Dnevnik teroriste (35): Redoslijed

SHARE:

Marko Tomaš
Dnevnik teroriste: Redoslijed

Smrt je neizbježna. Nevolja s čovjekom je što je on voli dodatno proizvodit. Zato sam sav u konačnom rješenju. Ljudskog pitanja. Ne interesiraju me rase i nacije. Ako govorimo o konačnom rješenju ono mora biti konačno. Iza ne smije ostati ništa. Najbolje bi bilo da ne ostane ni pomen o čovjeku. Svakako, bez čovjeka, priroda će stvari urediti tako da se pomen izbriše. Nisam jednom vidio kako žilavo drveće džiklja i jede ono što ostane iza ljudske destrukcije.

Izdaja je neoprostiva. Ali pokažite prstom barem jednog čovjeka koji nikada nije izdao barem neki blesavi princip u koji se zaklinje. Posvuda su ljudi kojima se ne treba praštati. Ako bih se usudio da praštam poput nekog lažnog božanstva možda bih izdaju oprostio onima koji su u njoj imali neki konkretan interes. Onima koji su izdali druge samo zato što nisu znali što da rade sa sobom jednostavno ne mogu oprostiti. Kada se spremam suditi izdajicama. Kada govorim o konačnosti govorim o tome da ću biti jedini svjedok koji će sam sebi presuditi. I ja sam izdao čovjeka koji sam bio. Izdao sam ambicije koje sam imao. Izdao sam ono što sam mogao postati. Izdao sam ljude koji su mi vjerovali jer sam bio slab. Zato sam se morao povući u samoprogonstvo. Popeti se u samostan i otuda gledati grad kako se guši u vlastitom smradu i kljuca vlastitu jetru.

Ipak, ako bih pravio nekakav redoslijed, a to često činim u trenucima dokolice, pretvarajući se da je moje milosrđe sustavno, ipak bih prije izdajica rješio one koji su sasvim zadovoljni svojim životom. Onima koji su postigli što su htjeli, a to je obično neka mizerija od posla i ugled u društvu koje se raspada, ubija, kolje, siluje, ne trpi, ne poštuje, prvo bih presudio, jer užas u njihovim očima bi bio najveći, taj užas bi bio toliki da bi preplavio sve one koji ostanu iza njih, one koji tvrde da nemaju što izgubiti. Taj užas bi postao rijeka, bujica koja nadolazi, koju živući vide i za koju znaju da joj se neće biti u stanju oduprijeti. A ja želim da svi vide kako im smrt dolazi u susret. Želim da znaju datum kraja vlastitog života. Jer prije nego sve pošaljem ponovnom otkrivanju Boga želim da vidim užas nakon kojeg će uslijediti molitve za oprost, kajanje i prizivanje onoga koji je napustio svijet jer se osjetio napuštenim i zaboravljenim.

Treba baciti bombu na festivale kojima se šeta elita, zapaliti crveni tepih da se svi sjete kako gore silikoni. Treba završiti, prije svega, sa samozadovoljnima, samozadovoljavajućima. Svijet je lijep. Život je divan kada hodaš preko tuđih leđa i grobova. Kada si ga izgradio na tuđoj izgubljenoj mladosti. Ali ne smije se imati pardona. Milosrđe konačnosti mora biti pravedno i jednako za sve. Ono mora biti konačna uspostava istinskog komunizma. Konačno blagostanje za sve što trpi pod ljudskom čizmom i glupošću, koja se, najprije, ogleda u samodovoljnosti. Što znači biti ugledan u svijetu koljača? Znači biti glup, beskrupulozan i častohlepan i jadan u lažnoj pobožnosti. Bog kojeg oni plaćaju nije onaj koji je napustio svijet. Njega će tek upoznati kada budu zazivali milost.

marko tomaš