Dnevnik teroriste (36): Koljeno

SHARE:

Marko Tomaš
Dnevnik teroriste: Koljeno

Jutros sam se prestravio. Poslije sam se tome smijao. S obzirom na moj odnos spram života u svijetu kakav jeste, moja užasnutost činjenicom da mi je koljeno lijeve noge jednostavno otkazalo i da mi je noga propala u onaj beskrajni ponor koji uspravljenog čovjeka dijeli od poda i neminovnog utjecaja gravitacije. Urušio sam se na pod poput zgrade čiji su temelji potreseni kontroliranom eksplozijom. Tako bi moglo izgledati urušavanje čovjekovog bića u duboke ponore duše. Otuda mi je u mozak suknuo strah za vlastiti život. Nisam pomislio niti na jednu bivšu ljubav, nisam se, u tom trenutku, sjetio svojih roditelja, niti sestre i brata, bivših prijatelja… Pomislio sam na Boga, prema njemu sam usmjerio svoje misli. Baš kako to čini svaki čovjek koji zapadne u nevolju bilo koje vrste. Nisam osjećao koljeno, ostatak lijeve noge sam mogao osjetiti, samo koljeno kao da nije postojalo, pa sam se primio dlanom za njega, a misli usmjerio k spasitelju.

Živim sam. Već dugo. Prekinuo sam sve socijalne kontakte. Obitelj za mene nije postojala. Oplakao sam ih. Nisam htio vrijeme gubiti na rasprave, objašnjavanja, pokajničke suze i isprike. Tko ne želi živjeti s mojim odlukama ne treba se na to ni tjerati. Od ljudi koje sam smatrao prijateljima odavno sam se oprostio. Jednostavno sam pustio da iščeznu iz mog života, znajući da ću i ja nestati iz njihovih života onako kako se izmaglica povlači i otkriva grad u svoj njegovoj nakaznosti. Nisam htio gubiti vrijeme na površne odnose u kojima nije bilo mjesta za potpunu, surovu iskrenost i otvorenost. Shvatio sam da od takvih odnosa ne dobijam ništa, nikakvu duhovnu satisfakciju, jer stvarnu emotivnu povezanost ne mogu nadomjestiti nikakva intelektualna nadosiranja i analize knjiga, filmova i glazbe.  

Ljudi ne podnose društvo onih koji ih podjsećaju na njihove slabosti, o tome se uglavnom ne razgovara ni među prijateljima, a ja to ne mogu smatrati odnosom koji bi se mogao nazvati prijateljstvom ili odnosom uopće.

Kada sam se trudio da pomognem, da budem uz prijatelje u teškim trenucima, stvari bi završile krajnje neslavno. Nema tog principa koji moji prijatelji nisu izdali, kad god su bili u prigodi da ostvare makar najbanalniju životnu ambiciju, da se prikažu boljim ili duhovitijim nego što jesu. Samo zbog tog grumena hrane za ego bili su spremni pregaziti svaki iskreni ljudski trud i napor da za svoga života izađemo iz jame katrana u kojoj se valja veći dio čovječanstva. Zato je za mene jedini izbor bilo dragovoljno povlačenje iz društvenog života. Nisam mogao gledati kako ambicija ždere svaki trag ljudskosti, kako minira principe, želju da se duhovno razvija i bude bolji čovjek. Tako sam shvatio da od evolutivnog napretka nema ništa. Izdaja je prokazana kao vrhovna svinjarija, ali svatko joj je sklon, makar njezin cilj bio tek nasmijati društvo za stolom u kavani.

Morao sam se osamiti shvativši da za svijet ljudi nema drugog rješenja osim onog konačnog. Treba prizvati povratak tvorca, jer jedino je pravedno da ljudi nestanu pod njegovim nadzorom. Treba samo izgraditi vjeru i u trenutku kad konačno osjetiš da je Bog s tobom, rješiti svijet patnji i trauma koje ljudi siju planetom vođeni tek trulom ambicijom i frustracijom progonjenim egom.

Nikoga, ni zadaha njihovog tijela, nema oko mene. Nikoga nisam mogao pozvati u pomoć. Nisam to ni htio. Zbog toga ljudi pristaju na život u pokvarenosti i gluposti. Samo kako bi pored njih bio netko tko će ih podignuti s poda kada padnu, kada im koljeno lijeve noge otkaže poslušnost.

Smijao sam se svom strahu. Ustao sam s poda. Koljeno je ponovno bilo tu. Noga je radila posao. Ja nisam sam. Ima toliko ljudi čije živote moram okončati, izjaviti im iskrenu, božju, jedinu ljubav.

marko tomaš