Dnevnik teroriste (13): Bjelina

SHARE:

Marko Tomaš
Dnevnik teroriste: Bjelina

Ima takvih dana koliko hoćeš. Od svih mogućih vrsta dana možda je njih ponajviše. Ne želiš ustati iz kreveta. Kiša je na tvojoj strani. Ustao bi jedino kad bi mogao otvoriti prozor i otplutati zrakom u bijelo kroz kišu prema vječnom i nepoznatom. Ima takvih dana kad ne želiš nikoga ubiti iako bi htio da sve prestane postojati. Kako je samo bjelina beskonačna. Kako je samo čista. Kako je jasna. Kako je svrhovita. Sve je udaljeno i sve je blisko. I sve se sastaje u jednoj točki i nimalo ti ne pomaže. Odlažeš planove. Isključuješ telefon. Odguruješ knjige. Gužvaš jastuk. Grčiš tijelo. Pretvaraš nemoć u svečani prijem, bal snova, novu nemogućnost. Spavanje je tvoj novi nepriznati zločin protiv poretka, nova pobuna, ustanak, gorka revolucija koja bi trebala zastati u grlu pravde. Nebo je bez ptica, oblaci su bez obećanja koja neće moći ispuniti, kiša je dobronamjerna, saučesnik u zločinu koji pripremaš. Lijepo je što nema nikoga, lijepo je kad su svi tu na puškomet od tebe. Sve je sadržano u vlastitoj negaciji. Čovjek ponajviše. Poslije kiše miriše zemlja i rastu strahovi maslačka i kopriva je sočna i opaka i treba je utrljati u oči i plakati, nastaviti kišu, biti vjetrovit, moguć i dalek, posut zvijezdama i stidom. Sve su pripreme uzaludne. Lako je sabotirati čovjeka. Uvijek možeš računati na njegovu nesigurnost, nespremnost i kišu ili kakvu drugu vremensku nepogodu ili sunce koje će ga učiniti toplim i blagim i bezgnjevnim, slatkim kao jagoda umočena u šećer.

Toliko sam žedan i neutješan. Toliko nagih i bosih kroči prsima prema slobodi na vrhu metka. Ograničeno kretanje. Utišane nade. Sve ruku ispruženih prema kiši i neredu, kaosu koji prizivaš u mašti. Maštao si o bijelom svijetu ali o njemu ništa nisi znao, bio si naivno dijete i sloboda je mislio si u jedinstvu i krotkim riječima. Ali svijet je lagao o sebi. Jedinstvo je nemoguće osim u onom neminovnom i konačnom. Zakoni laži. Zakoni krvi. Zakon zavjere protiv slobode. Neobjašnjeno i neobjašnjivo i sasvim jasno. Sve stane u bijelo i beskonačno, nesputano, ludo i kišno.

Susrećemo se samo u očaju. Prepoznajemo se samo po poraženosti. Gorimo u nemogućim ljubavnim zanosima. Jedemo se mirno i dugoročno. Grizemo usne i plačemo. Ujedinjeni smo u želji da ostanemo spavati i pustimo sve da čeka jer sve nas čekati može i uspavani smo opasni i gladni slobode i ljubavi i milosti.

Čekam povratak Boga. Svijet ne smije biti prepušten ljudima. Sloboda mora biti objašnjena čudom iz džepa svjetotvorca i sveznanca.

Željeznički radnici trebaju ljubav. Konobari trebaju ljubav. Taksisti. Ubojice sanjaju ljubav i pomilovanje. Svi čekaju milost i čudo povratak nade i vjere o kojoj ovisi ono malo sretnih dana pod suncem ili roditeljskim krovom ispod kojeg smo se odmetnuli u avanturu osuđenu na propast.

Mislimo da se ljubav događa nekom drugom. Predviđamo budućnost i prognoziramo vrijeme. A želimo biti iznenađeni i zaljubljeni, očarani i zaneseni, a grudi su pune bjeline jer želimo postati jedno s kišom i njenom tajnom koja bi nam mogla podariti malo mirnog sna.

marko tomaš