Sve je cveće – beleške o “Cveću zla” Šarla Bodlera U ovom eseju autor preispituje može li prevedena poezija sačuvati muzikalnost originala, istovremeno buntovnu i eteričnu, a prisutnu u samoj ritmičnosti naslova zbirke “Les Fleurs du mal” Šarla Bodlera.

„Pariz tada nije bio ono što je sada“, zapisao je Šarl Bodler 1861. godine, „vrelo i pustoš, Kapernaum, Vavilon naseljen idiotima i nesposobnima, koji bez razlike ubijaju vreme i potpuno su gluvi za književna zadovoljstva“. Ova rečenica, potkovana hiperbolom iz Starog zaveta, nalazi se u Bodlerovom eseju o pesniku Teodoru de Banvilu (1823–1891), jednom od onih tekstova u kojima sa puno hvale razmatra svoje savremenike. To “sada” Bodlera je period neposredno nakon objavljivanja njegove knjige Cveće zla 1857, u godini kada je od kritičara sa malim ali ozbiljnim uticajem i kojeg su pravi ljudi smatrali genijem, postao pesnik kojeg su čitaoci poznavali iz pogrešnih razloga – šokantan! razvratan! zabranjen!— a svakako još uvek nije bio poznat po originalnosti svog stila, strogosti, iskrenosti, nežnosti, humoru. Bodlerovo “tada” je 1841, kada je 19-godišnji Banvil objavio svoju prvu zbirku pesama Karijatide.

„U to vreme Pariz se sastojao od ljudi koji oblikuju mišljenja“, nastavlja Bodler, “od elite koja, kada se pesnik rodi, prva to spozna. Stoga su, naravno, pozdravili autora Karijatida kao čoveka pred kojim je duga karijera. Banvil se pojavio sa svojim izvanrednim umom, jednim od onih umova koji shvataju da je poezija najlakši jezik za govorenje i iz koje misao teče, svojom snagom, u svom sopstvenom ritmu.”

“U to vreme”: za romantičara (što će reći nekoga depresivnog) uvek postoji Zlatno doba, trenutak koji je istorijski promašio za dlaku, ili, ako ga je proživeo, pamti se pogrešno zbog savršenstva koje se zapravo nikada nije doseglo. Bodlerova zlatno “tada” i njegovo olovno “sada” razdvajaju njegov rani period stremljenja od kasnog perioda pojavljivanja; ovi vremenski markeri razdvajaju period kada je ideal bio njegova zvezda vodilja od faze kada je spleen predstavljao novi svet.

“Tada, sada”: nema spajajućeg procesa, nema puta između romantike i propasti, samo prekid. To nasilje, to rastavljanje, ta ideja je centralna za Bodlerovu estetiku i zahteva od pesnika koji dokumentuje drugačiji jezik. „Trebalo bi odmah reći da su hiperbola i apostrofa oblici jezika koji nisu samo najugodniji već i najbitniji“, piše Bodler kasnije u eseju o Banvilu, „s obzirom da prirodno potiču iz mesta preterane vitalnosti.” Umetnici-kritičari uvek hvaleći izdvajaju one kvalitete koje najviše žele da pokažu. Na ovaj način, Bodler je najiskreniji, najneopterećeniji primer takvog kritičara: pesnik kome ne smeta njegovo razmišljanje o poeziji.

Ako pesnik ima sreće, rad utrošen na pesme, kada su gotove, može videti kako pesme rade za pesnika.

Ako se Bodlerova kritika vodi ovom transformacijom u realnom vremenu, trikom čistote koja je istina, to je u velikoj meri zato što njegova kritika u početku nije bila usmerena na poeziju. „Dobra slika, verna i jednaka snu koji ju je rodio, mora biti sačinjena kao svet.” Ovaj iskaz se pojavljuje u Bodlerovom tekstu “Salon de 1859”, njegovom pregledu godišnje izložbe akademskog slikarstva u Parizu koju sponzoriše država. Izložbe su postojale još od XVII veka, a obredi i načela republikanske estetike su okoštali, kao i sve što sponzoriše država, prenoseći nasleđene ideje o lepoti. Bodler je uvideo da takvo nasleđe formira preveliki broj umetnika, vodi njihove ruke, određuje njihove poteze. Ove ideje o poretku infantiliziraju – to su ograničenja koja podjednako ubijaju izražajnu snagu umetnika kao i one koje se u američkim vrtićima nameću malim genijima koji, od prvog dana, vedro dolaze da obavljaju rad koji je zapravo igra, samo da bi uvideli kako njihovu želju za stvaranjem i vitalnost koja stoji iza nje mrvi žrvanj republike. Takvo vaspitanje indoktrinira našu malu jagnjad u skladu sa kultom prihvaćenosti, učeći ih da se zaklinju na vernost — ali deco, ne smete da psujete — sopstvenoj propasti, izolujući ih za njihovim malim stolovima – zaokružite krušku, precrtajte jabuku – pobrinuvši se time da dečacima bude dosadno, a da devojčice budu natmurene, ispunjavajući time naloge Common Core-a.

Bodler se pobunio protiv običnog, protiv mehaničkog ponavljanja, protiv sholastike koju je, i tada kao i sada, teško odbaciti. Pisao je upadljivo, ponekad divljački, po salonima, buneći se protiv sputavanja ruku, sputavanja srca, teorija koja osujećuju, diktata koji izvitoperuje. Ustao je protiv akademizma. On je u slikarstvu, u plastičnoj umetnosti, video ne analogiju sa poezijom, ne metaforu za stvaranje slika od reči, već niz dokaza: sva umetnost je ples od oblika do oblika, ples iza kojeg svira muzika. „Postoji, u suštini, lirski način osećanja“, zapisao je.

Čak i najružniji ljudi, ljudi kojima je uskraćen smisao slobode, ponekad su je osetili, nešto tako bogato kao da je duša iznenada zapaljena iznutra, tako živa da se diže, da je za to uzdizanje i stvorena. Unutrašnji život, u ovim mističnim trenucima, od te je laganosti, saosećajnosti vinut u vazduh, kao da ono što je u nama još uvek traži više sfere.

Savremeni čitaoci ne povezuju mnogo Bodlera sa laganošću. Oni će pomisliti na mrak, osetiti prljavštinu. To i jeste i nije tačno:

True, in our corruption we possess
beauties unrevealed to ancient times:
countenances cankered by the heart
and, so to speak, the charm of listlessness;
but subtle though they are, such artifacts
of a belated muse will never keep
our sickly race from offering to youth
its truest homage; youth we worship still,
its frank expression, its untroubled brow,
its eyes as bright as water; sacred youth
that shares—unconscious as a singing bird,
a flower, or the blue sky’s radiance—
its song, its scent, its irresistible warmth![1]
(Prevod: Ričard Hauard)

Ovo je problem sa opusom. Ako pesnik ima sreće, rad utrošen na pesme, kada su gotove, može videti kako pesme rade za pesnika. Ali opus ne može istupati sveukupno. Misionari moraju praviti ispade. Dakle, za Bodlera, ovi apostoli propovedaju „Albatrosa“,Splin“, „Poziv na putovanje“. Tako je Bodler video, kao što će i neprolazni pesnici, iz viših sferai li nižih od priželjkivanih, korpus koji je odnelo vreme. Atomiziran; antologizovan.

***

Tokom 150 godina nakon njegove smrti, pojavilo se mnoštvo engleskih prevoda Bodlera, dvadesetak dovoljno razumno sačinjenih izbora pesama i desetak prevoda čitave zbirke Cveće zla. Zanimljivi pesnici mogu da naprave papazjaniju od stranih prevoda (Robert Louel, recimo, koji se u ovome okušao 1961), podjednako kao i oni manje zanimljivi (recimo Pol Šmit). Jedino pitanje koje treba postaviti povodom novog prevoda pesnika koji je već dovoljno zastupljen na engleskom jeste: valja li išta?

dva izdajnička otkucaja srca koja se skrivaju na otvorenom, a tamo ih krije pisac koji je preterano cenio vitalnost jezika. Nijedan ritam nije mogao više da izrazi živost.

U osnovi ovog pitanja su različite pretpostavke. Shvatio sam da postoje tri moguća stava kada govorimo o bilo kom prevodu poezije. Prvi stav, onaj odbacujući, izgovaraju čitaoci-kritičari koji kažu da nijedan prevod ne može na adekvatan način dočarati suštinu onoga što interesovanje za stranog pesnika X čini dugovečnim i stoga svaki novi prevod donosi samo još više dokaza za ovu maksimu – kritičar navodi primer iz originala i primer iz prevoda i kaže: „Vidite, nije podjednako dobro.“ Prema drugom stavu, popustljivom, čitaoci-kritičari kažu da za one koji raspravljaju o stranom pesniku X na svom jeziku (jezicima) — a postoji fina rasprava o Bodleru od 11.629 reči na internet stranici Poetry Foundation­-a — prevodi njegovog dela moraju na adekvatan način sagledali suštinu onoga što interesovanje za stranog pesnika X čini dugotrajnim, pa je novi prevod dobrodošao dodatak, itd. Prema trećem stavu, uporednom, čitaoci-kritičari idu od jednog do drugog do trećeg prevoda, i tvrde da ovaj prevodilac radi ovo dobro i ovaj drugi prevodilac to radi dobro i ovaj treći, ali drugi prevodilac radi i ovo i ono dobro, međutim ne i ono i ovo. Čitaoci-kritičari svoje ocene završavaju fanfarama gde morate da odaberete samo jedan prevod…, što sve skupa zapravo vodi stavovima jedan i dva, od kojih se oba, nakon sveg tog premišljanja, čine istinitijim: nemoguće, stvarno, diskutabilno.

