Šta čitaju oni koji pišu: Darko Cvijetić Znam da će zvučati suludo, ali u rovu sam nekoliko puta zažalio što nemam pri ruci knjigu, kaže Darko Cvijetić, autor romana Schindlerov lift i Što na podu spavaš, kao i još desetak zbirki poezije i proze, govoreći o knjigama svog života.

Foto: Ante Čizmić / Slobodna Dalmacija

Vaše najranije sećanje na knjigu i čitanje?

Zapravo, bakine priče i nekakva slikovnica s lanetom i kunama, zbog koje sam kao kiša plakao.

Ali, i bakine priče i slikovnica otvorili su prozor jednom svijetu koji bi, možda, ostao iza zavjese.

Koju knjigu biste nazvali knjigom vašeg odrastanja?

Bijeli očnjak” J. Londona, nesumnjivo. Čak sam počeo i pisati doživljaje nekog svojeg zamišljenog psa… Naravno, napisao sam dvije stranice i dugo, dugo ih čuvao…

Kom piscu/spisateljici (ili knjizi) se redovno vraćate i zašto?

Ah, zvučat će klišeizirano, ali Dostojevski – “Bijedni ljudi”, gotovo u svakoj fazi svoga života čitao sam tu knjigu ponovno. Ima ih još, ali Makar Djevuškin i Varvara Aleksejevna…

Knjiga koju nikako niste uspevali da pročitate do kraja?

Vuk Drašković… Ne znam. Sve njegovo me organski mučilo. Baš fizički. Docirajući ton nisam uspijevao utišati. O, ima toga još… Jedan Selin, jedan Ćosić, nikako Bora.

Knjiga koju biste voleli da je nikada niste pročitali?

Sjećanja Michaela Franka na svoga oca, nacističkog zločinca, “kralja Poljske” Hansa Franka.
Počeo je piti. Mlijeko piti! I u 53. godini otkazali su mu unutarnji organi. Da, ubio se mlijekom.

U svetu kojeg književnog dela biste voleli da živite?

U svijetu Bruna Schulza.

U kojim situacijama zažalite što nemate knjigu pri ruci?

Znam da će zvučati suludo, ali u rovu sam nekoliko puta zažalio što nemam pri ruci knjigu.
Mada sam u jednoj smjeni čitao Miltonov “Izgubljeni raj”.

Da imate svoju izdavačku kuću, koju knjigu, ili kojeg pisca/spisateljicu biste prvo objavili?

Nedžada Maksumića “Prvo lice jednine”, kao i sve što je taj nevjerojatni spisatelj i glumac napisao. I danas mi je potpuno nevjerojatno da je, recimo, ta knjiga imala svega jedno ili dva izdanja…

Koju knjigu biste voleli da ste vi napisali?

Grobnicu za Borisa Davidoviča” Danila Kiša. I, ako smijem dodati – “Smrt Ivana Iljiča” L. Tolstoja.

Opšteprihvaćeno remek-delo koje vam se nije svidelo? I zašto?

Michela Houellebecqa “Pokoravanje”! To čitateljsko iskustvo je beskrajno očekivanje kojeg je pojelo u jednom zalogaju antisemitističko betoniranje.

Za koje knjige (autora/ku) mislite da ste ih otkrili prekasno?

Da, prekasno… Možda Mirko Kovač kojega sam tek u nekim poznim godinama progutao. Ali moju mladost rat je oglodao poprilično temeljno. Kovača sam dugo promatrao kao scenaristu, a onda me njegov stil, njegova rečenica ostavila bez daha.

Da možete da priredite večeru za pet pisaca/spisateljica, bez obzira na to odakle su i da li su vaši savremenici, ko bi se našao za stolom?

Sasvim sigurno Miljenko Jergović, Olga Tokarczuk, Osip Mandeljštam, mladi Servantes i siroti Bert Brecht. Vino bi bilo bijelo.

Kako obeležavate zanimljive delove u knjizi: beleške na marginama, “uši”, podvlačenje markerima ili…?

Sve što ste nabrojali. Ipak – olovka i to grafitna, i podvlačenje, podvlačenje, podvlačenje…

Koju biste knjigu poneli na pusto ostrvo, a koju na odlužene doživotne zatvorske kazne?

Miltonov “Izgubljeni raj”… Tada, u rovu, doista sam mislio da sam na doživotnoj kazni.

Šta trenutno čitate?

Dnevnike” Bore Ćosića, i drame Mate Matešića “Moji tužni monstrumi”! Da, i Matu bih zvao na tu večeru. Morao bih samo imati i crno vino. (osmijeh)

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: