Februar je prošao u mraku kratkih dana i plitkog pogleda u budućnost. Slepilo tog: živite sada! koje savetuju zadovoljna lica sa ekrana i ekrančića, postaje zid, a zvuci pesmice iz Lego filma, Everything is awesome mešaju se sa kvalitetno produciranim video snimicima odrubljivanja glava “tamo negde” i brojkama koje pokazuju da London počinje da bude nemoguć za život. Nikad nije dovoljno, novca a ni vremena da bi se ušlo u taj mitski London savršenih žurki, izložbi, pijuckanja Pimm’s-a u zlatnom sumraku na terasi koja gleda na Temzu.
“Ona ne zna engleski zato mora da radi u paklu kuhinje veoma užurbanog restorana. Vikendi su radni. Od Londona zna samo metro stanicu u kraju u kome živi i metro stanicu gde silazi za posao. Yes sir, no sir, your change sir, odzvanja u pozadini hor devojaka koje opslužuju mušterije. Ponekad kad vidi ogroman talas gostiju koji se u vreme ručka, na pauzi iz svojih kancelarija sjate tu da jedu obuzme je slabost i drago joj je što je u kuhinji i ne mora još i da se smeši svima i ponavlja tri iste rečenice ceo dan: Yes sir, no sir, your change sir.. Sve više shvata skupoceno doterane prostitutke koje takođe dolaze u restoran u pauzi između dva klijenta. I one rade Yes sir, No sir, samo za minimum 200 funti na sat, a ne za 5, kao restoranske devojke. Ali ipak misli da to ne bi mogla da radi. Malo im zavidi i na toj pauzi i na lepo manikiranim noktima i cipelama koje ona nikada neće imati. Mrzi svoj posao, ali slabost brzo prođe kada pomisli na novac koji šalje za kuću koju gradi, tamo odakle je došla i počne da riba sudove energičnije. Pokazuje sa radošću koleginicama fotografije neomalterisane kuće koja raste sobu po sobu, zavesu po zavesu. Vikendima, od kojih ne odustaje iako su radni, na nogama preumornim i kao da su od gume, istrajno obilazi prodavnice nameštaja i kupuje tepih i kuhinjske elemente i šalje ih tamo autobusom koji vozi njen rođak. Svaki dan razmislja o tome kako će se sve to jednom završiti i kako će živeti u toj svojoj spororastućoj kućici slobodici…
“Zamislite da su svi u ovom vozu single”, piše na reklami za on-line pronalaženje partnera. Čitaju je užurbane, umorne glave…verovatno većina u vozu i jeste single ili je u nekoj komplikovanoj situaciji. “Pronađite soul-mate u krugu od 5 kilometara”, ali šta ako moja srodna duša živi negde u Africi ili možda to i nije tako retka pojava…staviš dve pande u isti kavez i srode se duše nekako….Svi su opsednuti da nađu “partnera” , to gotovo da je stvar prestiža, o da ja imam partnera, ovo je moj partner itd. A onda im postane dosadno i balave čitajući i gledajući Pedeset nijansi sive. Veliki broj main- stream prodavnica dognjeg rublja su oblepljene aluzijama na knjigu/film i pored brushaltera i gaćica su počele da prodaju butt- plugs (raznobojni su te privlače paznju dece: mummy, mummy can i have this? No!), lisice, konopce i korbače po sniženoj ceni. Hitna pomoć beleži porast “nezgodnih” povreda, kao i vatrogasci porast “nezgodnih” situacija. Udruženja pravovernih i profesionalnih perverznjaka negoduju: Taj film i knjiga će uništiti našu scenu! (dođoši vs starosedeoci slučaj). Časopis “Vice” je povećao broj članaka u stilu: Bio sam na orgijama u bioskopu/sauni/bogatom delu grada/brodu/u parku/zatvoru/na groblju itd… A sve to vreme moćni investitori zatvaraju klubove, striptiz barove, bordele, sex shopove po Soho-u, koji je istorijsko, boemsko i dekadentno srce Londona. Gradi se “Soho na vodi”, jednolični lanci uvek istih skupih pastelnih cvetnih haljina.
On veruje da njegov otac žali zato što je u životu previše radio, da, ima lovu ali.. Posle posla on piše priče u kojima neki CEO posle napetog sastanka odbora, odlazi u toalet i liže WC šolju. Svima kaže da nije on u pitanju, već razmišljanje o neprekidnoj igri dominacije i pokoravanja. I jeste učlanio se na jedan od sajtova za pronalaženje partnera ali malo drugačije prirode. Smučilo mu se kada je video fotografiju svoje bivše devojke kako uživa u gangbang-u koji su joj organizovale prijateljice za rođendan. Blokirao ju je. Mada je shvatio da je licemeran kada je prošao kroz svoje fotke i događaje (kliknuo je da će prisustvovati na najmanje dva gangbang-a i više događaja koji simuliraju silovanje). Nikada neće naći partnera, monogamija ne radi u ovom gradu, previše je izbora i svi su voljni da zadovolje sami sebe bez obzira na sve, bez obzira čak i na same sebe…
On dolazi u taj restoran redovno, i uhvatio je pogled jedne od devojaka u crnom koje peru planine sudova, kroz glavu mu je prošla misao o pravim ljudima sa pravim poslovima i snažnim rukama…snažne su i dobro jedu…a onda i kako bi bilo da povali neku od njih…a onda je odlučio da pokuša da manje misli o seksu. Ostavio je velikodušan bakšiš. ”
Grad je prostor koji fascinira, beskrajna mogućnost koja nikada u celosti ne ostvari svoj potencijal, baš zbog toga što grad nije jednodimenzionalan prostor. Uvek postoji neki drugi svet čije se prisustvo jasno oseća: “Ovaj grad je istrajna želja za drugim gradom”. Uvek postoji barem slabašna žudnja za barem jednim od tih svetova u kojem nismo. I svako ima svoj London ili Beograd i ničiji nije istinitiji ili imaginarniji od onog drugog. Svetovi se ukrštaju, prepliću, sastavljaju i rastavljaju. I onda dođe proleće, i zlatni lavovi na mostovima i stakleni tornjevi zasijaju punom snagom i srećni smo svi mi, i umorni, i površni i večito zapitani u ispravnost toga kako provodimo to toliko precenjeno “sada”.

Grad, sa svim svojim javnim i sakrivenim, površinskim i dubinskim pričama i istorijama, trenjima između svetova, susreta, razaranja i stvaranja, pokoravanja i podčinjavanja je bio tema knjige “The City” koju smo Alice Maddicott i ja pisale natenane više godina. Pisale smo je i čitale smo delove iz knjige u raznim gradovima, zemljama, sarađivale sa mnogim umetnicima, muzičarima, događajima, festivalima, institucijama i organizacijama. Tako da je knjiga postala svojevrstan imaginarni gradski trg gde se susreću ljudi koji su krenuli sličnim putem. U jednom trenutku smo pomislile kako je sama knjiga prerasla formu knjige i kako više nećemo moći da je uguramo u korice. Ali uz pomoć Manje Ristić, violinistkinje i glavne osobe iza Auropolisa (sa kojom smo i više puta nastupale) i Nevene Vasiljević koja je savršeno dizajnirala knjigu, “The City” je dobio svoj konačni izgled.

Knjigu smo predstavile na literarnom festivalu u Bathu. Bath je jedan od najlepših gradova u UK, mali je i ima posebnu boju zbog lokalnog kamena od koga je sagrađena većina zgrada. Grad je podignut na dnu kratera nekadašnjeg vulkana i bogat je toplim izvorima, tako da je jedan od najpoznatijih spa centara, još od rimskog doba. Festival je ranije bio mnogo življi zbog svih propratnih, besplatnih događaja koji su se odvijali za vreme festivala, ali su se sve bogatiji vlasnici kuća u centru sve više žalili na bezbednost, na buku i na pijane turiste, tako da je festival prekinuo tu praksu.
Gazdarica velelepne kuće u kojoj smo živele za vreme festivala nam je pričala kako je neobično srećna zato što se u Bathu oseća neverovatno sigurno i kako je sve čisto i kako su svi manje više dobrostojeći. Bila je vitka, nosila je pastelnu haljinu sa cvetnim dezenom i pravila neverovatne kolače uz, teškom mukom prikrivenu nervozu u iščekivanju da li će kuglof narasti dovoljno ili ne. Alice mi je šapatom rekla da je jednog jutra videla knjigu “Pedeset nijansi sive” na kuhinjskom stolu ali da ju je Gazdarica brzo sklonila.
Nisam čitala knjigu, ali dobra je to vest za gradove. Koliko god džentrifikacija čisti ulice i investitori žele bezbednu kontrolisanu sredinu, ljudsko srce će uvek želeti prostore slobode, gde gospodari mogu da ližu podove i robovi da grade samo svoje zamkove. A gradovi će uvek stvarati nove prostore slobode, mutrajući u skladu sa našim javnim ili skrivenim strastima, ambicijama, željom za uspehom ili jednostavnom željom da se utopiš u gradskom moru svih tih gubitnika i desperadosa. Let’s hope so.