Dnevnik teroriste (17): Zametanje tragova

SHARE:

Marko Tomaš
Dnevnik teroriste (17): Zametanje tragova

Želim podmetnuti bombu pod ovu rečenicu. Želim minirati vlastitu želju da kažem riječ dvije o uništenju koje prizivam za sebe i druge.

Nepostojanje me duboko deprimira. Nemogućnost postojanja, točnije. Činjenica da postojimo jedino kroz odnos je deprimirajuća. Zato bi valjalo biti kamen, jer čemu glazba ako je nema tko čuti? No, tu leže moji stvarni razlozi. Ukidajući ljude ukidamo ljudsko i mogućnost da išta ljudsko postoji.

Kao i obično, samo tapkam u mraku. Pokušavam opravdati blud koji tek prizivam, a nisam mu se približio ni pedlja otkad sam prvi put pomislio na jednu prostu eksploziju koja će srdačno objaviti dolazak jedine mogućne drugačije budućnosti.

Skrivam tragove. Tako razmišljam. Umišljam si da tako zvuče i moje poruke. Kao skrivanje tragova. Kao skrivanje slabosti. A svaka otvorena mogućnost je slabost. Zato maštam o eksploziji od koje već u narednoj misli i rečenici bježim, jer me strah potencijalne mogućnosti da ne zgotovim posao do kraja, da ostanem kratak u svom naumu i, zapravo, sam sebi podmetnem nogu i ostanem zarobljenik onih koji ne razumiju milosrđe.

Iritantna je mogućnost da se bilo što što sam stvorio u životu jednog dana pojavi kao testament. Svatko bi htio da je dokučio konačno i zato svatko tko je ikada ijednu ideju podastro pred ljude jeste zločinac po svojim namjerama.

Nakon te ideje ne bi smjelo biti ničega. Trebalo bi nastupiti ono konačno, ono nedokučivo, ono što , u svojoj aroganciji, umišljamo da je dobro za svijet, za naše duše, za naredna pokoljenja. A zaboravljamo da i naredna pokoljena imaju pravo na vlastiti pokolj na koji mi ne možemo utjecati, jer već ovo što sada govorim staromodno je preko svake mjere iako znam da je bilo kome teško to progutati, jer, brinući se za naše zdravlje, ja ne stavljam sol, ne dodajem papar, samo bludim, jednostavno, najiskrenije što mogu, prizivajući, žudeći svijetu ono što žudim sebi, a to je da sve ovo završi već jednom.

Mi se rađamo izazivajući užasnu bol, s istom boli živimo pokušavajući pobjeći od jedine izvjesnosti i nikada ne shvativši jednostavnost rijeke ili lakoću življenja kakvu ima konj koji galopom prelazi livadu ne mareći za vrijeme koje mu ide u susret.

Ta tužna ali prosta istina da svaki svijet stvorimo nauštrb nekoga drugog mora jednom prestati. Jedino o čemu znam razmišljati jesu stvari koje moraju prestati. O tome što bi trebalo doći nakon toga ja, pak, ne znam ništa. Zato u svojim namjerama vidim iskonsko poštenje, pruženu ruku, ideju bratstva u konačnosti, vječnosti tamo gdje za čovjeka baš kao i za konja vremena neće biti i ničeg neće biti što bi nam moglo krenuti u susret i na koncu nas uništiti zajedno s našim manje ili više plemenitim namjerama.

Oni koji me se katkad sjete tvrde da bih morao izaći iz laboratorija u kojem smišljam kraj svijeta, kraj ljudi, točnije. Nečiji bi me tužan pogled mogao razoružati, ali ja računam upravo s tim i takvim pogledima, od njih tražim razumijevanje, prešutnu suglasnost da se već jednom dogodi veliki prasak kojim će početi svijet.

marko tomaš