Spasenje za lenštine (2): Dejvid Foster Volas, politika i kraj istorije Poenta je da je Dejvid Foster Volas pre 11. septembra on u svom delu politiku, kao i sve ostalo, tretirao kao farsu, piše profesor Maršal Bozvel. Međutim, to se promenilo.

Roman Beskrajna lakrdija, remek-delo Dejvida Fostera Volasa, konačno je dostupno čitaocima na našem jeziku. Tim povodom prenosimo esej “Spasenje za lenštine: Dejvid Foster Volas i generacija X” profesora Maršala Bozvela. Odličan uvod u delo jednog od najznačajnijih američkih pisaca s prelaza iz 20. u 21. vek, kao i u kontekst u kom je nastajalo, ovde je dat u tri dela, uz redakcijsku opremu. (Prvi deo može se pročitati ovde.)

***

Ali Volasa nije zadovoljilo to da prosto locira izvor nezadovoljstva svoje generacije. On je, upravo u trenutku kada je američka komercijalna kultura otkrila i počela da eksploatiše ono što je bilo svojstveno njenoj željenoj demografskoj kategoriji (ironiju, nenaklonost, opsednutost pop kulturom), tražio put napred. U tim naporima svakako nije bio sam. Pisci fikcije još jednom su bili daleko ispred amplitude duha vremena. Ričard Pauers, u svom drugom romanu Zatvorenikova dilema (Prisoner’s Dilemma) prihvata, ali i smatra problematičnom, činjenicu da je ironija primarni način promišljenih ljudi da se suoče sa šupljim simulakrumom današnjeg postojanja, sa situacijom koju jedan od likova definiše kao “zarazu protivsvegaštva”.[1]

Prema Pauersu, jedan od puteva napred bio je da se prihvati stav koji on naziva “osobenjački realizam”, pri kom se valja realistički suprotstavljati ogromnoj pustoši i usamljenosti kraja 20. veka dok se voljno, a i naivno, probijamo kroz ironiju drugih ka spasonosnijem pristupu savremenom postojanju.

Slično njemu, Džonatan Frenzen u svom drugom romanu, Snažan pokret (1992), rizikuje sentimentom i iskrenošću pri svom zapanjujuće neposrednom i besnom pristupu tako kompleksnim političkim pitanjima kao što su jednakost polova i eko terorizam. Stil u ovoj knjizi takođe predstavlja jasan raskid sa onim u prvom romanu, 27. grad (1988), gde je, prema opisu samog Frenzena, autor bacio retoričku bombu “u Džifi Pak pošiljku ironije i potcenjivanja”.

Obojica romanopisaca, koje je Volas često predstavljao kao sebi najbliskije kolege, težili su tome da predstave ironiju i nezadovoljstvo svoje generacije dok su tragali i za načinom da reafirmišu ono što Frenzen zove “ljudskim vrednostima”. Frenzen to afirmiše u eseju koji mu je Volas naručio za specijalno izdanje Rivju of kontemporeri fikšn iz 1996. godine, posvećeno “Budućnosti fikcije”. Frenzen je tamo naveo četiri stavke vere koja karakteriše “ozbiljnu fikciju”: poverenje u pojedinca; “pesimistično” ubeđenje da se stvari neće popraviti u dogledno vreme; snažnu “posvećenost posredovanju između autorove subjektivnosti i sveta”; i afirmaciju “poštenja”, “odgovornosti”, “ljubavi” i “značaja”, od kojih ove poslednje čine “ljudske vrednosti”.[2]

Ukratko, Volasov novatorski poziv da književnost kombinuje autorefleksivnost i iskrenost i spoji ih sa “cinizmom” i “naivnošću” ni u kom slučaju nije bio glas vapijućeg u pustinji.

Dejvid Foster Volas

Dok i Zatvorenikova dilema i 27. grad ispituju ograničenja neoliberalizma u kontekstu stvarne političke promene, Volasova rana dela upadljivo su apolitična, pa i u tom smislu može da se gleda na njega kao na nekoga ko oličava etos generacije X. U kontekstu našeg trenutno hiperpartizanskog, sasvim politizovanog doba lako se može prevideti činjenica da je Volas dospeo u vrhove američkog literarnog establišmenta u vreme retkog, kratkog i, kako se uvek ispostavi sa takvim stvarima, lažnog perioda relativnog istorijskog komfora.

Slom Sovjetskog saveza dogodio se dve godine nakon objavljivanja Metle sistema; do 11. septembra 2001. Volas je objavio Beskrajnu lakrdiju, Tobože zabavnu stvar koju više nikad neću ponoviti (1997) i Kratke razgovore sa ogavnim muškarcima (1999). Počevši od eseja u Roling stounu o napadu 11. septembra, “Pogled gospođe Tompson”, preko žestokog portreta desničarskog radio-voditelja Džona Ziglera i, naravno, nedovršenog romana Bledi kralj (2011) Volasovo delo postalo je političnije, i usmerenije.

Politička partizanija novog veka zamenilo je pop-kulturnu ironiju u njegovim delima u smislu izvora naše izolovanosti i neuspeha da pronađemo pravi smisao i svrhu u sopstvenim životima. Da se njegovo delo nije razvilo i sazrelo u različitim pravcima, Volas bi se možda priključio njegovom bête noire Marku Lejneru u kategoriji zaboravljenih pisaca trenutka. Poenta je da je pre 11. septembra on u svom delu politiku, kao i sve ostalo, tretirao kao farsu. Povrh toga, svoja prva dva romana smestio je u zamišljenu budućnost, stavljajući ih time u karantin, još dalje od neposrednog uticaja na savremenu politiku svog vremena. I upravo je u toj atmosferi relativnog mira na zapadu Volas, beli muškarac iz srednje klase, imao luksuz da razvija svoje ideje o pretrpanosti informacijama, zavisnosti, zabavi, solipsizmu i usamljenosti.

Nebrojeni izučavaoci Volasa već su smestili njegovu kritiku pomodne ironije s kraja osamdesetih pred kulise neokonzervativne knjige Frensisa Fukujame Kraj istorije i poslednji čovek (1992), koja je izrasla iz istoimenog eseja iz 1989. prvobitno objavljenog u Nešenel interestu. I knjiga Semjuela Koena Posle kraja istorije: američka fikcija 1990-ih (2009) i Kul likovi: ironija i američka fikcija (2016) Lija Konstantinua ispituju Volasovo delo i dela njegovih književnih kolega u kontekstu Fukujaminog optimističnog shvatanja sloma Sovjetskog saveza.

Ukratko rečeno, Fukujama je kraj Hladnog rata i takozvani trijumf liberalne demokratije shvatio kao ispunjenje hegelovskog koncepta istorije, to jest istorije kao “zasebnog, koherentnog, evolucionog procesa, kada se u obzir uzme iskustvo svih ljudi u svim vremenima”.[3]

Liberalni kapitalizam je pobedio, dok su ostali modeli precrtani kao neefikasni i nefunkcionalni. Iako znamo preko D. T. Maksa da je Volas jednom glasao za Regana, niko ne tvrdi da je Volas bio neokonzervativac. Fukujamina teza pre nam pomaže da shvatimo preovlađujuće raspoloženje nacije koje je inspirisalo Volasa da zamisli O. N. A. N. Džonija Džentla. Kako to Konstantinu kaže: “Kada se istorija okonča, ne suočavamo se ni sa čim drugim do sa vekovima dosade”; a ta aura dosade vodila je, u svoje vreme, širem osećaju da je “život u postidustrijskim demokratijama (bio) mlak i bljutav; usamljenost i neka vrsta tuge bili su sve što se moglo očekivati od novog svetskog poretka”.[4]

Jednako je za ovaj period karakterističan i Volasov pristup istoriji i politici. Bilo da je zamišljao sebe, ili nije, kako piše fikciju i posle Kraja istorije, onako kako su ga videli Fukujama i Hegel, ipak je tačno da je bio sklon tome da i istoriju i politiku vidi kao pozorište i, još važnije, kao nešto fabrikovano u odsustvu prave istorijske promene, prave političke nužnosti.

U Metli sistema, na primer, politika pomalja glavu samo na jednom mestu, odnosno iz kreacije Rejmonda Zusaca, guvernera Ohaja u Volasovoj fiktivnoj 1990. Velikoj Pustinji Ohaja, iliti skraćeno G. O. D. Zabrinut da “zemlja postaje meka” i postaje “jedno veliko predgrađe, industrijski park i mol”, Zusac predlaže da država napravi pustinju od crnog peska i da ona služi kao “tačka nemilosrdne reference za dobre ljude Ohaja. Mesto za strah i ljubav. Spržena regija… Mesto bez molova. Drugo u odnosu na ono što Ohajo jeste”.[5]

Slično tome, Konstantinu nam je pokazao visok stepen do kog Volasov postmilenijumski O.N.A.N. odražava Fukujaminu posthladnoratovsku viziju. U odlomku koji Konstantinu takođe citira Volas kontekstualizuje svet Beskrajne lakrdije kao “postsovjetsku i postdžihadsku eru kada, nekako još gore, nije bilo pravog Spoljnog neprijatelja sa bilo kakvom pravom jedinstvenom snagom za mržnju i strah, pa SAD kao da se okrenuo sebi i sopstvenoj filozofskoj obamrlosti i ogavnoj aromatičnoj pustoši sa iznenadnim izlivima paničnog besa koji je, gledano unazad, delovao moguće samo u vreme geopolitičke nadmoći”.[6]

Ispred fukujamičnih kulisa izbija Predsednik i nekadašnji hotelski pevač Džoni Džentl, koji je “sasvim iskren u vezi s tim da vidi američku obnovu kao, u suštini, estetski poduhvat” i koji, od kad je došao na vlast, pošto nema jasnog globalnog neprijatelja, mora da fabrikuje “nekog Drugog da obnovi koheziju”, a to, u romanu, ispostavlja se, komično, ima da budu Kanađani.[7] 

Foto: Promo/Kontrast

Iako je sada skoro aksiomatično gledati predsednika Džonija Džentla kao jezivo proročanski prikazanu preteču predsednika Donalda Trampa, građa za Džentla, kada se gleda u kontekstu prvog Klintonovog mandata, otkriva stepen do kog je politika tog vremena bila viđena kao mahom nedosledna. To stanovište najbolje prikazuje činjenica da je godišnje obraćanje Bila Klintona Kongresu 1997. bilo prenošeno na polovini ekrana da bi se ostavilo prostora za prenos završnih reči sa suđenja O Džej Simpsonu. Isti osećaj nedoslednosti prevladavao je sve do 11. septembra 2001.

Najudarnija vest na mrežama kablovske televizije 10. septembra 2001. godine, dan pre napada na zgrade Svetskog trgovinskog centra i Pentagon, bavila se ubistvom Čandre Livaj, stažistkinje u administraciji u Vašingtonu, i spekulacijama koje su bez daha mesecima unazad ponavljali eksperti sa info kanala na kablovskoj i poznate ličnosti iz pravosuđa, da bi ubica mogao da bude senator iz Demokratske stranke Geri Kondit.

Priča se nije skidala sa ekrana 24 sata, sedam dana u nedelji, celog leta i ranog proleća 2001. godine, a onda je u trenutku nestala iz savesti nacije 11. septembra. Na naslovnoj strani magazina Tajm je te nedelje bio najavljen tekst “Gde si nestao, Koline Pauele?”, a bavio se time zašto je “čovek za koga su mnogi do pre neku godinu mislili da će i sam ušetati u predsedničku palatu ostavio tako plitak trag”.[8]

Roman Bes Salmana Ruždija, objavljen avgusta 2001. godine, opisuje “prvo vrelo godišnje doba u trećem milenijumu” kao prosperitetno, ali prazno “zlatno doba” ili dekadentnu, zbunjenu, modernu verziju Rimskog carstva, da budemo precizni, u kom je politika raspuštena kao cirkus, a Njujork posećuju “motorizovane kolone dva uveliko međusobno smenjiva, a svakako nevoljena kandidata”, koje Ruždi zove “Guš” i “Bor.[9]

Sam Volas je opisao isto to osećanje nedoslednosti u dugom članku u Roling stounu o kampanji Džona Mekejna 2000. godine, članku čiji prvi odeljak nakon vrcavog uvoda nosi međunaslov “Koga je briga”. On tu pita:

“Daješ li uopšte pet para za to da li Mekejn može i da li bi trebalo da pobedi (?) Pošto čitaš Roling stoun, velika je verovatnoća da si iz Amerike i da imaš, recimo, između 18 i 35 godina, što te demografski gledano čini Mladim Glasačem. A nijednu generaciju Mladih Glasača nikada nije bilo manje briga za politiku i političare od tvoje. To potvrđuju i čvrsta demografija i šablonski podaci sa izbora… ako pretpostavimo da daješ pet para za podatke”.[10] 

Što je još važnije, Volas i sebe uključuje u tu demografsku kategoriju, priznajući da je prava tema njegovog eseja manje Mekejnova kampanja, a više “ogromno titravo zevanje koje politički proces nastoji da pobudi u nama sada, u ovoj post-Votergejt-post-Iran-kontrapost-Vajtvoter-post-Levinski eri”, drugim rečima u eri koja je definisala politiku, ili njen apatični izostanak, kod generacije X.

Ali Volas nije spreman da prihvati tu apatiju, ništa više nego što je bio spreman da prihvati slakersku ironiju Bivisa i Batheda koja je karakterisala njegovu generaciju u poslednjoj deceniji 20. veka. Kao što je D. T. Maks ispravno primetio, Volasov esej o Mekejnu ne govori samo o savremenoj politici. On je pre iskoristio svoje “nepraktično sedište kraj ringa američke istorije da bi unapredio svoje preokupacije koje datiraju još od njegovog eseja ‘E Unibus Pluram’”.[11]

Prema Volasu, američka politika postala je još jedan autorefleksivni i ispražnjeni simulakrum na koji su ljudi, posebno iz njegove generacije, gledali sa ciničnim podsmehom i, onoliko opravdan koliko takav pristup može da bude, taj cinizam vukao je za sobom posledice u stvarnom životu, takve da ih je Volas s mukom poništavao. Negde na sredini “Gore, Simba” Volas izranja iz svog narativa da bi objasnio:

“Ako ste zgađeni politikom ili vam je ona dosadila i ne potežete se da glasate, vi u praksi glasate za ušančeni Establišment sa jednom ili dve velike stranke, a u njima, budite sigurni, nisu glupi i itekako su svesni toga da im je u interesu da kod vas podstiču gađenje, dosadu i cinizam i da vam daju svaki mogući razlog da ostanete kod kuće i duvate ili gledate MTV na dan izbora. Naravno, ostanite kod kuće ako hoćete, ali nemojte da kenjate sebi da ne glasate. U stvarnosti ne postoji tako nešto kao neglasanje.

Volas je kasnije ponovio sličan argument u govoru na ceremoniji dodele diploma na Kenjon koledžu, veoma sličnim jezikom, kada je rekao: “U rovovima svakodnevnog života odraslog čoveka zapravo ne postoji nešto tako kao ateizam. Ne postoji nešto kao neobožavanje. Svako obožava. Jedini izbor koji imamo je šta obožavati”.[12]

U završnom delu ovog eseja takođe povlači paralelu sa završnim poglavljem “E Unibus Pluram”. U oba ta eseja, nakon što dopusti da su cinizam i sumnjičavost opravdane reakcije na dehumanizujuću prazninu u savremenoj kulturi, ipak apeluje na čitaočev kapacitet za poštenje i iskrenost. Što se tiče Mekejna, Volas predlaže svojim čitaocima da, ako počnu da se “plaše sopstvenog cinizma skoro isto onoliko koliko se plaše sopstvene lakovernosti”, pokušaju da zapamte Mekejnove četiri godine u samici u zatvoru tokom Vijetnamskog rata. “Nije tamo bilo kamera u toj kutiji”, podseća nas Volas, “nije bilo pomoći, konsultanata, nije bilo paradoksa i sivih zona; ničega za prodaju. Bio je samo taj jedan tip i ono u njegovom karakteru, šta god to bilo, što ga je držalo. Ogromna je to stvar”.[13]

(nastaviće se)

Piše: Maršal Bozvel
Izvor: Cambridge Companion to David Foster Wallace
Priredio i preveo: Matija Jovandić

[1] Ričard Pauers, Zatvorenikova dilema, Njujork, Harper Collins, 1988, str. 170

[2] Džonatan Frenzen, “Radiću više ovog istog”, Review of Contemporary Fiction, 16. 11. 1996

[3] Frensis Fukujama, Kraj istorije i poslednji čovek  (Njujork, Free Press, 1992), str. xii

[4] Li Konstantinu, Kul likovi: ironija i američka fikcija (Kembridž, MA: Harvard University Press, 2016), str. 167 – 168

[5] Dejvid Foster Volas, Metla sistema, (Njujork, Penguin, 1987), str. 53

[6] Dejvid Foster Volas, Beskrajna lakrdija (Boston, Little, Brown, 1996), str. 382

[7] ibid, str. 383-384

[8] Džoana Mekgiri, “Gde si otišao, Koline Pauele?”, Time, 10. septembar 2001.

[9] Salman Ruždi, Bes (Njujork, Random House, 2001), str. 4-6

[10] Dejvid Foster Volas, “Gore, Simba”, Uzmimo jastoga (Njujork, Little, Brown, 2005)

[11] D. T. Maks, Svaka ljubavna priča…, str. 260

[12] Dejvid Foster Volas, Ovo je voda (Njujork, Little, Brown, 2009), str. 98-101

[13] Volas, “Gore, Simba”, str. 233

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: