Dnevnik teroriste (15): Posljedica nespavanja

SHARE:

Marko Tomaš
Dnevnik teroriste (15): Posljedica nespavanja

Dugo sam razmišljao o nemogućnosti povratka. Budući usko povezan s nemogućnošću odlaska razmišljao sam zapravo o te dvije nemogućnosti koje ranjavaju. To me navelo da razmišljam o raznim drugim nemogućnostima od kojih je sastavljen ljudski život. Razmišljao sam kako stvoriti politički sustav u kojem će biti moguće svakom čovjeku ponaosob reći da ga voliš, sustav u kojem bi to bila jedina građanska dužnost. To je bio samo jedan od niza mojih doprinosa ljudskim nemogućnostima. 

Jedina mogućnost je čista destrukcija. Rušenje i ubojstva kao manifestacija čiste ljubavi jer obratna revolucija je, kako već rekoh, nemoguća. Pomislio sam da bih trebao pisati, a da razlog mom pisanju bude uništavanje književnosti. Ali to dotiče tako malo ljudi da niti bih uništio stari svijet niti bih bio kadar stvoriti novi, barem onaj najjadniji od svih svijetova, umjetnički.

Dugo, dugo nisam spavao. Moje razrogačene krvave oči više i ne pripadaju meni. Toliko dugo su otvorene da su počele živjeti neki potpuno odvojen život i vidjeti neki potpuno drugačiji svijet od onog za kojeg sam ja vjerovao da živim u njemu i pokušavam smisliti način kako da ga se rješim skupa sa svim nemogućnostima koje me izjedaju, pa sam sam sebe uvjerio da bole i druge ljude, pa sam zamislio stvar tako da ja budem taj koji će ljude rješiti muka.

Danas sam pomislio da svi ti moji planovi opasno zaudaraju na nekakvu teoriju umjetnosti. Srećom nikada nisam dopustio da mi obrazovanje nadiđe pamet, inače bih sigurno skrenuo s uma i umjesto da se bavim planom za to kako da dovedem svijet do konačnog, sigurno bih se bavio nekim zanosom koji bih pokušao prodati pod umjetnost koja ima izlječiti svijet od njegovih velikih tegoba izazvanih svim tim nemogućim stvarima i samoćom u kojoj nastaju razne budalaštine, planovi za ubojstva, atentate i poezija.

Sve je ovo produkt nesanice. Pomislio sam kako sam vidio u jednoj udaljenoj zgradi jednu ženu, kroz prozor sam gledao, žena je pored kreveta pripremala pribor za plakanje. Na noćni ormarić stavila je šarenu kutiju s papirnatim ubrusima i ponovno u meni probudila želju za milosrđem.

Luđak ne može promjeniti svijet osim ako je, recimo, predsjednik najmoćnije države na svjetu i u svom uredu ima crveni gumb kojim bi pokrenuo nuklearni rat. Zato se borim da sačuvam barem malo zdravog razuma iako bi netko potpuno pogrešno mogao pomisliti da za pokolj čovjeku ne treba zdrav razum. Ali pokolj nije užasan. Toga treba biti svjestan, prije svega. On je lijep poput ruža ili ceste kojom putujemo na more. Ne možeš stvoriti novi svijet a da nikoga ne ubiješ. To je politički program i nema nikakve veze s ludilom ili nesanicom. Ja bih ga volio učiniti religijom konačnog. A zapravo samo trebam pilulu za smirenje i dugačak zdrav san koji će odagnati pomisao da ću umrijeti ne dočekavši ostvarenje svog konačnog plana. Svijetu trebaju nova ljubav i novo milosrđe. I to ću ponavljati kao mantru dok ne utonem u san koji će me učiniti snažnim i velikim poput zgrade koja će se srušiti na snove onih koji žele vladati ljudskom tugom umjesto da je jednom zauvijek odagnaju.

marko tomaš