Zapisi iz izmeđice – Sova, ševa, jahanje kometa i pisoara

Volim zimski period i njegovu svečanu atmosferu. Ljudi se žale da Božić kreće sve ranije i u šali kažu da ga nije moguće iskusiti van velikih šoping centara, u kojima se razmnožavaju rogata bića od šarenih sijalica i predmeti koji nikome nikada neće služiti osim da svojom prazninom popune prazninu svetlucavih papira za umotavanje poklona. Volim i te treš božićne poklone i toplinu razmenjivanja svetlucavih praznina, koje su čisti označitelj. A onda se setim priče o ljudima koji pokušavaju da žive, a da ne prave đubre i koliko se sva naša ljudska metafizika pre ili kasnije svede na organsko i neorgansko đubre. Mnogo čega se ne sećam, ali se sasvim jasno sećam kulturologije Sretena Petrovića i objašnjenja po kome je Božić zapravo mali bog, a ovaj zimski period je period kada stari bog umire i rađa se novi, sveži, mali bog-božić i sve kreće iznova. Srećna sam sa tim objašnjenjem. Zimski period shvatam kao jedan pogrebni  pir, sahranu starog boga koja je zapravo jedna dugačka bahanalija.

sova, ševa, pisoari7Ovde sve počinje od 31. oktobra, sa Danom veštica, preko vatrometa i lomača koje traju nedelju dana u čast 5. novembra i sve kulminira Božićem i Novom godinom. Ako tome dodamo i rođendane (koji su u našoj porodici svi u ovom periodu), slave, kao i recimo 29. novembar koji ćemo proslaviti u jednoj srpskoj kafani, učestala čitanja poezije (i anglikanstvo, i ortodoksje, i paganizam, i komunizam, i magija, i revolucija – sve, ama baš sve) –  plus loše, mračno, kišno, hladno vreme – dobijamo jedan veliki zamor. Ne ide mi se nigde. Ne radi mi se ništa. Pije mi se teško crveno vino i jede mi se crveno meso, bulji mi se u zlatne staklene kugle na jelci, satima. Dolaze mi razna sećanja, razni duhovi prošlosti, emotivna sam, plačem za svakim ko umre, bilo da ga znam ili ne znam, volim ili ne volim, eto tako: uz crno vince krenu crne suze, lako, nad razmišljanjima o životu kao tužnom opraštanju (beše ta šansona u filmu “Osam žena”), od svega, i od ljudi, i od sveta. Uvek postoji ta poslednja banana koju ćemo pojesti, poslednji seks koji ćemo imati, iako o tome nekako ne razmišljamo mnogo. To bi bila ta zimska depresivno-bahanalna Sova koja kreće od oktobra.

A sad o Ševi. Ovde u komšiluku (Južni London), imamo jednu divnu umetničku platformu “The Shag” (Shag je jedna barska ptica, ali i sleng za seks, isto kao ševa) u kući iz edvordijanskog perioda koja se nalazi  ispod železničkog mosta i koji je železnica ustupila umetnicima da je koriste za studije. Ovde se okupljamo svakog meseca i čitamo to što pišemo ili predstavljamo bilo koju umetničku praksu koju želimo. Onda razgovaramo o tome što smo čuli/videli i to baš pomaže da se oformi jasnija slika o nastupu i o samom radu. Tako sam i ovog puta došla, i slušala, i čitala. Čitave te nedelje sam imala nekakav problem sa vremenom, mislila sam od ponedeljka da je sreda i bila u panici zato što kasnim sa svim mogućim stvarima, a onda sam se smirila kad je neko uspeo da mi objasni da je sve ok i da zapravo imam dva dana više nego što sam mislila. Onda sam na “The Shag” ponela dva mobilna: jedan ima srpsko vreme, drugi londonsko. I nekako sam se uvek hvatala za srpski mobilni i pitala ih zašto kasne toliko sa početkom, te sam i njih uspela da ubacim u paniku, dok neko nije shvatio da Ana opet ima problema sa prostor-vremenom. I tako, odslušala sam ih sve i počela da čitam svoje i odjednom me je sustigla strašna misao: ti nisi pesnikinja, ti si ludakinja! Uspela sam da odglumim za Oskara najnormalniju normalnost i da pročitam svoje pesme. Ali su razmišljanja na tu temu buktala danima. Tu je upala i rečenica moje terapeutkinje: “Vi možda patite od posleratnog   sindroma, ali još uvek poričete to.” To je rekla verovatno zato što me je pitala gde sam i kako sam odrasla, te sam joj pričala o raznoraznim bizarnim situacijama, pa joj valjda nije bilo jasno da neki ljudi jednostavno imaju malo drugačija iskustva iz detinjstva i rane mladosti, ali da to ne znači da je to problem. A možda i jeste.

frizRazmišljam tako i gledam direktan prenos spuštanja robota na kometu od strane tima na čijem je čelu tetoviran naučnik u košulji sa golim ženama, što će mu mnogi zameriti kasnije. Tih dana se i internetom vrteo poster sa devojkama sa spuštenim gaćicama u muškom pisoaru sa porukom Neke stvari radiš samo dok si mlad. I onda pomislim: to nije istina! Kao što mogu da primetim iz ličnog i iz iskustva mnogih iz moje generacije, zapišavanje pisoara i obaranje rekorda u raznoraznim drkanjima možeš da radiš kad hoćeš, možeš ceo život, neki samo to i rade. Ali baš bi bilo lepo da nam je neko, ili više njih, nekako pokazalo da neke stvari zaista radiš samo kad si mlad, a to je na primer: samo tada možeš da napraviš čvrstu osnovu na kojoj ćeš se baviti nečim što ima smisla – prvo za tebe, a u najboljem slučaju i za svet u kome živiš. I da ćeš jednog dana možda da zajašeš kometu, a ne neki buđavi pisoar. Ali verujem da za tako nešto mora da postoji vera u budućnost i mora da se izađe iz ciklusa sahrana i slavljenja starih bogova i rođenja novih, a istih.

Ja sam imala sreće, pisanje je ono što daje smisao svakom mom zapišavanju pisoara, ali mnogi nemaju ni to. Živeli i srećan nam novi bog!

ana seferović

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: