V. H. Zebald izbliza (I): Pisac progonjen (tuđom) sramnom prošlošću Zebald veruje da je Holokaust bio jedinstveno nemački; nije slučajno što se dogodio tamo.

"Austerlic" V. G. Zebalda foto: Promo

Vinfridu Georgu Zebaldu, jednom od najznačajnijih savremenih nemačkih pisaca, saznanje da mu je otac bio niži oficir nacističke vojke povuklo je unutrašnji okidač pobune protiv ćutanja o prošlosti zemlje u kojoj je rođen. Ratna i poratna prošlost postale su jedna od centralnih tema njegovog dela, ali bi bilo nedovoljno posmatrati ga isključivo kao pisca književnosti Holokausta, jer mu je zamah znatno širi. Ranih sedamdesetih preselio se u Englesku, u Mančesteru je doktorirao studijom o romanima Alfreda Deblina, a u petoj deceniji života počeo je da piše i svoja književna dela. Za života je objavio zbirku pesama Posle prirode (1988), a potom prozna dela Vrtoglavica (1990), Iseljenici (1992), Saturnovi prstenovi (1995) i Austerlic (2001), kao i knjigu eseja Vazdušni rat i književnost (1999). Knjige su mu žanrovski teško odredive, a bio je viđen za Nobelovu nagradu. Poginuo je u 57. godini, 14. decembra 2001, u saobraćajnoj nesreći. Dve godine pre toga, pisac i izdavač Džejms Atlas posetio je Zebalda, za prijatelje Maksa, u njegovom domu u Noriču i o tome objavio tekst “V. G. Zebald: Portret” u Paris rivjuu. Prenosimo Atlasov tekst ovde povodom dve decenije od Zebaldove smrti.

***

“T
o je bio obilazni put, nešto sasvim lično”, mrmlja Maks Zebald dok pretura po debeloj fascikli punoj starih fotografija. Dečak u beloj pelerini i kaftanu; groblje sa ispisanim nadgrobnim spomenicima; banja sa preloma dva veka: to su onakve fotografije na kakve biste naišli u staretinarnicama sa odbačenim predmetima, one što izviruju nemarno zavučene između razglednica. Tamo ih je manje-više Zebald i našao. Godinama sakuplja fotografije pre nego što počne da piše, objašnjava, posećuje radnje u primorskim gradićima Istočne Anglije, gde živi od kako je emigrirao iz Nemačke sedamdesetih godina, tražeći slike koje stavlja u svoje knjige ili mu, više, služe kao katalizatori za njih. “Čak ni ljudi u kući nisu znali šta sam smerao; samo bih se povukao u svoju radionicu i snatrio nad njima. Mislim da su ove fotografije na kraju zanele”.

I mene su zanele. Činile su, zapravo, dobar deo razloga iz kojih sedim uz kafu u Zebaldovoj udobnoj radnoj sobi punoj polica sa knjigama. Došao sam u književno hodočašće. Iseljenici, njegova prva knjiga na engleskom, objavljena pre tri godine za Nju dajrekšns u elegantnom prevodu Majkla Halsa, nije se mogla uporediti ni sa jednom knjigom koju sam ikada pročitao.

Rasute između teksta niza biografskih priča o Nemcima proteranim i otišlim iz zemlje zbog Holokausta bile su nepotpisane fotografije kakve, van konteksta, nisu nudile smisao.

Zašto travnati teniski teren sa drvećem opalog lišća u zimu u pozadini? Zašto jevrejsko groblje zaraslo u puzavicu? Zašto toranj Krajslerove zgrade i Bruklinski most? I ko su ti ljudi na fotografijama što, reklo bi se, nemaju veze jedni s drugima? Porodica oko lonca sa večerom; deca u učionici; kvartet putnika razrogačenih očiju u kabrioletu: sve one nose ustajalu atmosferu nasumično nastalih snimaka iz porodičnih albuma, odakle davno zaboravljena, nepoznata i nejasna lica zure sa požutelih stranica – onako kako se zamišlja da izgledaju izgubljene duše u proganjajućim Zebaldovim opisima.

Ova osobena forma nastavlja se u njegovoj novoj knjizi, Saturnovi prstenovi, tobožnjoj kompilaciji nasumičnih beleški započetih dok je autor bio na psihijatrijskoj klinici. Neuhvatljivi narator, sitničavi istoričar-amater iz Istočne Anglije, luta po prirodi sa ruksakom na leđima i kroz digresivnu, ali hipnotičku prozu, kakva je Zebaldov zaštitni znak, prepričava saznanja koja je prikupio o srednjovekovnoj istoriji te oblasti, o davno iščezlim stanarima oronulih zemljoposedničkih kuća, o arheologiji tih čudnovatih primorskih sela. Kao Iseljenici, i Saturnovi prsteni ilustrovani su misterioznim fotografijama koje potiču i razjašnjavaju jednako misteriozan tekst.

Poput prethodne knjige, i ova je ispričana glasom bezimenog ja, čiji identitet nije određen, kroz njegov neobičan solilokvijum o pustošenju istorije stavljen nasuprot odlomcima iz radova Svinberna, Šatobrijana, Borhesa (“Upitao sam Bjoja Kasaresa o izvor njegove nezaboravne primedbe, piše autor…”) i Džozefa Konrada, koji je nekada plovio Severnim morem, u danima kada je još bio mornar Juzef Korženjovski.

Sa detaljnog pregleda Konradovog ranog životnog puta, Zebald prelazi na traumatično putovanje pisca u najdublje kutke Belgijskog Konga, čime će biti nadahnuto njegovo remek-delo Srce tame a onda se nenadano vraća na izveštaje sa sopstvenih putovanja, da bi napredovanje u njegovoj priči bilo prekidano asocijacijama vezanim za Belgiju:

Među svim dešavanjima, dobro se sećam da sam pri prvoj poseti Briselu decembra 1964. primetio više grbavaca i bezumnika nego što bih inače za celu godinu. Jedne večeri sam u baru u Rod Sen Ženezu čak posmatrao deformisanog igrača bilijara, svog iskrivljenog od grčeva, ali sposobnog da, kada bi došao njegov red, nakon trenutka pauze da se pribere, odigra najzahtevnije udarce sa nepogrešivom preciznošću. Hotel kraj Bua d la Kambrea, gde sam tada odseo na nekoliko dana…

Zebald odlučno piše knjige bez radnje. Njihovi narativni tokovi prate obrise nesvesnog. Postupak mu je takav da gradi kolaž od očigledno nasumičnih detalja.

I tako dalje, nastavljajući preko hitrog inventarisanja nezgrapnog nameštaja u hotelu ka razmatranju ružnoće spomenika koji su Belgijanci podigli u znak sećanja na bitku kod Vaterloa.

Zebaldu je nepovezanost podsvesti glavno uporište njegove umetnosti.

V. H. Zebald foto: Youtube / Fuentetajaliteraria

Zebald, sa svoje 54 godine, govori sa primetnim nemačkim naglaskom, ali je njegov engleski, posle skoro tri decenije, prefinjen i precizan. (Koliko Engleza kojima je to maternji jezik zna kako da upotrebi reč apodiktičan u neobavezno i spontano izrečenoj rečenici?) Sa proređenim pramenovima sede kose, naočarima bez okvira i gustim brkovima podseća na frankfurtskog teoretičara Valtera Benjamina. Ovog mraznog zimskog dana obučen je u somotske pantalone neodređene boje i komotan debeli džemper; samo brkovi i cigarete u muštikli pomalo odaju da je poreklom sa kontinenta. Predstavlja se nadimkom – Maks.

Zebaldove knjige izmiču lakoj klasifikaciji. Jesu li one fikcija ili nefikcija? Istorija ili borhesovsko izmišljanje zasnovano na činjenicama? Njegov izdavač je, za svaki slučaj, pribegao dvojnoj katagoriji fikcija književnost. “Teško je izdavačima”, priznaje on. “Morate da se postarate da ne završi na polici sa putopisima”.

Čim pokušam da mu odredim mesto, postaje lukavo neodređen. “Činjenice su problematične. Ideja je da učinite da deluju kao činjenice, iako neke od njih mogu da budu izmišljene”. Na kraju krajeva, onakva istina kakvu pod tim terminom podrazumevaju istoričari ili biografi njemu nije važna. “Samo hoću da pišem poštenu prozu. Kakva god da je biografska, autobiografska, topografska nije bitno. Standardni romani su mi odbojni: ‘Rekla je ona i prošetala po sobi’ ima nečeg otrcanog u tome. Osećate kako se vrte zupčanici”.

Zebald odlučno piše knjige bez radnje. Njihovi narativni tokovi prate obrise nesvesnog. Postupak mu je takav da gradi kolaž od očigledno nasumičnih detalja zalutalih delova lične prošlosti, istorijskih događaja, anegdota, odlomaka iz drugih knjiga – i sjedini ih u priču; Zebald, pozamljujući termin od Klod-Levija Štrosa naziva ih brikolažima. Efekat je neka vrsta organizovanih slobodnih asocijacija, kao kada se, umesto linearnog pripovedanja, čitaju scene iz snova.

Iseljenici počinju sa: “Krajem septembra 1970. godine, malo pre nego što sam prihvatio posao u Noriču, odvezao sam se do Hinama sa Klarom tragajući za nekim prostorom za život”. Ali Klara će uskoro biti ostavljena negde usput, a narator ja nikada neće postati više od zamenice iz senke, kao i narator u Saturnovim prstenovima, koji počinje svoju priču: “Avgusta 1992. godine, dok su se dani žege i lenjosti bližili kraju, uputio sam se u šetnju po oblasti oko Safolka, u nadi da ću rasterati prazninu kakva me obuzme svaki put kad završim zamašan posao”.

Ko to govori, ko stoji iza tog zagonetnog ja? Biografska beleška data uz Iseljenike duža je od mnogih. Iz nje otkrivamo da je Zebald rođen u Vertahu na Algauu, u Nemačkoj, 1944. godine; da je 1966. postao asistent na Univerzitetu u Mančesteru; da je predavao na Univerzitetu u Istočna Anglija od 1970; da je radio kao direktor Britanskog centra za književno prevodilaštvo od 1989. do 1994. Ali mnogo toga je ostalo nedorečeno; čak i autorovo puno ime, Vinfrid Georg, moglo se doznati tek sa stranice gde su ispisani podaci o autorskim pravima.

Uprkos svom tom ličnom moralnom kuđenju, Zebald nije polemičar; kod njega je namera da podiže optužnicu protiv Nemačke, kao što to radi Goldhagen, manja od zapitanosti o prolaznosti ljudskog života.

Fascinirala me je neporeciva činjenica dodata uz datum njegovog rođenja: Zebald nije Jevrej. Koliko je Jevreja rođenih u Nemačkoj 1944. godine preživelo Hitlerove peći? Iseljenici nisu delo preživelog, dakle, nego nešto daleko ređe: rad bezinteresnog moralnog svedoka. A da li je? “Takav život nekako i dalje dotiče mrlja, ili ljaga, stare sramotne prošlosti”, primetila je Sintija Ozik u prikazu Iseljenika i: “mrlja, ili ljaga – ili nazovimo to, pre svega, malim ćefom samosvesti svejedno je tu, bilo kroz kajanje ili poricanje, bilo da je istražena ili ignorisana, zaboravljena ili prepuštena načelnoj ravnodušnosti”.

Iseljenici su odstupanje u takozvanoj književnosti Holokausta, knjiga koja prodire u srž tog katastrofalnog događaja time što kruži po njegovoj periferiji. Poput Arona Apelfelda, čiji romani se bave ili onim što prethodi Holokaustu ili njegovim posledicama, Zebald beleži efekat talasa novije istorije Nemačke na četiri indirektne žrtve: engleskog doktora u penziji koji je izbegao pogrom u istočnoj Evropi i, pošto se nikada nije osećao kao kod kuće u novoj zemlji, na kraju se ubija; učitelja Nemca iz 1950-ih čiji se život takođe okončava samoubistvom; grupom autorovih rođaka koji su emigrirali u Ameriku dvadesetih godina; i slikara, Jevreja izbeglice, kome su nacisti ubili roditelje. Svaka od ovih priča tek se dotiče Holokausta, a opet je svako od protagonista fatalno umešan, uhvaćen, koliko god posredno, u istrebljenje Jevreja. Pri poseti napuštenom jevrejskom groblju u Kisingenu, anonimni narator susreće se sa “pustoši spomenika, godinama zapuštenih, trošnih i vremenom potonulih u tlo zaraslo u travu i korov pod senkama krošnji drveća što trepere na lakom povetarcu”. Uskoro će i sami grobovi nestati.

Iz dokumentarnog filma “Strpljenje (po Zebaldu)” Granta Džija (2012)

Glavna tema Iseljenika su skrivene posledice Holokausta, ne samo traume preživelih, prenošenje krivice, rvanje Nemaca sa svojom nacističkom prošlošću, pa i novi uvidi u to kako je ljudska priroda usmerena protiv nas, nego njegovi jezivi naknadni efekti, skrama normalnosti koja nas podstiče da to zaboravimo. “Nezadrživo sam osećao da su mentalno osiromašenje i odsustvo sećanja koje je obeležilo Nemce, i efikasnost sa kakvom su sve to počistili, počeli da mi napadaju glavu i nerve”, piše Zebald u poslednjem poglavlju, prepričavajući svoju posetu napuštenom groblju u Kisingenu. “Nije bilo moguće dešifrovati sve uklesane napise, ali imena kakva sam mogao da pročitam – Hamburger, Kisinger, Verthajmer, Fridlander, Arnsberg, Grinvald, Lojthold, Selingman, Frank, Herc, Goldštaub, Baumblat i Blumental – navela su me da pomislim da možda nije bilo ničeg drugog na čemu su Nemci zavideli Jevrejima koliko na njihovim lepim imenima, tako intimno povezanim sa zemljom u kojoj su živeli i sa njenim jezikom”. Poput Danijela Goldhagena, kontroverznog autora Hitlerovih svesnih izvršilaca, Zebald veruje da je Holokaust bio jedinstveno nemački; nije slučajno što se dogodio tamo. “Postoji nešto u Nemcima što ćemo, u nedostatku bolje reči, nazvati kukavičlukom”, kaže on, tragajući za objašnjenjem za kolektivno slepilo koje je omogućilo cvetanje nacizma. “Imaju naviku da izbegavaju. Ljudi ne žele da znaju. Kao da se to nikada nije dogodilo. U Engleskoj su šesnaesti, sedamnaesti, osamnaesti i devetnaesti vek i dalje vidljivi; u Londonu postoje opipljivi slojevi istorije. U Nemačkoj, delom zbog uništavanja gradova a delom zbog načina na kakav se Nemačka odnosi prema sopstvenoj prošlosti, istorija zemlje daleko je manje prisutna. Ona je, ispostavilo se, neutralisana. Gradovi skroz liče jedni na druge – pešačke zone, jadni molovi sa drvećem izraslim iz betonskih saksija, iste radnje…”

Uprkos svom tom ličnom moralnom kuđenju, Zebald nije polemičar; kod njega je namera da podiže optužnicu protiv Nemačke, kao što to radi Goldhagen, manja od zapitanosti o prolaznosti ljudskog života. Koliko god da su nacisti bili ubilački nastrojeni, oni su samo ubrzavali neizbežno. “Od najranijih vremena, ljudska civilizacija nije bila ništa drugo do čudno prosvetljenje koje vremenom jača i širi se, a takvo je da niko ne može da kaže kada će početi da slabi i kada će postepeno iščileti”, piše on u svojoj novoj knjizi. Sve stvari prolaze; ništa ne ostaje. Ova lekcija je tako snažno utkana u Saturnove prstenove. Dok su Iseljenici pokazali svu širinu prečnika širenja Holokausta iz njegovog epicentra, koliko je efikasno bilo razaranje koje je pokrenuo, Saturnovi prstenovi teraju nas da popustimo naše veze s iluzijom da je bilo šta trajno. Dok prosejava istoriju, katalogizujući jednu po jednu istorijsku katastrofu, Zebald uspostavlja sliku planete obuzete nizom haosa: poleglu letinu progutale su oluje; kišne šume zbrisane su požarima; celi narodi masakrirani su u opskurnim ratovima. Istočna Anglija, Zebaldov neobičan i pitom ćošak Engleske, pre samo pola veka bila je scena za rat protiv Hitlera:

Povremeno su, kada se pređe preko brisanog prostora i prođu se barake, prođu izlazi i ogradama izdeljene zone, iza drvoreda belog bora, postavljena oruđa kojima bi, ako se ukaže potreba za tim, cele zemlje i kontinenti za tren oka mogli da budu pretvoreni u hrpe kamenja, pepeo i dim.

Sutra: V. H. Zebald (II): Šta je Maksa nateralo da počne da piše u 45. godin.

Preveo i priredio: Matija Jovandić

 

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: