Judora Velti: Iskrena i apolitična

SHARE:

Ivana Rogar
Eudore Welty: Iskrena i apolitična

Njezina je proza nekad ozbiljna, nekad komična, nekad je pisana dijalektom, a nekad standardnom varijantom, realistična je ili fantastična, no zajedničko joj je da se uglavnom bavi vidovima života u Mississippiju. Dakako, to i nije čudno ako uzmemo u obzir da je autorica ondje provela većinu života: gotovo sve priče Eudore Welty imaju izvor u istom ruralnom predjelu, plod su istog podneblja. Zaposlena kao reklamna agentica, Welty je proputovala Mississippi uzduž i poprijeko; na putovanjima je razgovarala s običnim ljudima, fotografirala ih i prikupljala priče iz svakodnevice. Taj je južnjački način života kojem je neposredno svjedočila, kao i geografske karakteristike Mississippija, unijela u priče. Kako sama kaže, putujući je spoznala da je Mississippi zapravo pretežito ruralan i to se odrazilo na njezino pripovijedanje: velik dio priča smjestila je u seoski krajolik. Provincija, sačinjena od farmi, jezera, gradića, zaselaka, zemljanih cesta, posjeduje snažnu atmosferu i, opipljiva, izbija iz redaka. Postojana je i nepokolebljiva, čvrsta kao da je ne bi mogli otpuhati ni najjači uragani.

Weltyjini toponimi doista su poput samih likova. Naime, autorica je smatrala da za priču mora postaviti pozornicu na kojoj će se ona odvijati, to jest, mora oblikovati mjesto radnje jer će se priča pomoću njega identificirati. Mjesto i njegovi običaji oblikuju likove, štoviše, u stalnoj su interakciji s njima. U igri mjesta i likova sudjeluju nasljeđe, atmosfera, klima, folklor i povijest koji pomažu graditi složene odnose između likova te između likova i samog mjesta. Na toj pozornici koju Welty pažljivo podiže mogu se zatim u nijansama izražavati svi oni osjećaji o kojima želi govoriti: osjećaji otuđenja, gubitka i privrženosti te ljubavi. Važno je napomenuti da je ljubav jedna od Weltyjinih temeljnih preokupacija u svim svojim inačicama: ljubav žene prema mužu, bake prema unuku, čovjeka prema domu, pripovjedača prema tekstu. Ljubav je, kako kaže, “središte svih priča, centar bilo kakve narativne strukture.” Okosnica Weltyjinih priča uvijek je neki oblik privrženosti, bilo dobar ili nezdrav te njezine posljedice.

Za Eudoru Welty obično kažu da nije dobila Nobelovu nagradu jer u pisanju nije bila politički angažirana. Nije poput Faulknera pisala o neizbrisivoj krivnji bijelog čovjeka za ropstvo, ni poput Hemingwaya o besmislu rata, ni kao Steinbeck o ekonomskoj krizi koja je bacila milijune Amerikanaca u siromaštvo. Welty se doista ne trudi baviti se političkim pitanjima; štoviše, čini se da zazire od njih. Piše o poznatim temama: o moći zajednice i moći prošlosti kod oblikovanja života pojedinca, moći ljubavi i moći pamćenja i boli usamljenosti. Međutim, ako autor piše o nijansama ljudskih odnosa, teško može zaobići politiku: političko je usko vezano uz odnose i, kako nas je naučio postmodernizam, opreka politično/apolitično teško će funkcionirati čak i u svakodnevnom životu.

Weltyjina priča “Pištaljka” možda ne može parirati Plodovima gnjeva kao prikaz teškoća Južnjaka tijekom Depresije, ali uspijeva kroz nedostatak događajnosti dati uvid u beznađe koje je snašlo likove. Isto tako “A Worn Path”, priča o duhovnoj snazi jedne Afroamerikanke, nigdje eksplicitno ne osuđuje položaj crnaca na američkom Jugu te se u toj misiji ne može i ne treba mjeriti s Faulknerovim Siđi, Mojsije. Međutim, Welty u priči stvara zaokruženu, slojevitu osobnost za koju je znala da postoji jednako kod diskriminiranih crnaca kao kod bijelaca. Pripovijetka “The Burning” također neizravno pokazuje da je upravo Afroamerička robinja ta koja odnosi moralnu pobjedu, jer smogne snagu i dostojanstvo preživjeti beznadnu situaciju, za razliku od kukavičkih likova njezinih bijelih vlasnica. Weltyjino zadiranje u područje političkog očito je kad, poput Faulknera u Svjetlosti u kolovozu i Sherwooda Andersona u Winesburg, Ohio, piše o ograničenjima društva koje odbacuje neprilagođene i drukčije. Neprilagođeni su likovi obično fizički, mentalno ili emocionalno zakinuti te su u suprotnosti sa zajednicom pa se priče mogu gledati kao metafora općenite ksenofobije i zaziranja od Drugog: bolesnih, siromašnih, stanovnika drugih država i pripadnika druge rase. U slojevitu diskursu kakav je Weltyjin politička se pitanja, dakle, ipak očešu o likove i radnju te poluče određena stajališta.

Premda je napisala pet romana, od kojih je The Optimist’s Daughter (1972.) osvojio Pulitzerovu nagradu za pripovjednu prozu te veliku naklonost kritike i čitatelja, Welty ostaje zapamćena prvenstveno prema kratkim pričama kojih je napisala više od četrdeset. U tim je pričama uočljivo da su pažljivo konstruirane, da se izuzetna važnost pridaje detaljima i nijansama, a da je rečenica formalno dovedena do savršenstva. No premda je Weltyjina rečenica delikatna poput porculanske šalice, pripovijedanje ni u jednom trenutku ne postaje izvještačeno ni pozersko. Dapače, ono djeluje proživljeno, kao da je pripovjedač osjetio sve što je iznio pred sebe. Welty kaže da priče sastavlja iz rezervoara osjećaja, iz vlastitih reakcija na stvarne događaje, na odnose koji su joj oblikovali život, na ona iskustva u koja je uložila najviše snage. Možda joj je pisanje toliko uspješno jer je sama vjerovala da pisac treba biti “iskren”.

ivana rogar, kartica1