Dnevnik teroriste (12): Utopija

SHARE:

Marko Tomaš
Dnevnik teroriste: Utopija

U idealnom svijetu svatko bi bio posvećen vlastitom samoubojstvu. U idealnom svijetu svatko bi barem jednom dnevno, prije nego se vrati razmišljanju o najboljem načinu da skonča, izgovorio riječ – ciklama. U idealnom svijetu bilo koja riječ bi bila mantra uz koju se može plesati. U idelanom svijetu jedino bi ishodište bilo bitno. U idealnom svijetu svi bi se povinovali zakonima koraljnog grebena i električne jegulje. U idealnom svijetu sve bi bila šuma slobodna od čovjeka. Čovjek bi bio slobodan od ljudi. Svatko bi bio zahvalan svom ubojici jer radi njegov posao bez naknade za bolju budućnost.

Često se zanosim takvim mislima. Zanos je toliko jadno ljudska stvar da nakon toga provedem sate prezirući vlastitu slabost. Ljudi su mekani i tako je lako sažaliti se nad njima. Oni planiraju, zapisuju, pamte, grade, ruše, raduju se unatoč ništavilu. Vrijedno je divljenja, dirljivo je sve to što ljudi rade. Sportovi su dirljivi. Koščati tipovi koji pod teškim suncem voze bicikla i polijevaju se vodom iz plastičnih boca su dirljivi. Ljudi koji dodaju loptu jedni drugima su dirljivi. Književnost, svo to posvećivanje pažnje jeziku i idejama je dirljivo. Koncerti su dirljivi. Tržni centri također. Ubojstvo je dirljivo. Ratovi tako brižno planirani zaslužuju poštovanje. Ciklame su dirljive i svatko tko barem jednom dnevno ne izgovori tu riječ trebao bi se teško razboliti. Konopci su dirljivi. Žileti su divan izum. Pištolji su prelijepi i erotični.  Mrtve ljudske oči su pametne jer ih naseljava suština, velika nepregledna praznina, beskonačna kao ništavilo, neopisiva kao milosrđe smrti.

Treba obožavati kišu jer liči na smrt. Siv dan je predivan grobljanski krajolik natopljen kiselinom iza koje neće ostati uspomene. Puno se i lijepo crkava pod krovovima u kišnim danima. Prekinuto proljeće je infarkt, pucanje srca svijeta i prava radost.

Uvijek treba nešto raditi, nešto dirljivo, ali smrt pali cigarete jednu o drugu i nikada ne odlazi na spavanje pa ni kad su dani ovako lijepo sivi i svatko poželi ostati u krevetu i spavati. Spavanje je mala smrt. Snovi pokazuju kako izgleda zagrobni život. Zato treba biti miran i čistiti pušku i provjeravati čvrstinu konopca. Kuda se god okrenem nalazim razlog za to. Milosrdan sam i to si ponavljam svaki dan. To je misija kojoj moram biti potpuno posvećen. Jer težim idealnom svijetu. Živim po zakonima koraljnog grebena i električne jegulje. Zabavljam se mišlju da spustim upaljeno sušilo za kosu u kadu punu zapjenjene vode. Zabavljam se mišlju da umrem čist onako kako sam sebi odredim. Ali to može doći tek nakon što se pozabavim slobodom svijeta. Ja sam borac za slobodu. Treniram tiho hodanje, provlačenje kroz uske prolaze. Discipliniran sam. U idealnom svijetu svatko bi bio borac za slobodu. Nitko ne bi maštao o osveti i vlasti. Konačno oslobađanje bi bila jedina tema razgovora. Ciklama bi bila jedina molitva. Pošteno je da su molitve  idealnom svijetu blesave i zabavne. Ali ja prihvatam svoju usamljenost. Ja sam svoja samotna vojska u svijetu ozbiljnih molitvi i dirljivih nastojanja da se ne razmišlja o smrti. Najljepša je ona riječ koja svima zapne u grlu i udavi ih.

marko tomaš