Dnevnik teroriste (11): Rađanje teroriste

SHARE:

Marko Tomaš
Dnevnik teroriste: Rađanje teroriste

Čovjeka koji sasvim otvoreno piše prijeteća pisma cijelom svijetu nitko ne shvata ozbiljno. Zato čovjek koji to čini može cijeli svijet doživljavati kao zajebanciju. Može se igrati mišlju da diže kolodvore u zrak, puca po glavnom gradskom trgu u sred subotnjeg popodneva ili ubija predsjednike i ministre ili pak u spektakularnoj oružanoj akciji sasvim sam zauzima glavnu policijsku stanicu u gradu u kojem živi.

Nekada sam imao prijatelje. Za neke od njih se vežu potpuno nevjerojatne priče. I upravo ti nevjerojatni likovi nisu imali mjesta u ovakvom svijetu koji je sav sveden na vjeru mogućeg i vjerojatnog a najveća tuga svijeta leži upravo u činjenici da više nitko ne vjeruje u čuda, ne može ni svojim mislima pokušati dokučiti nevjerojatno i zaumno, neobjašnjivo. Princip je vrlo jednostavan. Ukoliko se plašiš nečega nadnaravnog, nečega svemogućeg onda, kako bi eliminirao vlastiti strah, eliminiraš Boga i svijet ostaje samo u tvojim ludim ljudskim rukama.

Milan, tako se zvao taj moj prijatelj, nije vjerovao ni u što. Pretvarao se da vjeruje u sve što iritira običan svijet. Takav se naprosto rodio, imao je ogromno srce, ludu glavu spremnu na sve. A ni život mu nije bio naklonjen. Krotak čovjek ne raste u divljim brakovima i još divljijim razvodima, ranodobnim selidbama i mijenjanjima škola. Dijete se mora boriti za svoje mejsto u svijetu i ukoliko u ranoj dobi mijenja gradove i škole cijeli njegov život jednostavno postane borba. Dječak mora dokazati koliko je jak i hrabar. Kad stigne u novo okruženje prva stvar koja ga čeka jeste odmjeravanje snage s onim za koga se vjeruje da je najjači u razredu. Drugo područje dokazivanja je nogometni teren. Mali čovjek tako u dobu kada mu treba toplina i sigurnost počne shvatati da je život ništa drugo do borba za opstanak, borba za mjesto pod krnjim jesenjim suncem, borba za ljubav majke koja bjesomučno bježi od nečega njemu neshvatljivog (kasnije je tek shvatio da je majka pokušavala umaći vlastitoj sudbini, a to se ne može i eno joj humka pod kojom počiva njezina sin kao dokaz toga). Učini mu se i da već njegova sama pojava iritira svijet oko njega pa kao model ponašanja usvaja sve što iritira taj isti svijet.

Kada su se svi kleli u komunizam, Tita, partiju i zvijezdu petokraku, Milan je govorio o Hitleru. Kada su oni isti koji su se kleli u bratstvo i jedinstvo počeli pod mišiciom nositi Mein Kampf, Milan je oblačio majicu s petokrakom na prsima. Kada su ga uhvatili zbog pljačke zlatarne što je za njega bio pothvat haklberijevske dječje mašte, on se smijao policiji u lice i tvrdio da on može štogod poželi i da ga ni oni neće spriječiti u tome. Kasnije je preko noći opljačkao policijsku stanicu i iz nje iznio svo oružje. Kroz par dana donio ga je pred postaju i razbacao na travnjak koji su policajci koristili kao parking. Milan nije bio krimos. Bio je avanturist. Buntovnik bez razloga. Za terorizam, za podmetaje mina pod sustav nije ni potreban razlog. Zaglavio je u zatvoru, sasvim stvarnom zatvoru. Tamo su ga ubili dok je pokrivao bijeg jednog od kolega.

Milan nije bio heroj. Milanu je pucao kurac za životom. Borio se kako je znao jer je tako naučio. Milan je tražio ljubav na pogrešnim mjestima jer nije bolje znao. Njegov život nije spektakularno okončan jer svaki život završava smrću. Nema u tome ničega posebnog. Ono što ostane je priča o životu čiji je smrt sastavni dio.

Ja ću pak biti taj koji će posljednji ugasiti svjetlo. Kada smrt dođe po mene ja ću joj otvoriti vrata. Ali neće biti nikoga, ponavljam to, tko bi mogao svjedočiti tom posljednjem činu konačnog i jedinog milosrđa.

marko tomaš