Moja namera ovde nije da zauzmem jedan od ovih stavova, pošto se slažem sa sva tri. Shvatio sam da je pokušaj rimovane verzije, u ovom slučaju Bodlera, podjednako plemenita ambicija koliko i suluda. Oni koji pokušavaju da oponašaju original na kraju postignu to da on, pesnik neobične zvučne i metričke veštine, zvuči kao majmun koga veoma talentovan orguljar tera da igra – kao što prečesto zvuči moj rimovani prevod Remboovih sabranih dela. Jednostavno je neizbežno da će oni koji pokušavaju da koriste rimu u velikoj meri sve zabrljati radikalno inferiornom muzikom. Ričard Hauard, gore citirani, odlično je izneo rimu u svom prevodu Bodlera iz 1982. godine.

Dakle, umesto istrajnih komparativnih napora, hajde da zajedno oslušnemo nekoliko malih zvukova, zvukova koji nas šalju na put gde ćemo čuti Bodlera – njegov naslov, za početak. Les Fleurs du mal: ritam je tam-TAM, tam TAM – Les FLEURS du MAL. Dva jamba, nenaglašeni/naglašeni, ritam koji ljudi dobro poznaju, tam-TAM  koje čujemo noću, u mraku, kada nam san izmiče, a ono što primećujemo su otkucaji naših groznih srca. Naravno, Bodler je preveo Poovu priču “Izdajničko srce”, okrećući poslednje reči Poove poslednje rečenice – „here, here! – it is the beating of his hideous heart” u „c’est la! c’est la! — c’est le battement de son affreuk coeur!” pretvarajući Poova dva mono-otkucaja („here, here!“) u jambove („c’est LA! c’est LA!“), u otkucaje srca što su priča i poslednje reči priče i hteli da postignu. Le Fleurs du mal: dva izdajnička otkucaja srca koja se skrivaju na otvorenom, a tamo ih krije pisac koji je preterano cenio vitalnost jezika. Nijedan ritam nije mogao više da izrazi živost.

I o zvucima u ta četiri sloga takođe vredi razmisliti. Oni koji govore francuski osetiće kako njihova usta i mišići usta poprimaju četiri odvojena, izvajana oblika, koja prave dok se kreću kroz četiri različita zvuka samoglasnika ugrađena u četiri reči.

Sledeća stvar ide polako, dok ne krene brzo:

Les: vrh jezika počinje na vrhu usta, malo iza zuba koje ne dodiruje; dok se oslobađa, istanjuje, pada, skače iz aviona, usne se razmiču i donja vilica se lagano spušta dok se suvo AY iz ache (za razliku od vlažnog AY u way) diže iz zadnjeg dela grla.

Fleurs: usta se skoro zatvaraju dok se donja usna podiže i dodiruje dno gornjih zuba, a isplažen jezik istovremeno se podiže do mesta na vrhu usta odakle je i krenuo. Zatim, frikativni izdisaj, koji potiče od prednjeg dela usta, proizvodi ER zvuk koji nije drugačiji od čistog, suvog američkog, ali sa gnjecavijim središtem, jezik je uvijeniji, više ide napred, cela usta su zatvorenija nego što je to bilo kod Les i usne, gornje i donje, i dalje izbačene, kao da se spremaju da piju vodu sa česme.

Bodlerovo divlje cveće pada; seme spava i onda se diže, ne ponovo nego iznova, u proleće, na sabor, u crkvi nerukotvorenoj.

Du: vrh jezika se vraća na vrh usana, dok se one, iz poze za ispijanje vode, puće dalje kao da čekaju, ne daju, poljubac, a detonacija d je sa izbačenim jezikom, još izvijenija, stvarajući EW donekle nalik reči shoe, ali sa više reči goo.

Mal: usne se povlače, susreću se, zagrevaju se sa MM, a onda se široko otvaraju u A koje se izduvava sa zatvaranjem usta kao balon koji ostaje bez vazduha, a vrh jezika ponovo počiva na vrhu usana dok stvara svoje konačno, vukuće, meko, odsečno LL, sjedinjujući ga sa L od kojeg je sve i počelo.

Kada se kaže sve, Les Fleurs du mal, usta se napuće i rascvetaju, da bi se konačno povukla nazad i, kada se sve ponovi, procvetaju, rascvetaju se i svenu još jednom. Otkucaji srca u cvetanju cveta, zasejanog zlom, tam-TAM.

I kako to preneti?

Cveće zla (The Flowers of Evil u engleskom prevodu, prem. prev.): postoji mala varijacija u prevodima tog naslova. To je ono oko čega su se dogovorile više instance. Ali pazite, to je strašno. Zvuči kao krupan čovek koji pada niz stepenice. Cveće zla je tačno, zadivljujuće solidno na nivou značenja, i toliko nezgrapno da bi toliko toga što imamo od Bodlera na engleskom – i na čemu smo zahvalni – izgledalo pretenciozno, a ne ono što Les Fleurs du mal u osnovi jeste : nevine uspavanke odsvirane na crnim dirkama za proklete, za prokazane, za sve nas. Bodlerov naslov je vrhunska muzika koju je napisao čovek koji je mogao da piše o paklu jer je čuo raj.

Taj zvuk, ti zvuci, sviraju sa stotina izvrsnih stranica Les Fleurs, polje cveća. To je divna metafora, zar ne, pesme povezane svojim cvetanjem, cveće ukorenjeno u zemlju iz koje je nastao prvi čovek i nakratko hodao pre pada. Naslov zbirke kao da pita: „Šta se može napraviti od ljudskog zla? Šta dobro može proizaći iz naše ružnoće, lakomosti, umišljenosti, pohlepe, vulgarnosti, okrutnosti, naše neumorne posvećenosti našoj propasti?” Polje cveća, naravno, ono koje možemo da obrađujemo, ne u Eliotovoj mrtvoj zemlji, već na Božjem praštajućem tlu, čak i dok mučimo Njegov svet grehom i sebičnošću koji pokreću naša tela i zaokupljaju naše umove. Bodlerovo divlje cveće pada; seme spava i onda se diže, ne ponovo nego iznova, u proleće, na sabor, u crkvi nerukotvorenoj. Eliot je Bodlera sa punim pravom nazvao deformisanim Danteom, rekavši da je Bodler svestan onoga što je najvažnije: problema dobra i zla. Pošteno. Vidite, u ovom cveću, u ovom odgovoru na zlo, je vaskrsenje. Samo se Hristos usudio da nas spase od nas samih. Luka 17:20-21:

A kad Ga upitaše fariseji: Kad će doći carstvo Božije? Odgovarajući reče im: Carstvo Božije neće doći da se vidi; Niti će se kazati: Evo ga ovde ili onde; jer gle, carstvo je Božije unutra u vama. (Prevod: Vuk Stefanović Karadžić)

Šta bi se moglo pročitati u svedočanstvu o tom kraljevstvu? Kako bi ono zvučalo? „Neizostavno “, pisao je Bodler, „postoji lirski način govora, i lirski svet, lirska atmosfera, polja, muškarci, žene, životinje, od kojih svi dele naklonost prema liri…. Svaki lirski pesnik, po svojoj prirodi, neminovno se vraća u izgubljeni raj.”

Gde je sve – baš sve – cveće.

Tekst: Wyatt Mason
Izvor: poetryfoundation.org
Prevod: Danilo Lučić

Pročitajte i tekst Marija Vargasa Ljose o Floberu kao tvorcu modernog romana, kao i zašto je remek-delo Marsela Prusta pogrešno shvaćeno.

[1] Iz “Uspomene na ono doba drago…”

A u nas iskvarenih nacija zbilja ima ljepota
nepoznatih pređašnjim narodima
Ljudska lica što mnogi čir srca ih izjeda
Ljepote klonulosti, Barem tako izgleda
Al naših zakasnjelih muza izumi neće moći
da ikad naše bolesne rase spriječe
Da svetinji mladosti poklone se duboko
Mladosti jednostavnoj s blagim čelom
Sa okom koje je kao potok izbistren
i pun sjaja što teče i po svemu razasipa
Nehajan kao nebeska plavet, i cveće i ptice
Svoje mirise, blagu toplinu i pjesmice
(Prevod preuzet ovde.)

 

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: