Prekobrojna: Mala ljubavna kolumna

Celu noć ti pišem pesme. Kroz njih vidim lica ovog grada i vode i smetove, breskve u cvatu i takve stvari…
(početak ljubavne pesme, iz privatne kolekcije) 

[dropcaps round=”no”]P[/dropcaps]itam se, da li mogu žmureći da hodam Novim Sadom. Pre više od jedanaest godina, izabrala sam da živim u Novom Sadu, i pomalo ga već ima u meni. Kada ga napustim, a to će se neminovno dogoditi, grad će ostati sa mnom. Možda i zauvek. Ovo je ravan grad, i prvih godina sam osećala da hodajući uranjam u asfalt. Nisam znala šta se događa dok neko nije rekao: „Pa nigde se ne penješ, nema uzbrdica.“ I to utiče na tempo grada, na način života. Ipak, čak i tako ravan i nizak grad kome Sunce bije direktno u oči, ima svoje litice. Mogu li da osetim njegov prostor i izbegnem litice ka Dunavu, na primer, ako ga jednom obiđem vezanih očiju? Probaću, svakako. Mirisi su različiti u pojedinim delovima, svežina kraj reke je očigledna, vazduh na trgovima razređen, Limani su prostrani, oni dišu lipama! Telep je uzak, zbijen, prisan, i ima dvorišne kante umesto uličnih kontejnera što ulice čini prljavijim, a vazduh težim, Satelit je svet za sebe, njim se širi miris domaćeg ručka…  Puno sam šetala ovim gradom, noću i danju, vrlo često sama, po kiši ili sparini. Ipak, ne mislim da bi poznavanje grada pomoglo da ne promašim put, jer sama sebe bih mogla povući ka litici, nezavisno od organizacije prostora. To je tako, jer sam pećina iznutra. I danas sam takva, dok hodam u protestnoj koloni, i posmatram iza naočara za sunce, još uvek verujući da sam nevidljiva kad ih nosim. Sa mnom hoda neko koga zovem Buba. Ne znam zašto ga tako zovem, nema nikakve veze sa bubama. On je biće sa dugim trepavicama i očima kao Španija. Skočim u njih i već sam daleko. Tako stoje stvari sa putovanjima, vrlo su jednostavne. Buba i ja u koloni, maštamo da živimo na drvetu, obložimo stablo daskama, vertikalno, napravimo životne prostore na sprat i povežemo ih malim stepenicama. Najvažnije, drvo treba da je negde daleko. Imamo i šatorska krila koja služe za letenje. Iznenada, klinac u koloni upali baklju i sve se zacrveni. Pravo odatle, Buba i ja već smo se sklupčali pod pokrivač, pretvaramo se da živimo u pećini, radosno trebimo vaške i češljamo dredove. Ne znam da li još neko u ovoj koloni o tome misli. Ako misli, onda smo na istom mestu.

Mnogi sanjaju verzije ovih protesta. Ima onih koji vide lomljavu stakla u izlupanim kancelarijama političara, i njihove zavrnute uši. Ima onih koji ih sanjaju iza rešetaka, što je mnogo realnije. Ima onih koji sanjaju sebe na brodu daleko ploveći u ledenu noć severa, tamo gde jutro sviće u podne. Jedan pesnik je sanjao da, iznenada, ovde prestane dan, da nikada više ne svane. Drugi je sanjao kako deca recituju svoju poeziju. Muzičar Iv je napisao:   

Demonstracije
Ne prestaju ni noću
Zrika cvrčaka. 

Dok ja, uglavnom, u sebi pišem ljubavne pesme i pitam se šta je u ovim ljudima okolo. Zagledam im u lica. Nije kliše, grad su ljudi. Onima koje poznajem, kao s nekog tornja, šaljem signale da je vreme da potrčimo, muzika sa kamiona je silna, ljudi plešu, na raskrsnici, policijska svetla otvaraju diskoteku. Nije loše. Potrebno nam je ovo, da se oslobodimo. Glumica kaže: „Volela bih da žene mogu da budu ono što stvarno jesu, a ne ono što se od njih očekuje da budu.“ Misli, da smo slobodne. To važi i za muškarce. Za mnoge zauzdane. Znam onu visoku ženu, jednom sam joj poklonila sat. Njoj je potrebno da se kreće, ceo život štedi novac i onda putuje u udaljene krajeve. Znam momka sa kačketom, čitav život radi protiv mržnje, protiv fašizma. Uvek ga je zanimalo da o tome razgovara sa mladima koji dokoličare i ne znaju, postavlja se kao živi zid između njih i lokalnih skauta za kriminal. Znam onu lepu ženu, jednom me je pitala: „Je l’ ti pas dobro, je l’ zdrav?“ Jeste. „E, samo to je važno. Nema šta da brineš.“  Znam devojku sa velikim očima, puno čita i voli da se takmiči. Znam onog sa repićem, može da napravi film od najmanjeg mogućeg budžeta i često se zaljubljuje. Znam tu devojku sa štrikanom kapom, sve što zamislite, ume da stvori rukama.

Dakle, poznajem dosta ljudi u ovoj gužvi. Većinu, ipak, ne znam. Uvek to dečje saznanje da veliku većinu ljudi, koje svakog dana sretnemo na ulici, nikada nismo videli. Da li ćemo ako stojimo na jednom mestu, mesec, dva ili tri, najzad dočekati dan kada će tuda proći većina koju poznajemo. Nisam sigurna, jer grad je podeljen, ima zajednice koje se samo vanredno dodiruju i odvojena naselja (romska) u koja se retko zalazi, iz kojih se nečesto izlazi. Trebaju nam hiljade očiju, da smo kao muve, da vidimo mnogo, na sve strane u isto vreme. Možda bismo se tako upoznali.

(Foto: Aleksandar Ramadanović)

jelena anđelovska

 

 

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu