Feminizam u SF-u: osmišljavanje vanzemaljskog pola Kako je feminizam uticao na formiranje novog pogleda na pol unutar SF žanra tokom 60ih i 70ih

Spisateljice naučne fantastike pojavljuju se 60ih i 70ih kao predvodnice u probijanju granica tradicionalne, pulp naučne fantastike, a u pravcu istraživanju roda i pola. Spisateljice poput Džoane Rus i Ursule Legvin, kojima feminizam nije bio stran, koristile su osobenosti SF-a za promišljanje odnosa među rodovima, kao i ulogu roda u društvu. Ako muškarac može da bude kapetan svemirske posade, što ne bi mogla i žena? Šta bi se promenilo kada bi kapetan bio žensko? Kako bi se društveni, kulturološki i politički pejzaž promenio kada bi žene bile zaista jednake? Nadolazeće promene u SF-u postale su predložak za osmišljavanje takvih svetova. Ubrzo su pitanja ne samo u vezi sa rodom, već i sa polom, iskrsla pred ovim spisateljicama pod pritiskom političkih – i imaginativnihtema, uključujući mogućnost da se o intimi između ljudi i vanzemaljaca razmišlja kao o načinu za istraživanje normativnih seksualnih praksi, za osmišljavanje mogućnosti mimo trenutnih patrijarhalnih društvenih struktura. Pisci i spisateljice su koristili vanzemaljski pol da razmrdaju način na koji najčešće posmatramo naš, da ispitaju kako naše predstave o seksualnoj intimnosti bivaju prilagođene kulturološkim normama. Da li je vanzemaljac zapravo muško ili žensko? Koje bi telesne otvore, ukoliko ih uopšte imaju, vanzemaljci koristili za erotska uživanja? Da li vanzemaljci imaju seks ili mogu da začnu na način iole blizak ljudskom? Da li se kod vanzemaljaca seks i reprodukcija uopšte mogu dovestu u vezu, onakvu kakva postoji kod ljudi?

U tekstu “Vanzemaljski seksualni činovi u feminističkoj naučnoj fantastici” Alkena Medelin Dejvis Rogan piše o Moniki Vitig, Semjuelu Delaniju i Anđeli Karter, autorima “koji opisuju vanzemaljsku seksualnost usmeravajući pažnju na ograničenosti panljudskog edipovskog modela seksualnosti i na feminizam kao heuristički potencijal za ukazivanje na radikalnost vanzemaljskog pola. Takvi ekspanzivni pojmovi pola i seksualnosti su, doduše, proizvodi Zemljana; kako Roganova ističe “takvim predstavama edipovski model seksualnog odnosa ne može da bude potpuno stran, jer mašta onog koji vrši predstavljanje je uvek temeljno informisana ovim modelom. Kao što Federik Džejmson ističe, predstave utopijskog ili futurističkog prostora predstavljaju samo imperativ da se takvi prostori zamisle. Ali ne mogu, nažalost, da posluže kao nacrti.” Nacrti ili ne, napori da se osmisle alternative, da se zamisli nešto radikalno drugačije, služe onoj iskonskoj ljudskoj potrebi da istraži naše granice, definisane bilo kulturološki bilo biološki. Glavna osobina našeg zamišljanja budućnosti je probijanje granica. Stoga zašto ne zamišljati vanzemaljske seksualne susrete kao načine ne samo da se ispitaju naša ograničenja, već da se dovedu u pitanje i sama ograničenja koja smo ili prihvatili kao biološki obavezne ili smo ih konstruisali kao kulturološke imperative?

stranciKulturološke dileme najuočljivije su u naučnoj fantastici koja se bavi karakteristikama seksualnih interakcija ljudi i vanzemaljaca. U svom romanu “Stranci”, Gardner Dizva nam predstavlja koloniju ljudi na planeti vanzemaljaca na kojoj postoje dve vrste – ljudi i Kiani – i uglavnom žive odvojeno jedni od drugih, osim sporadičnih trgovinskih razmena. Protagonista romana se zaljubljuje u Kianku, a tragičan obrt nastaje kada se on preseli među Kiane, genetski se izmeni kako bi mogli da se ukrštaju, oplodi svoju izabranicu i tek onda shvati da će, po Kianskom običaju, ona umreti pošto bude rodila. Te velike razlike u Kianskom i ljudskom shvatanju porodice i reprodukcije čine veoma jasnom poentu da vanzemaljac može da predstavlja zaista radikalne alternative ljudskim očekivanjima, čak i u vezi sa fundamentalnim praksama, kao što su rituali i procesi u vezi sa produžetkom vrste. U tom slučaju, ljubav izgleda ne može da “pobedi sve” i da premosti jaz intime i reproduktivnih praksi. Zaljubiti se u vanzemaljca je rizično, ali živeti među njima je potpuno drugačiji izazov.

prsten mačevaFeministička SF spisateljica Eleonor Arnason koristi ljudsko-vanzemaljski seks da izloži drugačije modele društvene organizacije. U svom romanu “Prsten mačeva” ona iznosi iznenađujuće kompleksan portret hvartaha (poznatijih kao Narod), gde žene kontrolišu parenje, a muškarci, koji žive izdvojeno, praktikuju homoerotsko ponašanje. Seks se ceni, gaji i neguje kao socijalni adheziv. Po nekim antropološkim istraživanjima ljudske vrste u romanu “očigledno je, kako kažu žene Tsai Ame, (seks) služi da članovi Naroda(…) neprestano i intenzivno budu zainteresovani jedni za druge”. Takva otvorenost za seksualne odnose, uključujući oslobođenje od heteroseksualnosti i želje da se partner “poseduje”, čini da hvartasi budu veoma prijemčivi jednom gej ljudskom junaku u romanu, koji će ostvariti intiman odnos sa jednim od vojskovođa Naroda. Tu on nalazi ljubav i drugarstvo, čak i neku vrstu prihvatanja među vanzemaljcima, kada nije mogao da ga nađe među ljudima. Ne verujemo da se Arnisonova zalaže za izmene ljudskih seksualnih običaja i navika u skladu sa Narodovim. Ali nam nudi  drugačija promišljanja u pogledu uloga pola i seksualnosti u društvu. Da li kontakt sa tako različitim modelima može ostaviti čovečanstvo netaknutim? Da li preispitujemo prirodnost naših sopstvenih seksualnih i rodnih paradigmi? Jedna od najizazovnijih dimenzija koje feminizam u SF-u poseduje jeste da prepoznaje očiglednu raznovrsnost seksualne prakse i rodne identifikacije koji već postoje na Zemlji – i to nas podstiče da razmotrimo te alternativne modele i , u najmanju ruku , priznamo da ono što smatramo bazičnim i “prirodnim” uopšte ne mora da bude tako.

leva ruka tameMožda je najpoznatiji i najuticajniji naučno-fantastični roman koji promišlja takvu vrstu susreta “Leva ruka tame” Ursule Legvin. Legvinova, koju je odgajio poznati antropolog Alfred Kreber, ima izrazito antropološki pristup u svojim SF delima. Rani radovi su istraživali, na jedan post-pulp način, interakciju između različitih vanzemaljskih vrsta, ali “Leva ruka tame” ukazuje na temeljnu promenu u načinu na koji SF prikazuje susret sa vanzemaljskim Drugim. Delegat ljudi Dženli Ai je poslat iz transplanetarne Ekumene na Geten, svet okovan ledom, kako bi stupio u kontakt sa njegovim stanovnicima. Ovaj susret je prvi stadijum u stupanju u kontakt sa vanzemaljskim rasama; Dženlija su poslali samog, tako da ne predstavlja pretnju, ali i da bi mogao da uspostavi lični kontakt sa Getenima, da pokuša da ih razume tako što će živeti među njima. Taj pokušaj da se prihvate tuđi običaji podseća na rad antropološkinje Margaret Mid, ali istovremeno predstavlja i otklon od agresivnih, ratobornih, osvajačkih narativa ranog pulp SF-a i pomak ka žanru u kome se neguje interkulturalno razumevanje i razvoj međusobnog poštovanja. Sam eksperimentalni stil romana priziva takvo razumevanje, nudeći čitaču višestruke “dokumente”, kao da imamo uvid u različite antropološke izveštaje o Getenu. Mi čitamo Dženlijeve izveštaje Ekumeni, deliće Getenskog folklora, izveštaje o ranijim Ekumeninim istraživanjima ove planete, kao i lične Dženlijeve refleksije.

Autentični “obrt” u “Levoj ruci tame”, njena antropološki izazovna dimenzija, jeste to što Geteni imaju samo jedan pol. Ne postoje muškarci i žene, već se vrsta reproducira kada Geteni odu u “kemmer”, neku vrstu cikličnog “teranja”, tokom kojeg se pojedinci sparuju, a jedan od partnera preuzima receptivnu ulogu, koja dovodi do trudnoće. Pa ipak, svaki Geten može da preuzme receptivnu ulogu i zatrudni, tako da nema rodne podele. Dok je pisala roman, Legvinova je izabrala da koristi zamenicu “on” kada apostrofira sve Getene, pošto je u to vreme (kasne ’60) “on” bila prihvaćena kao “rodno neutralna” zamenica. Interesantno je da je Legvinova kasnije sugerisala u svom članku “Da li je rod neophodan? Revizija” da je ovaj izbor bio stilistička i politička greška i da je trebalo da upotrebi zaista rodno neutralnu zamenicu, kao što je “ze” ( u odnosu na zamenice ženskog i muškog roda u engleskom jeziku “he” i “she”, prim. prev). Pa ipak, Legvinova kaže da je uživala pišući knjigu u kojoj je mogla da kaže “kralj je trudan”, stvarajući time kod čitaoca napetost u vezi sa pitanjem roda.

Kako se taj kompleksni društveni i politički narativ razvija, Dženli dospeva u nevolju, jer ga zarobljava jedna od dve dominantne supersile na planeti i drže ga zatvorenog kao političkog piona. Estraven, pripadnik druge vladajuće klase ga spašava i oni polaze na dug i opasan put preko ledene visoravni, da bi se Dženli vratio na sigurno. Kako vreme prolazi, Estraven pada u “kemmer”, što rezultira neizbežnom seksualnom tenzijom. Iako Dženli i Estraven zapravo nisu imali seks, Dženlija su dirnula osećanja između njega i Estravena i njihov odnos postaje veoma intiman. Dženli nije uvek načisto sa svojim osećanjima prema Getenima, budući da naviknut na život u društvu u kome polne i rodne uloge određuju odnose pripadnosti i seksualne odnose – koji su dominatno heteroseksualni. Bezrodne Getene brine takvo dihotomno razmišljanje, delom i zbog toga što Dženli razvija osećanja prema Estravenu. Šta takva osećanja govore od Dženliju? Zaista, on ne zna uvek kako da se nosi sa njima. U svom tekstu “Androgini u svemiru” Barbara Buknal ističe kako je “seksualna strana odnosa Dženlija i Estravena nedovoljno jasna, jer Estraven je androgin koji je neodređen veći deo vremena i Dženli retko ima priliku da ga vidi seksualnu stranu njegovog bića. Ali kada je vidi, upadljivo je što vidi Estravena kao ženu.” Buknalova smatra da Dženli mora da nauči kako da se izbori sa vanzemaljcem mimo uprkos ovih uslova, uzdržavajući se od nametanja svojih pretpostavki i predrasuda o identitetima drugih: “Kako Estraven ističe, dualnost je deo androgina, jer uvek postoji Drugi. Priznavanje Drugoga je podjednako pouka o nevinosti i o iskustvu, i kroz ovo priznavanje mi dostižemo zrelost.”

Originalna perspektiva koju nudi roman Legvinove je gotovo odmah označen kao prelomna tačka od koje SF postaje ozbiljan žanr sposoban da istražuje ozbiljne teme. Roman je dobio nagrade “Hugo” i “Nebula” za najbolji SF roman, a kritičar Brajan Ateberi tvrdi da su “SF fanovi i kritičari odmah proglasili “Levu ruku tame” za klasik u toj oblasti, za knjigu koja je ispunila dugogodišnje obećanje SF-a da će proizvesti priče koje su podjednako intelektualno izazovne i estetski izobilne.” Ateberi navodi da je glavna snaga tog teksta u nagoveštaju “ostvarljivosti utopije”. Uistinu, Barbara Braun, kao i drugi kritičari, piše u tekstu “Leva strana tame: androgini, budućnost, sadašnjost i prošlost” da “Ursula Legvin predlaže da bi i mi trebalo da prihvatimo kao ispravno, blisko, to arhetipsko androgeno u nama. Prevazilazeći muško i prevazilazeći žensko, možemo zaista postati celovito ljudski.” Pitamo se da li je tako nešto moguće, čak i poželjno, ali trebalo bi da primetimo kako je pomak ka androginom tokom 60ih i 70ih popularni predlog za ublažavanje tenzija i nesporazume među polovima. U najmanju ruku, kako Šols i Rabkin sugerišu, važna pouka romana je “mi smo dva pola, na neki način osuđena na vanzemaljske ekstreme i moramo da uložimo dodatni trud kako bismo jedni na druge gledali kao na ljude koji mogu da rade zajedno i da budu naklonjeni jedni drugima, bez da padamo u polno stereotipne modele ponašanja.”

Ipak, neki kritičari ističu manjkavosti u načinu na koji roman prikazuje rod i seksualnost, naročito ako je osmišljen da pomogne ljudima da se izbore sa polnim razlikama i raznovrsnostima. U knjizi “Borba polova u naučnoj fantastici” Džastine Larbalestir, autorka primećuje da “postoji nešto skoro izbrisano iz teksta – homoseksualnost. Heteroseksualni par je u srcu Zime. (…) Čovek tokom kemmera plus žena tokom kemmera jednako osnovna jedinica društva. Ali ništa ne govori da će svaki partner u kemmeru ostati istog pola i tokom narednog kemmera.” Legvinova sama primećuje kako se poprimanje muških i ženskih karakteristika Getena tokom kemmera čini posebno heteronormativnim, a u narednim pričama istražuje homoerotske odnose na Getenu. Ipak, na neki način najveći izazovi ovog romana ostaju snažni i danas: vanzemaljac ne mora da se prilagođava polnim ili rodnim stereotipima do kojih mi držimo, bez obzira koliko prirodno oni nama izgledaju. Takvi izazovi za naše predrasude o polu i rodu mogu veoma lako da se jave, i javljaju se, i na našoj planeti. Ne treba da čekamo na susret sa izazovom u vidu “tuđina” na drugoj planeti. Kliford Pikover ističe u svojoj informativnoj i zabavnoj knjizi “Nauka vanzemaljaca” da su mnoge ne-ljudske vrste koje su odomaćene na Zemlji veoma čudne – sa njihovim ritualima parenja koji se čine naročito stranim, kao što je menjanje roda, muške trudnoće i konzumacija udova kao dela reproduktivnog procesa.

Ali šta sa “tuđinima” među ljudima? U svojoj knjizi “Govoriti u vazduh: istorija ideja komunikacije”  Džon Diram Piters zapravo razmatra mogućnost komunikacije sa vanzemaljcima u budućnosti i usput komentariše kako “svaki vlasnik radija ili televizora poseduje i vremensku mašinu i spravu za teleportaciju tuđinaca.” To jest, ove jednostavne tehnologije nam već omogućavaju kontakt sa ljudima – podjednako iz prošlosti kao i iz naše imaginarne budućnosti – koji su nam na neki način već “tuđini” po mnogo čemu. Njihova iskustva, prava ili imaginarna, okružuju nas putem ovih tehnoloških naprava za posredovanje.

Buck Angel
Buck Angel

Još je radikalnije to što pojedinci, pošto odluče da krenu u potragu za sopstvenim željama, modifikujući svoja tela i angažujući se kroz različite prakse da bolje izraze svoje lične i kulturološke ukuse i ubeđenja, stvaraju raznolikiju ljudsku rasu. Nikada nećemo biti u potpunosti “tuđini” jedni drugima, ali tehnologije koje koristimo da promenimo naše živote mogu ponekad da proizvedu duboka osećanja razlike i otuđenosti – razlike koje se mogu učiniti, i koje nas mogu učiniti, sablasno tuđim. Prednosti medicinske tehnologije omogućile su mnogim ljudima da isprave ono što im se činilo kao biološka greška; individua koja se rodila sa osećanjem da je on ili ona u pogrešnom telu sada može da se podvrgne medicinskim zahvatima koji će napraviti muškarca ili ženu, shodno njihovom unutrašnjem osećaju. Suzan Strajker, koja je i sama transeksualna žena i zapaženi teoretičar transeksualnosti, opisuje promenu pola kao korišćenje mogućnosti da sebe smatramo kiborzima – podjednako prirodno ljudskim i tehnološki veštačkim, sve više bivajući delom “čovek”, a delom “mašina”. Ne shvatite ovo pogrešno, transeksualci zasigurno nisu “tuđini” i ni na koji način ne sugerišemo da se promenom pola nečije telo “otuđuje”. Pa ipak, susretali smo se sa brojnim prijateljima i članovima trans-zajednice koji razmišljaju o tome kako njihove potencijalne ljubavnike, ponekad čak i potencijalne prijatelje, udaljava saznanje o njihovoj transeksualnosti. Na neki način, oni nam nude zanimljive, čak veoma ubedljive studije slučaja o tome kako se mi, ovde i sada, nosimo – ili ne nosimo – sa onima koji su Drugi, drugačiji, čije se iskustvo “prirodnog” ne uklapa u dominantnu kulturu. Istovremeno, drugima su takve razlike fetiši. Čuveni seksualni radnik, režiser, aktivista i edukator Bak Ejndžel (Buck Angel) je žensko koje je postalo muško zadržavši potpuno funkcionalnu vaginu, a njegovi najraznolikiji erotski filmovi se prodaju naširoko i naveliko. Postao je ikona inerneta i pop kulture. Uzevši u obzir takve transeksualce, koliko god da su nekima “tuđini”, možda treba preispitati naše politike identiteta, ponovo ispitati organizaciju pola i roda, eventualno i kako uređujemo porodicu, odnose, intimu i intimne veze.

Tekst: Džonatan Aleksander
Izvor: lareviewofbooks.org
Prevod: Danilo Lučić


Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: