Dnevnik teroriste (38): Nestajanje boja

SHARE:

Marko Tomaš
Dnevnik teroriste: Nestajanje boja

Nekad je čini se boja imala pravo na postojanje. Boje smo mogli vidjeti. Trava je imala pravo biti zelena. Krovovi naših kuća su se crvenili pa bi crijepovi počeli poprimati boju hrđe po rubovima pa bi krovovi postali smećkasti. Život lišća se mogao pratiti kroz mijenu njegovih boja. A onda je nastupilo doba sive zone, doba sivila u kojem su boje postale tek konvencija i od njih je ostala samo ideja. Boje su, kao i većina stvari u ljudskom životu, tek ideja. Ali boje bi morale imati pravo na stvarno postojanje, ono koje se događa izvan čovjeka, jer čovjekova nasilna priroda ima tendenciju oduzimati svemu van čovjeka pravo na postojanje i svesti te stvari na formu bez ikakvog sadržaja. No, i to je doba prošlo. Jer i čovjek mora biti tek forma ispražnjena od ideja, od svog osnovnog sadržaja, dakle.

Mi robujemo sivilu u kojem ništa zapravo ne postoji. Svi samo fingiraju, igraju uloge i svijetu koji ne postoji treba oduzeti pravo na takvo, lažno postojanje. Mi se lažno prestavljamo kao ljudi. Lažno se predstavljamo kao vjernici. Lažno se predstavljamo kao glumci. Lažno se predstavljamo kao pisci. Lažno se predstavljamo kao konobari. Ukratko, sve je laž. Zato teror jeste jedino milosrđe, jer on još uvijek može biti stvaran, jer može izazvati stvarni užas, stvarni strah i samim tim može natjerati svijet ljudi da barem na trenutak postane iznova stvaran i shvati da je odbacio Boga  od kojeg vapi pomoć, jer ga je sreo na formu, nije ga oplemenjivao sumnjom već ga je samo uveo u registar predmeta, u inventurnu knjigu koja nam navodno ima odrediti u kakvom svijetu živimo. Čovjek je čovjeku predmet. Čovjek je predmetima oduzeo pravo na postojanje jer im je oduzeo boju. Ljepota je nemoguća u bezbojnom svijetu, jer sivu ne možemo nazvati bojom. Ona nije prestanak rata. Ona je primirje između crne i bijele koje su obje odsustvo boje. Nema, dakle, stvarnog ideološkog sukoba. Zato je teror jedino milosrđe. Skloniti ljude. To treba. Vratiti stvarima pravo na postojanje. Ono koje ne ovisi od čovjeka. Tada će i ptice ponovno stvarno poletjeti jer će let biti moguć, neće tek biti zapis u inventurnoj knjizi svega što čovjek posjeduje.

Svijet je nekada imao čovjeka, nije ga posjedovao već su međusobno uvažavali postojanje kao takvo. Bio je to svijet sretnog Boga. Dok ga ljudi nisu učinili okrutnim jer im je trebao netko tko će kazniti druge ljude kojima su, recimo, htjeli preoteti zelenu boju iako nitko ništa zapravo nije posjedovao, sve je tek bilo onakvo kakvo treba biti, jednostavno, sve je tek postojalo i to je vrhunac evolucije, vrhunac svijeta koji ljudi nisu mogli podnijeti, jer je sretni Bog bio previše bezbrižan. Zato treba vratiti okrutnosti pravo na stvarno postojanje kako bi ljudsko formalno postojanje bilo dokinuto. Nitko ne bi trebao biti zadovoljan životom u bezbojnom svijetu, ali ljudi ne primijete da bivstvuju upravo u takvim okolnostima, okolnostima puke forme, laži, pretvaranja, svijetu bez sadržaja, svijetu inventurnih brojeva, svijetu bez Boga i boje.

marko tomaš