Dnevnik teroriste (21): Bog je lijep jer je usamljen

SHARE:

Marko Tomaš
Dnevnik teroriste: Bog je lijep jer je usamljen

            Ne mogu smatrati pravednim nasilnu smrt koja se ne proizvodi kao konačni čin milosrđa. Iza terora ne smije stajati mržnja, iza svake smrti mora stajati ideja o konačnoj pravdi prema planetu. Oni koji stradavaju nedužni su ukoliko iza njihove smrti ne stoji pokušaj da se dosegne istinska sloboda. Ja sam usamljeni terorist kojeg progoni čežnja za potpunom pravdom, milosrđem i slobodom. Nitko ne shvata moju tugu zbog uzaludnih pogibija. Svetost ne smije proizilaziti iz činjenice da si žrtva. Svetost tvoje smrti mora proizaći iz činjenice da težimo ka ujedinjenju u konačnom oslobađanju od tereta povijesti i svega ljudskog, otvaranje potpuno novog početka za svijet bez mjerenja vremena, bez zakona toliko ludih da ih može prevariti školski debatni prvak.

            Čovjek, recimo, rijetko razmišlja o okrutnosti sunca. Ona je lijepa jer je takva kakva jeste unatoč tomu što iza nje ne stoji ljudska zloba. I puno je neopisivo lijepih stvari na svijetu. Ali one su sve neovisne o ljudskom djelovanju i izvan su dosega ljudskog shvatanja. Ljude treba prezirati i sve ljudsko dokinuti jer čovječanstvo je najčešće ujedinjeno tek u mržnji prema ljepoti. Ljepota okrutnosti sunca ih podsjeća na to da stvari mogu biti istinite i iskrene. Zato se u mržnji prema ljepoti krije i mržnja prema istini i iskrenosti. Ne govorimo ovdje o istini koja je sva sazdana od činjenica i mjerljiva. Govorimo o zaumnoj istini, o magiji svijeta u kojem živimo ne shvatajući ga i prezirući sve lijepo što nam poklanja. Ne bismo trebali tjerati pravdu, sve naše snage bi, zapravo, trebale biti usmjerene na shvatanje ljepote. Ako bi nam to uspjelo onda bismo možda mogli naše živote učiniti lijepima i živjeti tako slobodni od pravde. Ali šanse za takav svijet su propuštene. Zato zagovaram njegovo uništenje i pomno planiram čin milosrđa maštajući o smrti koja će osloboditi svijet i svetosti koja neće ostati zapisana i baš zbog te činjenice će jedina biti istinita, jer neće biti nikoga da svjedoči o njoj niti da je koristi u svrhu neke nove osude.

            Teško je biti sam ali lijepo je biti usamljen. Lijepo je biti skriven poput istine. Shvatiti da je to jedini put ka svetosti, ka Bogu koji je lijep jer je usamljen i neshvaćen i žena čije lice nitko ne može vidjeti jer je skriveno iza zabluda koje su se nataložile po koži povijesti.

          Odvjetnici ne smiju saznati za ljepotu usamljenosti. Odvjetnici ne smiju svjedočiti svetosti zato apokalipsa mora biti konačna, milosrdni terorizam nitko ne smije preživiti, apokalipsa mora dati šansu planetu nipošto ljudima jer će je neki novi odvjetnici koristiti kao argument na nekom novom suđenju na kojima će prijetiti lomačom nekim novim vješticama koje su se usudile zaljubiti u okrutnost sunca.

              Na rubu grada rastu nove zgrade i strogo planirani biljni ukrasi. Na rubu grada zalazi sunce i u istom trenutku izlazi na rubu nekog drugog dalekog grada kojeg mogu dokučiti jedino mislima ili putovanjem. Na rubu grada, potpuno zanemarujući lijepu okrutnost sunca, grade se novi sudovi na kojima će se suditi ljudskoj žudnji za nepromišljenim jedinstvom. Svi oduvijek žive sami. Svi će zauvijek živjeti sami dok ne presudimo povijesti i konačno je ugušimo jastukom na kojem su se rađali i umirali naši snovi. A mogli smo biti lijepi i živjeti lijepe živote.

marko tomaš