Zašto je pisanje u ranom novom veku Evrope bilo mukotrpan, manuelni posao Autori iz ranog novog veka morali su da iščitaju mnogo tekstova da bi napravili beleške, koje je opet sve trebalo ručno ispisasti, da bi na kraju nekako morali da se izbore i sa pripremom za štampu

"Sveti Jeronim kako piše", Karavađo, oko 1605. (izvor: Wikipedia)

Put od kogitacije do objavljivanja nikada nije bio, barem tehnički gledano, tako lagan kao danas. Proučavalac čita dokumente i članke na ekranu, beleži u Zotero-u, piše u Scrivener-u i na kraju pošalje fajl časopisu ili izdavačkoj kući. Većina njegovih prijatelja i kolega čitaće gotov proizvod ne na papiru, već na ekranu.

Čovek može da napiše originalnu istorijsku studiju ili kritiku, a da nikada ne ustane iz kreveta – a kamoli da isprlja svoje ili bilo čije druge ruke. Moja nova knjiga Mastljavi prsti (Inky Fingers), pokazuje kakav je bio svet kada je štampanje bilo nova tehnologija i svaka reč iz beleški ili teksta morala biti ispisana na papiru olovkom ili otkucana.

Pre pola milenijuma, knjige i rukopisi bili su krcati informacijama, kao i sada. Ali jedini način da ise iščeprkaju bio je materijalan i fizički, a to je zahtevalo ozbiljan rad. Da bi saznao više o tekstu hebrejske Biblije, Spinoza je morao da pročita biblijske komentare polimata Abrahama ibn Ezre iz XII veka, kome se divio, zatim uvod u biblijski tekst jevrejskog učenjaka iz XVI veka Jakova ben Haima, kojeg je prezirao i ogromnu, polemičku studiju jevrejske tradicije italijanskog Jevrejina Azarija de Rosija koji je došao malo kasnije i čija ga je nezavisnost uma verovatno privlačila.

Jakov i Azarija su takođe citirali starije tekstove. Dali su Spinozi mnoštvo informacija koje je uobličio u svoj sjajni polemički Teološko-politički traktat, koji je napravio seizmičke potrese u svetu evropske nauke.

Spinoza je bio mislilac, a ne filolog. Koristio je ove izvore ne ulažući mnogo napora da kritički proceni njihovu vrednost. Neki nisu svi bili tačni, a neki čak ni pravi. Sledeći de Rosija, Spinozu je privukao hrišćanski falsifikat dela pripisanog drevnom jevrejskom piscu Filonu. Ali taj tekst mu je bio od vitalnog značaja. Bez informacija koje su pružali ovi različiti tekstovi, Spinoza ne bi mogao da iznese svoj briljantni argument da je hebrejska Biblija pozno, istorijski nepouzdano delo, napisano za nekultivisane čitaoce.

Spinoza nije bio sam. U njegovo vreme, veliki deo njegovog rada podrazumevao je ustaljenu, mukotrpnu rutinu. Čitaoci su podvlačili i beležili svoje knjige, pravili izvode iz njih u sveskama i rekombinovali ih u svojim delima. Mnoge od najnezaboravnijih stvari napisanih u ranom modernom svetu – Hamletov govor „Biti ili ne biti“ je čuveni primer – predstavljaju pačvork otrcanih fraza, verovatno zabeleženih u prvim sveskama koje je autor zadržao kada je bio đak, i zatim ih transformisao alhemijom zrelog uma i stila.

Mastiljava pera i prsti figurirali su u svakoj etapi ovog procesa, čak i nakon pisanja teksta. Revizija je zahtevala pravljenje novih primeraka: takođe je trebalo obezbediti čitljive kopije za slovoslagača koji je sastavljao matrice.

Poput modernih pisaca, i rani novovekovni autori morali su da imaju posla sa nadziračima: štamparima, koji su odlučivali da li neko delo zaslužuje da bude objavljeno, i štamparskim korektorima. Ovi slabo plaćeni jadnici sa margina sveta nauke i književnosti ne samo da su ispravljali odštampane otiske (proof, prim. prev.), što je zadatak po kojem su dobili ime (eng. proofreading – lektura, ispravljanje grešaka u tekstu, prim. prev.), već su takođe odlučivali da li knjige zaslužuju da se štampaju, a takođe su i pripremali rukopise za štampu, često menjajući pravopis, ispravljajući sintaksu i preispitujući iznete ideje dok su to činili.

Prosperitetni štampari i slavni autori oslanjali su se na iscrpljujući, delimično manuelni rad korektora i često su radili s njima, vraćajući napred-nazac beleške sa štampanim otiscima. Savremeni autori koji rade na tastaturama brinu se zbog sindroma karpalnog tunela. Učenjacima iz ranog novog veka iskopnile su oči od beskonačnog čitanja sitnih slova, leđa su im se pokrivila od godina i godina grbavljenja nad stolovima sa knjigama, a prsti umrljani od mastila se savili od artritisa.

Sav ovaj spor, prljav posao deluje čudno. Savremenim studentima, koji nikada nisu proveli zimu u arktičkoj hladnoći stare Britanske biblioteke, škrabajući beleške olovkom, ovo je nezamislivo. Ipak, pisci su radili na ovaj način s dobrim razlogom. Neki talentovani ljudi od pera poput Fransisa Daniela Pastoriusa ili njegovog slavnijeg savremenika Isaka Njutona voleli su da pišu. Ono što je još više iznenađujuće jeste što su mnogi od njih dobijali moćan intelektualni podsticaj od naizgled skrušenog procesa sistematičnog vađenja beležaka.

Kada se italijanski humanista iz XVI veka Polidor Vergil probijao kroz sve što je mogao pronaći o poreklu hrišćanskih molitvi i rituala u radovima o teologiji, liturgiji i crkvenoj istoriji, izvod za izvodom davao je isti rezultat. Hrišćani su svoju crkvu izgradili ne toliko na sv. Petru koliko na jevrejskom hramu i sinagogi, odakle su preuzimali odežde i molitve. Zapisivanje beleški omogućilo je prvi put da se samo hrišćanstvo prikaže kao proizvod istorije. Polidor Vergil, vek i po kasnije, nije otišao ni izbliza daleko kao Spinoza, ali jeste išao istim putem.

Mnogi pisci, u renesansi, bili su strašno ponosni na svoju originalnost i briljantnost. Ipak, spisateljski poziv, onako kako su ga oni praktikovali, imao je u sebi nešto zanatsko. Čak su i najobrazovaniji pisci učili od majstora koji se uopšte nisu bavili njihovim zanatom. Kritičari su učili od astrologa i drugih “trgovaca predskazanjima” kako da unaprede svoja “proricanja” koja su im pomagala da leče felerične tekstove.

Izumitelj paleografije Žan Mabiljon (Jean Mabillon) naučio je od profesionalnih pisara, koji su objavljivali priručnike za pisanje sa detaljnim podacima o starim i novim pismima – a ponekad su i koristili svoju stručnost za falsifikovanje dokumenata – kako da analizira sisteme pisanja na latinskom koji su korišćeni u vreme Rimske republike, i da tako napiši njihovu istoriju.

Obnavljanje ovih teških praksi pisaca zahteva mnogo posla. Ipak, ovaj je najam dostojan radnika. Oponašajte rad nekog pisca iz ranog novog veka i nećete se zateći u dolini senki knjige već u živahnoj provinciji prošlosti. Istoričari intelektualci mogu mnogo naučiti kada prate ne samo visokoumno stvaranje velikih ideja, već i prizemno dirinčenje mastiljavih prstiju.

Piše: Anthony Grafton
Izvor: lithub.com
Prevod: Danilo Lučić

(Pročitajte i tekst o Umetnosti dizajniranja korica u XIX veku ili šta je Doris Lesing pisala o romanima koji nikada nisu napisani.)

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: