Zapisi iz izmeđice – Mrtvi odmetnici i alphabet želje

Tu, ispod London bridge-a, postoji jedno mesto koje se zove Cross Bones graveyard. Nabasala sam na njega, kao što sam verovatno na ceo svoj život nabasala, sasvim slučajno (sad, druga je priča kako se naknadno ubediš ili samoizreklamiraš da je taj haotičan splet inercije i slučajnosti potpuno svesno odabran… a opet, možda i jeste, nemam pojma). Elem, jedno smo vreme, opet sasvim slučajno, prodavali neki sir na jednoj od najstarijih pijaca u Londonu, Borough market. Na toj pijaci može da se nađe sve: od hamburgera od kengura, sveže upucanih fazana, nojevih jaja, zebrinih šnicli, do panjeva na kojima izrastu neke plave pečurke kad ih odnesete kući i malo zalivate.

Svašta se dešavalo na toj pijaci, onako iza kulisa, ali meni baš ništa. Beskrajna dosada, ali i osećaj slobode, zato što su ti marketi verovatno jedina mesta u Londonu danas, osim prostitucije i trgovine drogom, gde lepo dobijete keš za svoj posao i odete kući (ili gde već) i ispečete tog upucanog zeca koga ste trampili za parče vašeg sira (i razmišljate o egzistencijalnoj praznini dok žvaćete komadić tog žilavog mesa i pokušavate da izvadite ostatak metka koji ste slučajno zagrizli zubima). 

Pravila sam pauze tako što sam se šetala naokolo i pušila. I u jednoj od tih šetnji otkrila sam kapiju koja je bila okićena fotografijama, razglednicama, trakama sa stihovima, privescima, čipkanim donjim rubljem, što svežim, što plastičnim cvećem i u čitavom tom šarenilu stajala je bakarna plaketa “Cross Bones graveyard, RIP Outcast dead”.

Odmah mi je bilo jasno da sam uspostavila posebnu vezu sa ovim mestom i vrlo brzo sam saznala da je ovo groblje služilo za sahranjivanje prostitutki kojima nije bila dozvoljena crkvena sahrana na osvešćenim mestima. Čudno kako i posle smrti možeš da budeš otpadnik.

U svemu ovome crkva je imala značajnu ulogu. Tačnije, biskupi od Vinčestera su od 12. do 17. veka posedovali polu-autonomnu oblast u južnom Londonu, gde su bile dozvoljene mnoge aktivnosti koje su u ostalim delovima grada bile zabranjene. Tako da su i seksualne radnice zaposlene u ovoj oblasti, a kojima je biskup od Vinčestera izdavao dozvolu za rad, bile prozvane Winchester Geese (Guske od Vinčestera).

izmedjica 3

Vazduh ovde vrlo često miriše na morsku so koju donosi Temza sa pučine, galebovi se jasno čuju, kao opori aftermath nekakve ratne orgije. Jedan autkast stoji i puši na groblju za autkaste i razmišlja i o tih 15.000 mrtvih prostitutki, “žena samica” kako su ih od milošte zvali, i o nama autkastima pridošlicama, i o svojoj autkast zemlji i kako je sve verovatno sranje kad počneš od sranja. Što bi naše babe rekle: “Ne možeš da praviš pitu od govana”, ili što bi moja mama rekla: “Svi smo mi Terezini sinovi”, misleći na naziv knjige Vjerana Miladinovica “Merlinke”.

Ma koliko da su glasne parole da je svako kovač vlastite sudbine, toliko je i glasan onaj siledžija Nelson Muntz iz Simpsonovih, dok udara ugroženu životinjsku vrstu po glavi i viče: “Prestani da se samougrožavas!” Taj siledžija može biti i ovaj svet, koji nas tera da trčimo za zlatnom šargarepom očekivanih poželjnih rezultata i ako ne uspemo u tome jednostavno nas odbaci na nekakvu outcast dead deponiju.

Ispred te kapije se u mojoj glavi rodila zbirka priča Outcast dead, ali odatle sam počela i da otkrivam jedan drugačiji, magijski London. Zato što svaka izmeđica jeste jedan procep u stvarnosti, jedna mala pukotina u kojoj se nasele nekakvi lomljivi, ali zadivljujuće magični svetovi.

Prvo ime koje je iskočilo u mojim istraživanjima je umetnik, okultista, ezoterista, osnivač svoje sopstvene religije i tvorac alfabeta želje (alphabet of desire), odmetnik koji nije završio svoje akademsko umetničko obrazovanje, Austin Osman Spare i koji je 100 godina pre mene živeo baš u mom kraju. I nekako baš u tom trenutku otkrila sam da se u lokalnom pozorištu daje drama koja bi trebalo da bude biografija Austina Osmana Sparea, ali je zapravo medij za praktično upražnjavanje Magije haosa (Chaos Magic), čiji je začetnik bio upravo Spare. Autor i performer bio je John Constable (aka John Crow).

Nesto kasnije imaću priliku i da upoznam Johna Crowa, koji je zapravo zaslužan za to da groblje Cross Bones i dalje postoji i da ga nije progutalo agresivno napredovanje pobedničkog City-ja.

I možda je u toj magiji haosa zapravo i moguće praviti pite od svega i svačega, sve dok se ta poglavlja pišu srcem (alphabet of desire), ali o tome u sledećem broju.

ana seferović

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: