Zapisi iz izmeđice – Ana Seferović

Postoje ljudi koji su, čini mi se, rođeni imigranti. To nema veze sa time gde se nalaze. Postoje i unutrašnji imigranti. Ja sam jedan od njih. Uvek sam osećala da samo delimično negde pripadam ili ne pripadam. Nikada svoj identitet nisam gradila od stvari koje su mi nametnute rođenjem. To je najlakše. Odnosno u mom slučaju i nije tako lako reći Ja sam srpkinja, ili možda crnogorka, ili možda mađarica, ili možda bugarka, ili turkinja; deda kaže da je bilo tu i nekakvih poljaka i nemaca, što je sve deo mog izmešanog genetskog materijala. Uostalom, svi smo mi deca nekakvih imigranata. Koliko god je to “imati korene” prirodno, toliko je i biti imigrant još prirodnije za ljudsku vrstu. Prezivam se Seferović, Sefer na arapskom znači putnik i to je jedini označitelj koji mi je dat rođenjem, a za koji se osvešćeno vezujem, za taj sefer, za to putovanje. Traženje svog pravog mesta na ovom svetu u bukvalnom ili metafizičkom smislu. Tražiti sebe zapravo. I mnogo je teže sebe izgraditi, i pronaći svoj identitet radom, požrtvovanjem, eksperimentom, ali i razumevanjem onoga što je drugo od nas samih.

Za mene je pisanje upravo to: putovanje kroz likvidne identitete, slobodan let u međugraničnoj zoni, galopiranje po praznom ekranu no man’s land-a, trenutak kada se avion odvaja od piste. Moje pisanje je jedan road movie, jedan putopis kroz no man’s land.

Ne želim da generalizujem pojam imigranta. Ima nas raznih, neki koji su morali da odu, neki koji su želeli, ali se pokajali, jedni uživaju, drugi se muče, neki se asimiluju, drugi postanu veći zemljaci od zemljaka koji zive u davno napuštenoj zemlji, itd. Za mene je biti imigrant subverzivna uloga nepripadanja i distance.  Ja sam prihvatila tu ulogu slobodnjaka, onog koji ne pripada, vančoporaša, onog koji veoma često mnogo toga ne shvata i slobodan je u neshvatanju zato što “nije odavde” ili “nije više odavde”, onog koji prelazi granice (da bi shvatio), onog koji opstaje u sivoj zoni između kultura, u sivoj zoni između različitih sebe, onog ko je niko. Bolje pišem kad sam niko.

London je pun ljudi koji više ne pripadaju nigde i lako je uklopiti se, osloboditi se. Napušta te već i ta briga o sopstvenoj različitosti i prestaneš da razmišljaš samo o sebi i svet se otvori. Barem ja to tako doživljavam. Izlazak iz lokalautizma. Ovde nema “seljaka” i “dece iz centra grada”, svi smo ovde “seljaci”, manje-više. Čitav Balkan je opet zajedno u prodavnicama starih nam drugara iz osmanskog perioda, Turaka, a kod njih i najčešće jedemo. Razumeju naše potrebe, dugo se znamo. London je grad imigranata, postoji toliko priča i toliko načina života, toliko paralelnih svetova, da tvoj vlastiti postane relativan. Relativizovanjem unapred datih struktura porekla i kulture dijalektički se dolazi do pitanjao apsolutu. Do razmišljanja o onome što mozda povezuje sve te naše domaće kulture koje smo doneli sa sobom  u koferima i kojima stvaramo sve boje ovog fascinantnog grada. Od rascepkanih margina do apsoluta i nazad. Svaki dan po nekoliko puta.

Istina je naravno da postoji generalizacija i da kao imigrant iz određenog područja trebalo bi da pišeš o određenim stvarima, ako želiš da te čitaju i slušaju. A to je opet tako banalno, kao podela na muške i ženske poslove, podela tema za pisanje na imigrantske i neimigrantske.

Skoro sam učestvovala u jednom poetskom projektu gde su spojili mene i avganistanskog pesnika Rezu Mohammadija, da napišemo zajedničku pesmu i izvedemo je pred londonskom publikom. Srbija i Avganistan, hmm, nekako smo shvatili šta hoće od nas, a to je da pišemo o ratu, o granicama i svim tim divnim i očekivanim svarima kada su naše zemlje u pitanju. To smo i uradili, ali smo rekli publici pre početka čitanja da smo bili potpuno predvidljivi i da smo napisali ono što se od nas hoće, a to je pesma o ratu i o granicama. Publika se od srca smejala na ovo. Što je bila mala pobeda, nekako smo im osvetlili to zakucano očekivanje imigrantske teme, kao da u Afganistanu i Srbiji ne postoji recimo ljubav, ili slavuji, ili o čemu već pišu njihovi, domaći autori. I možda je nama baš dosadno da pišemo o tim stalno istim temama. Nekad čovek podlegne tome, što nije loše, zato što promisliš sebe na nov način, zagrebeš ispod tepiha, sve te pažljivo zgužvane traume iz detinjstva i mladosti, na kraju krajeva nije više to tako ni važno, nisu to više ni traume, više je to nekakav mutirani simulakrum sećanja, samo još jedna od mnogih priča. Ali priče jesu važne i velika je odgovornost kad znaš da si baš ti ta koja ima zadatak da ih ispriča. Nikada ne treba podceniti moć novog. Novo je upravo ono što rastura stare sinapse. Ali ono što iznenađuje najviše je to da i ono staro što ste ostavili kad ste krenuli u novo, postaje novo. Pogled sa distance je uvek novi pogled.

Takođe je istina da kultura iz koje si potekao takođe zahteva od tebe da pišeš o iskustvima imigracije, o uticaju nove sredine na pisanje, itd. Kao da te oba prostora rado teraju u tu međugraničnu zonu. Pa podlegneš i tome i pišeš. Mnogo vise pišem, čini mi se. Koliko me istok gura prema zapadu, toliko me zapad gura prema istoku, to su talasi kojima surfujem izmeđicom, subatomskim prostorom između dva tela koji im ne da da se stvarno dodirnu, ali se osećaju, osećaju uticaj blizine. Put materijalizuje moj fiktivni prostor, što daje veliku građu za moje pisanje, apstrakcija se kao predivna arabeska rascveta u hiljade pojedinačnih veoma preciznih minijatura. Zaživi svet. A to je za pisanje veoma važna stvar, da svet zaživi. Čak iako je prazan i tup da zaživi u svojoj najvećoj praznini i najtupljoj tuposti. Ljubav to isto radi.

Danas je divan dan. Ako oduzmem ovo “divan” (dedukcija tokom meditacije), rečenica će glasiti: Danas je dan. To je ono osnovno što mi je u glavi dok pišem ovaj tekst i gledam kroz prozor, u ovom trenutku, to osunčano danas.  Možda je to danas jednom imalo svoje juče, sutra je ionako uvek izmaštana projekcija. Prema tome, to danas je vrlo često bez nekakvog šireg konteksta, u mom slučaju. To znači da to danas nema jasno zakucano pripadanje, za to je potrebno imati to juče, množinu tih juče, da ga stepenik po stepenik odvuče do svojih korena. I to je trenutak/kutak u kome trenutno postojim. Ako je danas dan, onda sam i ja ja. Ne Ja koje je došlo odnekuda ili je stiglo negde, jednostavno: Danas je dan i ja sam ja. Ja koje piše. Medijum kroz koji prolaze sve te paralelne ili sukobljene kulture, sve te priče koje napisane, kao duhovi, ipak malo duže lelujaju ovim efemernim i za mene još uvek začuđujućim svetom.

ana seferović

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: