Dnevnik teroriste (40): Buđenja

Marko Tomaš
Dnevnik teroriste: Buđenja

Rijetko se probudimo živi. Tako rijetko se probudimo s velikim očima i punog srca koje nas pokreće. Nije stvar u tome da živimo tek umrtvljeni, stvar je u tome da smo odavno ubijeni, mrtvi bez šansi da oživimo oči i srce, da pokrenemo ruke i noge i krenemo jedni prema drugima otvoreni kao što se sunce otvara zori. Živimo, dakle, kažnjeni u svijetu koji valja kazniti. Dozvolili smo da nam se dogodi najveći užas – da živimo ubijeni. Sve je samo dekor, smiješimo se u situacijama kada nam je rečeno da bi se trebali smiješiti. Oponašamo život. Na sedativima. Ideal nam je serviran u telekom reklamama. Nema nas i meni je tako teško to prihvatiti, jer tražio sam ljude cijeli život da bih završio u samostanu pričajući jedino sam sa sobom, pokušavajući od slova stvoriti uvjerenja, tjerati se da stvarima dam značenje shvativši da je stvarnost negdje drugdje, izvan onoga što možemo vidjeti. Ljepota je u onome što su ljudi odbacili kad su definirali ideje i stvorili propise po kojima mrtvi hodimo po zemlji u koju su ukopani oni koji su preminuli u prijašnjim lažima.

Svaki se dan budimo mrtvi. Svaki se dan budimo bez Boga. Svaki se dan budimo bez ljepote. Svaki se dan budimo bez ruku otvorenih u zagrljaj. Svaki se dan budimo na pokretnoj traci. Svaki se dan budimo pod suncem koje je tek hologram. Svaki se dan budimo s nečim što moramo i to nam je jedini pokretač. Svaki se dan budimo bez ljubavi. Svaki dan bez ljubavi. Svaki dan bez sna koji bi nas vodio u toplinu. Svaki dan s očima koje otvaraju sedativi. Svaki dan s kruhom koji je hologram. Svaki dan s nekom čudnom zebnjom. Svaki dan nesvjesni da treba izlječiti svijet. Svaki dan s ustima punim lijekova. Svaki dan bez želje da volimo, zagrlimo. Svaki dan samo sa željom da pobjedimo u utrci koju nismo odabrali. Svaki dan pod nebom koje je hologram. Svaki dan na zemlji u koju ćemo leći kada tijelo umre onako kako je duh mrtav već odavno, otkad smo prihvatili da je igra završena i da treba početi mučenje u kojem ćemo bježati od poziva na ljubav. Svaki dan bez slobode. Svaki dan sa slobodom koja je tek propis. Svaki dan s kostoboljom iako mrtvi. Svaki dan puni praznine koju ne prepoznajemo kao smrt. Svaki dan samo sa propisanim osmijehom. Svaki dan gladni holograma. Svaki dan žedni vode koja nam je oteta. Svaki dan sa žeđu koja nas tjera da ubijamo druge, isto tako mrtve poput nas. Svaki dan bez cvijeća. Svaki dan u laži. Svaki dan usamljeni. Svaki dan sve dalje jedni od drugih. Svaki dan na putovanju koje je napuštanje. Svaki dan bez konačne istine i konačnog rješenja. Svaki dan nesvjesni da su jedino strah i hladnoća koje osjećamo ostaci života u nama. Svaki dan bez utjehe koju više i ne tražimo jer i sami postajemo tek hologram.

Kruh bez brašna. Voda u prahu. Laž i samoća. Sve to treba dokinuti, osloboditi nebo iz ropstva.

marko tomaš

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: