Dnevnik teroriste (36): Vježbanje vjere

SHARE:

Marko Tomaš
Dnevnik teroriste: Vježbanje vjere

Poštedjet ću drveće. I ptice ću poštedjeti. Čak ću izučiti ornitologiju kako bih se mogao obratiti svakoj ponaosob. Poštedjet ću ribe i pustit ću telad da luta i svinje. Dok sam živ hranit ću se njima, ali pomoći ću im tako što ću njihov svijet osloboditi balasta zvanog čovječanstvo. Htio bih da sam u dosluhu sa svim tim životom, ali moja mi ljudskost to onemogućava. Pohlepan sam i proždrljiv. Trebam meso. Trebam nešto što je krvarilo. Inače sam gladan. A nisam sposoban biti ona vrsta sveca koja je u stanju odreći se okusa mesa. Moje planirano posvećenje podrazumijeva konačnu slobodu za drveće, ptice, ribe, telad, svinje. Sve to je utemeljeno na mojoj vjeri.

Nestanak ljudi neće poremetiti ravnotežu, jer ravnoteža ne postoji a tome je kriv uglavnom čovjek. Uostalom, moj plan ne treba znastvena utemeljenja. On je plod čiste ljubavi i žudnje za apsolutom. On je plod vjere koju svakog dana vježbam i vježbajući je otkrivam svu njenu beskonačnost i neovisnost o vremenu i prostoru. Ona je alat kojim se može dokučiti svaka tajna. Tvrdim to. To je čvrsto uvjerenje. Ali otkrivanje jedne tajne je samo put ka novoj tajni i zato valja biti kruto discipliniran, težiti radikalnim rješenjima. Čak je i kaos pravilo ako ga tako shvatimo i ako mu se posvetimo kako smo posvećeni rezanju životinjskih vratova, guljenju riblje krljušti ili paljenju šume kako bismo izgradili pećinu. Kaos može postati religija. Katkad mi se čini da to i jeste, ali nitko ga tako ne shvata i time mu oduzima potpuno ostvarenje. Moj zadatak jeste da kaos učinim onim što on može biti, da svaku ideju, svaki pojam, svaku stvar gurnem ka njenom potpunom ostvarenju i konačnom značenju. Moram u tome biti discipliniran, jer jedino tako mogu svratiti božju pažnju na moju ništavnu egzistenciju, na moju nebitnost.

Želim svom životu dati značenje tako što ću se posvetiti okončanju ideje života. Jer, na koncu konaca, i život je tek ideja bez završenog značenja. Tu ideju punimo drugim nedovršenim idejama. Ali, budući da su ljudi zaboravili da su sastavljeni od ideja, ljudi zapravo ne postoje. Oni fingiraju postojanje. Postojanje je krajnje virtualno. Ratovi su virtualni. Gradovi također. Sve je tek odjek ideje koja nam je katkad znala udahnuti život. Odričući se ideja odrekli smo se postojanja. Tako da ja zapravo neću postati ubojica ni pred zakonom. Ja ću biti tek sveti čovjek koji je pritisnuo gumb i isključio mehanizam. Tada ću bit spreman da se pridružim Tvorcu, onome koji je u nas udahnuo život, ideju koje smo se odrekli zarad lakšeg transportovanja kroz prostor i vrijeme, koji također ne postoje jer smo im zaboravili obnavljati značenja, puniti ih životom kako bismo zauzvrat i sami bili istinski živi. Počinjem voljeti svoju samotnu religiju. Volim je jer vjerujem u nju i radujem se otkrivanju novih pejzaža unutar njene višeznačnosti.

Sposoban sam za ljubav koja mi tjera suze na oči. To me čini ushićenim. To me čini tužnim. Čini me spokojnim i nemirnim i, pride, osjećam sve što može stati između spokoja i nemira. Ljubav je neotkrivena. Milosrđe je tajna. A iza svake tajne je još jedna tajna. Život bi baš zbog toga mogao biti lijep. Ali smo ga zapustili, jer mi razmjenjujemo robu i novac, ali zaboravili smo ideje. Zaboravili smo ljubav, slobodu, život, dušu, Boga i sve što svakog dana treba iznova otkrivati.

marko tomaš