Dnevnik teroriste (28): Uspomene

SHARE:

Marko Tomaš
Dnevnik teroriste: Uspomene

Ljeta su topla, ali uspomene na djetinjstvo su toplije. Rujanski vjetar nogom razvali vrata iza kojih se proteklih par mjeseci skrivalo ljeto, a u njemu, kao u slatkoj iluziji, ljudi. Zrak zamiriše poznato kao na početku svakog godišnjeg doba i u čovjeku upali nostalgiju. Njoj se pokušavam oduprijeti početkom svake jeseni. Trudim se ne razmišljati o dječaku sa školskom torbom na leđima. Trudim se ne razmišljati o nadama, o velikom svijetu koji je tada stajao pred razrogačenim očima tog dječaka. Teško je kada čovjek s vremenom shvati da su njegovi snovi i nadanja, da je njegovo srce veće od svijeta ljudi u koji je bačen kao hrana za kozmičke ribe koje se hrane ljudskim sudbinama.

Borim se sam sa sobom. Početak bilo kojeg godišnjeg doba nanese poznat miris i onda trebam svu unutarnju snagu kako bih se othrvao varljivoj toplini uspomena. Svijet je hladno mjesto. Svijet je beznadno tužno i izgubljeno mjesto. Takvim ga čine ljudi. Tužni i izgubljeni ali spremni da se zbog toga osvete svom bližnjem. Barataju političkim opcijama, uvjereni su da bi njihov život bio ispunjen smislom samo kada bi svijet bio organiziran drugačije. Zato su spremni prosuti krv i zapodjenuti sto godina neprijateljstva s nekim drugim, istim takvim izgubljenim dušama. Ne shvataju da taj osjećaj izgubljenosti nema nikakve veze s onim što vide oko sebe. To u njima tinja neosviješćena spoznaja da su se njihovi snovi razbili o hrid vremena, da su se rasprsli u uskoj sobi u kojoj se ljudi guraju kako bi jedni preko drugih ostvarili ambicije koje u jednom trenutku, tijekom odrastanja zamijene dječja sanjarenja i nadanja. Tako i neodložni poslovi i obaveze zamijene igru. Tako i ljudi postanu frustrirani, ogorčeni pojedinci kojima je cijeli svijet kriv za propast njihovih snova. Sve je spremno za cijelu vječnost osvete, za beskonačni ocean suza i krvi. A niotkuda ne dolaze čak ni riječi utjehe. Posvuda se govori o ropstvu koje se želi dokinuti porobljavanjem porobljivača. Svi traže odgovore spolja, a nitko ne pokušava ponovno izvući iz sebe osobu željnu igre, nitko se ne trudi vidjeti život kao igru umjesto kao muku. I sam sam upao u tu klopku. Ali ja ne žudim osvetu. Ja žudim konačno i potpuno rješavanje ljudskog pitanja. Milosrđe čeznem. Dokidanje mučenja u koje su ljudi uspjeli pretvoriti vlastite živote.

Nema mjesta za snove. Nema mjesta za igru u ovom svijetu. Kako vrijeme odmiče prostor i samo se sve više sužava. Zidovi nam se približavaju. Dišemo sve teže. Zato trebamo oslobađajuću eksploziju koja bi smanjila pritisak koji nam razdire sljepoočnice.

Ne želim toplinu uspomena čija je vrelina varljivija od one ljetnje. Ne smijem sebi dopustiti niti jedan trenutak izgubljenosti. Moram svakog trenutka biti koncentriran na svoje poslanje, jer utvaram si da znam namjere razočaranog Boga, da razumijem njegovu ogorčenost na djecu koja su igru zamjenila obvezama, a snove ambicijama. Želim u svakom trenutku ostati dijete koje si može dopustiti takve misli i planirati spektakularni kraj svijeta i s njim dokidanje ljudskih muka, ropstva u kojem jedni druge okivamo u lance samo kako bismo se svijetu osvetili zato što smo dopustili da nas uvuče u taj krvavi krug bez kraja.    

marko tomaš