za šaku pohlave, iskrivljeni osmeh i koji milion. No, dan-dva pobune i diskusije, i u Novom Sadu to „pederu“ se više ne uzvikuje! Da je drugačije, ne bih više išla u šetnju, ne bih mogla. Novi Sad je na putu da uzme sebe u sopstvene ruke. Taj master student, koga treba odmeniti, kaže „mi ovde čuvamo sebe“. To je jedina umetnost koja menja svet. Čuvati sebe, njegovim crvenim jezikom znači: ti si svako. Stvarno svako. Pogledaj bolje i videćeš se kako hodaš, a zvezda u obliku čoveka sija ti na čelu.

(Fotografije: Aleksandar Ramadanović)

jelena anđelovska

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: