Ono što delo Suzan Sontag – koja bi danas imala 85 godina (ovaj tekst je objavljen 2018. godine, prim. prev.) – čini toliko dugotrajnim nije samo njena mudrost, niti rečitost, niti inteligencija, već i briljantnost njenog ukusa. Dozvolite mi da kažem ovako: znala je šta je dobro i znala je kako da priča o tome šta je dobro, čak i (posebno) kada se drugi ne slažu, kada je to „dobar ukus za loš ukus“, kako je ona nazvala kemp.
Dakle, krajnje je neiznenađujuće što je volela Horhe Luis Borhesa – mada se niko ne bi usudio da tvrdi da je on deo lošeg ukusa. Sontag nije bio samo poštovalac Borhesove književnosti, već i njegov prijatelj, i deset godina nakon njegove smrti, napisala mu je pismo. U njemu ona govori o tome koliko joj nedostaje, kao i o svojoj ljubavi prema knjizi i književnosti uopšte, ali i o „smrti introspekcije“ za koju je predvidela da će doći zbog toga što će knjige postati prelako dostupni, beskrajno promenljivi tekstovi – to jest, samo „još jedan aspekt naše televizijske stvarnosti uslovljene reklamama“. Pitam se šta bi rekli Sontag i Borhes da su danas živi, ali avaj, možemo jedino da potražimo smernice u rečima koje su njih dvoje već napisali.
Ovo pismo deo je zbirke eseja Suzan Sontag iz 2001. godine pod nazivom “Where the Stress Falls”:
13. jun 1996, Njujork
Dragi Borhese,
Pošto se tvoja književnost uvek stavljala pod znak večnosti, nije previše čudno što na tebe adresiram ovo pismo. (Borhese, 10 godina je prošlo!) Ako je ikada neki savremenik bio predodređen za književnu besmrtnost, to si bio ti. U velikoj meri si bio proizvod svog vremena, svoje kulture, pa ipak znao si kako da prevaziđeš i svoje vreme i svoju kulturu, tako da to izgleda kao magija. To ima veze sa otvorenošću i velikodušnošću tvoje pažnje. Bio si najmanje egocentričan, najjasniji od svih pisaca, kao i najumešniji. To takođe ima veze i sa prirodnom čistotom duha. Iako si dugo poživeo među nama, usavršio si veštinu pomnosti i sposobnost da se izmestiš, zbog čega si postao prekaljen mentalni putnik i kroz druga vremena. A imao si osećaj za vreme koji se razlikovao od onog kod drugih ljudi. U tvojim očima obične ideje o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti činile su se banalnim. Voleo si da kažeš kako svaki trenutak u vremenu sadrži i prošlost i budućnost, citirajući (koliko se sećam) pesnika Brauninga, koji je napisao otprilike nešto ovako: “Sadašnjost je tren u kojem se budućnost survava u prošlost.” To je, naravno, bio deo tvoje skromnosti: sklonost da svoje ideje tražiš u idejama drugih pisaca.
Tvoja skromnost bila je potvrda tvog prisustva. Bio si pronalazač radosti. U pesimizmu, dubokom i vedrom kao što je tvoj nije bilo mesta za ogorčenost. Morao je pre da bude inventivan – a ti si bio, iznad svega, inventivan. Spokoj i prevazilaženje sopstva do kojeg si ti došao meni su za primer. Pokazao si da nije neophodno biti nesrećan, čak iako čovek jasno i nepomućeno vidi koliko je sve strašno. Negde si rekao da pisac – delikatno dodavši uz to: sve osobe – mora misliti da je sve ono što mu se događa sredstvo. (Govorio si o svom slepilu.)
Bio si sjajan izvor za druge pisce. Godine 1982. – četiri godine pre tvoje smrti – rekla sam u jednom intervjuu: „Nema živog pisca danas koji je bitniji za druge pisce od Borhesa. Mnogi ljudi bi rekli da je on najveći živi pisac… Malo je današnjih pisaca koji nisu učili od njega, ili koji ga nisu imitirali.“ To je i dalje tačno. Još uvek učimo od tebe. Još uvek te imitiramo. Pružio si ljudima nov način za maštanje, dok si iznova i iznova isticao koliko dugujemo prošlosti, i iznad svega, književnosti. Rekao si da je književnost zaslužna za gotovo sve što jesmo i što smo bili. Ako knjige nestanu, nestaće istorija, a nestaće i ljudi. Sigurna sam da si u pravu. Knjige nisu samo proizvoljni zbir naših snova i našeg pamćenja. One nam takođe pružaju model samo-transcendencije. Neki ljudi razmišljaju o čitanju samo kao o nekoj vrsti bekstva: bekstva od “stvarnog” svakodnevnog sveta u imaginarni, u svet knjiga. Knjige su mnogo više od toga. One su način na koji postajemo potpuni ljudi.
Žao mi je što moram da ti kažem da se tvoje knjige sada smatraju ugroženom vrstom. Pod knjigama takođe mislim na uslove čitanja koji čine mogućom književnost i njeno delovanje na dušu. Uskoro ćemo, kako nam je rečeno, moći na “knjigoekranima” (u originalu “bookscreens”, ovde autorka verovatno misli na čitače elektronskih knjiga, prim. prev.) da otvorimo bilo koji “tekst”, da mu promenimo izgled, da postavljamo pitanja i stupamo u “interakciju” sa njim. Kada knjige budu postale “tekstovi” sa kojima “intereagujemo” u skladu sa kriterijumima utilitarnosti, pisana reč postaće jednostavno samo još jedan aspekt naše televizijske stvarnosti uslovljene reklamama. Eto slavne budućnosti u nastajanju, koja nam je obećana kao nešto “još demokratičnije”. Naravno, to predstavlja ništa manje do smrti introspekcije – i smrti knjige.
Ovaj put, neće biti potrebe za ogromnim plamenom. Varvari neće morati da spaljuju knjige. Tigar je u biblioteci. Dragi Borhese, molim te shvati da mi kukanje ne pričinjava nikakvo zadovoljstvo. Ali na koga je bolje adresirati takve pritužbe u vezi sa sudbinom knjige – ili samog čitanja – nego na tebe? (Borhese, 10 godina je prošlo!) Sve što hoću da kažem jeste da nam nedostaješ. Meni nedostaješ. I dalje veoma mnogo značiš. Razdoblje u koje sada stupamo, taj XXI vek, testiraće nam duše na potpuno nov način. Ali, budi siguran, neki od nas nikad neće napustiti Veliku biblioteku. A ti ćeš nastaviti da budeš naš zaštitnik i naš heroj.
Tekst: Emili Templ
Izvor: lithub.com
Prevod: Danilo Lučić