Dnevnik teroriste (10): Prizivanje vulkana

SHARE:

Marko Tomaš
Dnevnik teroriste: Prizivanje vulkana

Treba pucati na nebo, treba pucati na samo dno svijeta, treba pucati nasumično, parati zrak, bez odlaganja istinski dodirnuti mekana tijela, odgovoriti na pitanje o ljubavi, odgovoriti na pitanje o bogu, odgovoriti na pitanje o vječnosti.

Idi, uvjeri se sam, hodaj kroz svjetlost dok ti život još jednom u slikama koje se brzo smjenjuju prolazi uzaludno onakav kakav je i zamišljen na nebu, na dnu, između neba i dna, same uzavrele zemljine jezgre koja ključa i želi pronaći izlaz jer je tako usamljena tamo dolje i nitko je ne vidi i ne osjeti i zato mora povremeno uzdrmati tlo po kojem hodamo u obući kojom se nerijetko ponosimo glupo kao paunovi ali lijepi i spremni za ljubav koja nikako da dođe, a milosti, milosti trebamo, a milosti nema niotkuda i zato su ikone plačne jer bog je napustio i Krista, posljednjeg među ljudima, napustio je svijet jer je postalo dosadno igrati se, tako je predvidivo, tako usamljeno, tako nemoćno, tako jadno jer naši heroji piju zaboravljeni, jer naše žene nikako da preuzmu stvar, i djeca nikako da ostanu gugutava, da ostanu djeca, jer sve uvijek treba iznova graditi, treba težiti nečemu nejasnom, biti bolji od drugih, ali i dalje bez utjehe i zato gorak kao limunova kora, kratkotrajno mirisan i žut i zato treba pucati, treba pucati rafalno, bez oklijevanja, bez biranja mete, bez sažaljenja.

Oh, uvijek se uzrujam nakon vijesti, uzrujam se čim kročim na ulicu, mirno je jedino među zidovima gdje kujem samilosne planove i pokušavam ostati zdravog razuma koji mi nalaže da poduzmem nešto i spremim za konačno, potpuno davanje, jer ljubav koju osjećaš valja podijeliti, metkom ili eksplozijom, treba misliti na lavu, osloboditi je, dati joj prostora da prekrije gradove i koru zemlje učini crnom nalik ljudskom srcu koje se steže i smanjuje i u kojem nema mjesta za milosta milosti, milosti trebamo, samo jedan mali kratak uvid u istinu, u ljubav, zaboravljene ideje poput boga koji napušta svijet i ostavlja nas da gledamo vlastitu propast bez nade.

Svatko ima barem jedan razlog za pokolj. Zato je lako potaknuti čovjeka na ubijanje. Jedino su razlozi pogrešni. Osveta ne smije biti razlog. Svaki čin mora biti čin ljubavi jer jedino tako postaješ istinski božji ratnik, svetac, ljubavnik koji zaslužuje divljenje i poštovanje i sav med ovog svijeta i pravo da mašta o drugim svijetovima, jer svjetova je koliko želiš duši koja je milosrdna.

Zamisli kako lava obrasta ulice tvog grada ili nešto čemu nitko ne može umaknuti, nešto tako lijepo konačno, spasonosno da ne moraš ni prstom mrdnuti, zamisli spokoj i mir koji će nastupiti i probaj biti radostan zbog toga, raduj se svjetlosti koja dolazi i tome što iza tebe ničega više neće biti samo kora zemlje ispod koje tvoj grad konačno dobija pravo na mir i zamisli onda neko daleko proljeće i neko divlje cvijeće, rajski pejzaž i svijet darovan pticama koje lete a ne pitaju se zašto lete i što će biti sutra niti znaju da se vrijeme dijeli na jučer i danas i sutra i nikad.  

marko tomaš