Dnevnik teroriste (20): Ludi, ludi mjesec

SHARE:

Marko Tomaš
Dnevnik teroriste: Ludi, ludi mjesec

Čovjek sam i to me čini slabim unatoč posvećenosti koju vježbam prilježno poput budističkog monaha uvjerenog u vječno putovanje duše. Jednom mjesečno, naročito u ljetnim mjesecima, mjesec izgleda kao otečena jetra nekog njuorlinškog skitnice koji nikako nije uspijevao pronaći mir pa se odlučio postati savjest onih običnih ljudi čije su životne priče nalik jedna na drugu. Ludi, ludi mjesec garantira tihu i sporu smrt ovom otpadniku koji se podsmijeva našem strahu od smrti i nadi da ćemo baš mi biti prvi koji će smrt prevariti.

Iza starih kapija mog grada koji ne bi trebao postojati jer svemu ljudskom treba, mora doći kraj, odvijaju se male drame svaka nalik jedna drugoj barem prema onom jedinom izvjesnom, mojom opsesijom, neminovnim krajem svakog bogatog ili siromašnog čovjeka, svakog mudrog i tupastog, brzog ili sporog na nogama ili u mislima. Iza starih kapija mog grada taloži se puno neizrečenog, one tišine u kojoj se umire u mukama, koja je od ljubavi daleko taman onoliko koliko je mjesec daleko od prozora s kojeg ga posmatram budan kao pas koji čeka povratak onog kojeg voli. Iza starih kapija mog grada kriju se oni koji nisu umaknuli pogrešnim odlukama jer su bili kukavice ili nisu imali drugog izbora. Krije se jeza i rugoba ljudska koju već jednom treba dokinuti služeći istini, jer što je istina ako nije ono jedino neizbježno? Sve drugo je podložno kalkulacijama, sve drugo je obično burzovno mešetarenje emocijama, obična bezazlena dječja igra.

Svijetom hodaju djeca rođena iz potrebe, jako ih je malo rođenih iz ljubavi i to je gorko razočaranje zbog kojeg mjesec prijeti pucanjem i potpunom tamom ili istinskim svjetlom, to ne možemo znati. Zato radije ubijamo nego što se prepuštamo ljubavi. Prema ljubavi smo oprezni. Prema neprijateljima nemilosrdni. A treba biti nemilosrdan u ljubavi, tako kaže zapisani božji glas, tako kažu oni koji su izmislili Boga i sve njegove poruke i zapisali ih kako bi lutanje duše prestalo. Jer lutanje boli, peče gore od prostrijelne rane.

Nikada ništa nisam htio naučiti. Svaka bi me nova spoznaja činila sve više izgubljenim. Nisam uvjeren ni u što što govorim, ali vjerujem, jer moram, jer nemam drugog izbora, jer sam čovjek i vjeru treba vježbati iz dana u dan i u najvećim iskušenjima, jer postoje slatke zavodljive stvari, jer život jeste lijep ali je samo smrt neminovina i prema tome istinita. Lutanje mora prestati. Čovjek nije mjesec, nije mu namijenjena takva sudbina.

To što žalim ljude ujedno je i razlog da se gadim svega ljudskog. Zato je milosrđe koje želim širiti okrutno u očima onih koji nisu u stanju vidjeti dalje od vlastitog kukavičluka. Plakao bih nad njihovom sudbinom i kaznio bi ih onim čega se najviše plaše – slobodom. Natjerao bi ih da pokušaju spoznati slobodu. Slobodu treba vježbati kao i vjeru. Ali pošto ljudi nisu rođeni slobodni niti su se ikada slobodi približili jedino što nam preostaje je dokinuti ropstvo. Svijet više ne smije biti taoc ljudi. Svijet mora krenuti iznova. Praskom u kojem će se kozmos presložiti.

marko tomaš