Spasenje za lenštine (1): Dejvid Foster Volas i generacija X Dejvid Foster Volas bio je prvi ozbiljni kritičar društva koji je povezao ironični pogled svoje generacije sa televizijom i književnošću posle Drugog svetskog rata, piše profesor Maršal Bozvel.

Roman Beskrajna lakrdija, remek-delo Dejvida Fostera Volasa, konačno je dostupno čitaocima na našem jeziku. Tim povodom prenosimo esej “Spasenje za lenštine: Dejvid Foster Volas i generacija X” profesora Maršala Bozvela. Odličan uvod u delo jednog od najznačajnijih američkih pisaca s prelaza iz 20. u 21. vek, kao i u kontekst u kom je nastajalo, ovde je dat u tri dela, uz redakcijsku opremu.

***

Najmanje deset godina su Volasovi kritičari bili skloni tome da dvostruki kroše, “E Unibus Pluram: Televizija i američka fikcija” i intervju sa Larijem Mekaferijem u Kontemporeri fikšnu iz 1993. godine, smatraju pokušajem Dejvida Fostera Volasa da se čvrsto pozicionira u tradiciji američke postmodernističke književnosti, tradiciji koju su predstavljale takve veličine kao što su Džon Bart, Tomas Pinčon, Robert Kuver i Don DeLilo, a da ujedno trasira novi smer postmodernizmu koji istovremeno poštuje postmodernističku autorefleksivnost i afirmiše ono što je Volas zvao “pojedinačno-raznežujućim principima”.[1]

Posle objavljivanja Beskrajne lakrdije (1997) teško je odoleti tome da se esej “E Unibus Pluram” ne čita kao nacrt za jedinstveni miks samosvesnosti i odlučne iskrenosti kakav odlikuje Volasovo remek-delo, dvojnost zbog koje je taj roman obeležen kao jasan napredak u razvoju američkog postmodernizma.

Pa opet, iako su takva čitanja ta dva ključna dokumenta iz Volasovog korpusa bila na mestu i korisna, ona su ih lišila konkretnih pojedinosti vezanih za njihov istorijski i kulturni kontekst. A onim čitaocima koji su se prvi put susreli sa “E Unibus Pluram” i Mekaferijevim intervjuom na stranicama letnjeg broja Rivju of kontemporeri fikšna iz 1993. delovalo je prilično neverovatno da Dejvid Volas tako priprema tlo za remek-delo koje je tek trebalo da se pojavi tri godine kasnije.

Foto: Promo/Kontrast

Volas je više govorio o našem savremenom trenutku i donosio je svežu i živahnu perspektivu. A taj savremeni trenutak bio je kraj 1980-ih i početak 1990-ih; trenutak kada je Regan-Buš era iznedrila godine Klintona; kada je rušenje Berlinskog zida malo pre toga navelo neokonzervativnog političkog teoretičara Frensisa Fukujamu da proglasi kraj istorije kakvu znamo; kada je generacija koja je sledila za bejbibumerima konačno odrasla i stavljena je na probu, stekla koherentan kulturološki identitet sa kakvim nastupa, identitet iz kog se kristalizovao termin generacija X; i kada je alternativna kultura, koju su predstavljali beli rok bendovi R.E.M., The Cure i The Replacements, kao i nezavisni sineasti poput Stivena Soderberga, Spajka Lija i Kventina Tarantina, trebalo da preuzme mejnstrim.

Iako je američka kultura u 21. veku neizbrisivo promenjena, a obeležena je i Volasovom intervencijom, želim da ovde stvari poguram u obrnutom smeru i Volasa premestim u kulturu iz koje je ponikao, a takođe hoću da njegova dela pre Beskrajne lakrdije smestim u kontekst postmodernističke književnosti i mejnstrim i alternativne popularne kulture s kraja 1980-ih i početka 1990-ih.

Volas je rođen 1962. godine. On bi zato trebalo da bude povezan sa starijim krajem spektra generacije X. Većina kulturologa i sociologa pod pripadnicima generacije X smatraju one rođene od početka 1960-ih pa do sredine ili kraja 1970-ih. Kao generacija koja je sledila neposredno za bejbibumerima, pripadnici generacije X u početku su nazivani bejbibasteri ili bumerendžeri pre nego što je pisac Daglas Kopland iskoristio već postojeći izraz Generacija X, zapravo ime pank benda Bilija Ajdola iz 1970-ih, opisujući sopstvenu generaciju u svom istoimenom romanu.

Generacija X i bumeri: Kadar iz filma “Povratak u budućnost” (1985) foto: Youtube/Park Circus

Oksfordov rečnik engleskog jezika pripadnike generacije X definiše kao “generaciju mladih ljudi (posebno iz Severne Amerike koji postali odrasli ljudi tokom 1980-ih i 1990-ih godina) doživljavanu kao nezadovoljnu, neusmerenu ili neodgovornu i nevoljnu da uzme učešća u društvu”. U studiji o pop ekonomiji Slakernomija (2008) Lisa Čemberlen donosi podatke o rođenju generacije X koji su prilično reprezentativni i stoga ovde mogu da posluže kao prečica u svet kom je pripadao i Volas. Pošto su se bejbibumeri skrasili u srednjim godinama, a oličavali su isti onaj establišment kakav su svojevremeno hteli da svrgnu, reakcija protiv kontrakulture iz 1960-ih godina dovela je do mejnstrima koji se “ponovo uspostavio kroz odmazdu: anti-hipi, -feministički, – homo, uopšte protiv svih identitetskih politika, a posebno protiv ideja o antikonzumerizmu i antimaterijalizmu”[2].

Iskrenost, sada povezivana sa diskreditovanim politikama 1960-ih, zamenjena  je cinizmom. Generaciji X, baštinicima ovog novog etosa, ponuđena su dva konkurentna pristupa: mogli su da prihvate novu, japijevsku, dominantnu klasu, predstavljenu u knjizi Lise Čemberlen kroz lik Aleksa P. Kitona iz serije Porodične veze, ulickanog tinejdžera konzervativca koji je, iz nedelje u nedelju, širom zemlje ismevao liberalna uverenja svojih roditelja iz 1960-ih godina ili su mogli da odbace reganovski mejnstrim i povuku se na apatičnu periferiju naseljenu Koplandovim nezadovoljnim slakerima, gde je uspeh japija ismevan, gde su se radili slabo plaćeni, besperspektivni “Mekposlovi”, da iskoristimo Koplandovu kovanicu, a “pop kultura” je bila podignuta na nivo intelektualne vrednosti[3].

Ova druga demografska kategorija obuhvatala je Volasovu čitalačku publiku sa njegovih početaka, a on ih je 1993. godine prepoznao kao “ljude manje-više slične meni, u svojim dvadesetim ili tridesetim… koji su rasli uz američku komercijalnu kulturu, oduševljeni su njom, obavešteni su o njoj i fascinirani su njom, ali su i dalje željni nečega što komercijalna umetnost ne može da pruži”.[4]

Volas jedva da je bio usamljen kada je primetio čime se oduševljavala njegova generacija, a nije bio ni sasvim ironičan govoreći o fascinaciji američkom komercijalnom kulturom. U Generaciji X: Amerikanci od 18 do 34 godine iz 2001. godine, referentnom delu o trendovima među konzumentima, autorka Suzan Mičel zaključila je da je “popularna kultura ‘Umetnost’ za tu generaciju”. Sam Volas je smatrao, u “E Unibus Pluram”, da je “generacija Amerikanaca rođena posle 1950. godine bila prva kojoj je televizija bila nešto što se živi umesto da se samo gleda”; on ide i dalje kad kaže: “različiti smo (od naših očeva) po tome što se ne sećamo sveta bez ovakve elektronske definicije”.[5]

U uvrnutoj rekurziji koja zvuči kao izum Dejvida Fostera Volasa, holivudski scenaristi su već ranih devedesetih Generaciji X objašnjavali ljubav i mržnju u odnosima kroz pristupačne artefakte pop kulture, a počeli su da takva shvatanja prikazuju u jako samosvesnim gen x filmovima kao što su Stvarnost ujeda (Reality Bites, 1994), gde likovi sipaju iz rukava reference na sve od Roka za školu do Brejdijevog plemena, i Samci (Singles, 1992), romantična komedija Kamerona Kroua iz doba grandža, te Prijatelji (Friends), serija u kojoj je lik Čendlera Binga, bar u prvim sezonama, očigledno trebalo da predstavlja neobičnu gen X kreaciju, ironičnog enciklopedijskog poznavaoca pop kulure.

 

Kao što Rob Ovens primećuje u GenXTV: Od Brejdijevog plemena do Melrouz plejsa (1999): “Najveća razlika između Prijatelja i njihovih prethodnika leži u upotrebi referenci iz pop kulture… Ovaj izum očigledno je zaštitni znak generacije X”.[6]

I dok takav opšteprihvaćeni protok referenci iz pop kulture danas zvuči kao stara pesma (zapravo, to je u samom vazduh koji udišemo), taj trend bio je još nov početkom devedesetih i predstavljao je promenu odnosa prema televiziji i pop kulturi, što je Volas bio spreman da opiše i analizira.

I, kao što to obično biva, dok je popularna kultura kasnila da se uključi u ovu promenu, fikcija Volasove generacije, a i Volasovi rani radovi, već su predstavljali  novu pop-kulturnu stvarnost, kao što se može videti u Metli sistema (1987) po raštrkanim referencama na šou Boba Njuharta i Minsterove, kao i po preokupiranosti televizijom u prvoj zbirci priča Devojčica neobične kose (1989), gde je fikcionalizovanje ličnosti iz pop kulture kao što su Pet Sadžak, Aleks Trebek i Dejvid Leterman, bilo svesno, a Volas je objasnio na detaljno elaboriranoj stranici na kojoj se formalno odrekao odgovornosti rekavši da “ne prenosi, niti se pretvara da lično ima informacije o postojećim 3D osobama, bilo živim ili mrtvim, i tome slično”, nego oni tu “služe samo da predstave figure, slike i sadržaje kolektivnih snova”.[7]

Kao svedočanstvo u prilog tome koliko su Volasove priče prožete popom bile inovativne može da posluži podatak da je objavljivanje knjige odloženo skoro celu godinu jer su Nortonovi advokati pokušavali da reše problem sa potencijalnim klevetama pošto su tobože fikcionalizovane “prave” poznate ličnosti.[8]
“Uverenje da su pop slike u suštini prosto mimetička sredstva”, napominje on u “E Unibus Pluram”, “jedno je od stavova koji odvajaju većinu američkih pisaca fikcije mlađih od 40 od spisateljske generacije koja nam prethodi i oblikuje nastavne programe na našim fakultetima”.[9]

Volas ide i dalje, pa opisuje fakultetske vežbe na kojima je profesor insistirao da u sudentskim pričama treba izbegavati reference na “trendi mas-medije”, a u tom trenutku se “međugeneracijski diskurs urušio”.[10] Ono što je bilo posebno dalekovido u kontekstu ranih 1990-ih bila je Volasova analiza kompleksa ljubav-mržnja kakvu su pripadnici generacije X gajili prema sopstvenom enciklopedijskom znanju i sklonostima prema pop kulturi iz njihovih detinjstava.

foto: Pixabay / Victoria_Watercolor

Kako primećuje pri početku “E Unibus Pluram”, “dobar deo zadovoljstva koji moja generacija dobija od televizije leži u ismevanju toga. Ali trebalo bi da imate na umu da su mladi Amerikanci odrastali podjednako sa gađenjem ljudi prema televiziji koliko smo odrastali i uz samu televiziju”.[11] I, kao što se navodi u sad već čuvenoj Volasovoj tvrdnji, štedro podsmevanje zabavi koju neko ipak voli vodi ka usamljenom obliku meta-gledanja, a to je izvor “velikog očaja i zastoja u američkoj kulturi”, što “piscima fikcije koji se tek probijaju … donosi posebno užasavajuće probleme”.[12]

On je bio i prvi ozbiljni kritičar društva koji je tvrdio da je do ranih 1990-ih televizija pronašla uspešan način da istakne inače problematičnu činjenicu da je njena najpoželjnija meta za reklame, odnosno ta demografska kategorija od 18 do 34 godine, što je te 1993. značilo generacija x, televiziju gledala sa blagom, ironičnom sprdnjom. Rešenje za televiziju, kao i za reklamiranje na televiziji, bilo je da istu ironičnu, samosvesnu sprdnju primeni na samu sebe. Volas je bio i prvi ozbiljni kritičar društva koji je povezao ironični pogled svoje generacije sa na televiziji tada tek usvojenom samosvešću i “književnošću posle Drugog svetskog rata, odnosno američkim postmodernizmom”. U svom najupečatljivijem odnosu prema situaciji takvoj kako ju je on video, Volas piše: “Već najmanje deset godina televizija upija, homogenizuje i ponovo predstavlja istu tu postmodernu estetiku koja je nekada bila najbolja alternativa privlačnosti tog niskog, prelakog narativa usmerenog na masovnu potrošnju”.[13]

(nastaviće se)

 

Piše; Maršal Bozvel
Izvor: Cambridge Companion to David Foster Wallace
Preveo: Matija Jovandić

 

[1] Dejvid Foster Volas, “E Unibus Pluram: Televizija i američka fikcija”, u Tobože zabavna stvar koju više nikad neću ponoviti: Eseji i rasprave (Boston, Little Brown, 1997), str. 8

[2] Lisa Čemberlen, Slakernomija: Generacija X u doba kreativne destrukcije (Kembridž, MA: Da Capo, 2008), str. 10

[3] Daglas Kopland, Generacija X (Njujork, St. Martin’s, 1991), str. 5

[4] “Prošireni intervju sa Dejvidom Fosterom Volasom” Lerija Mekaferija; Razgovori sa Dejvidom Fosterom Volasom, ur. Stiven Dž. Bern (Jackson University of Mississippi, 2012), str. 22

[5] Volas, “E Unibus Pluram”, str. 43

[6] GenXTV: Od Brejdijevog plemena do Melrouz plejsa (Njujork, Syracuse University Press,1999), str. 119

[7] Devojčica neobične kose, (Njujork, W. W. Norton, 1989), str. 6

[8] Vidi: D. T. Maks, Svaka ljubavna priča je priča o duhovima: Život Dejvida Fostera Volasa, Njujork, Viking, 2021), str. 106-109

[9] Volas, “E Unibus Pluram”, str. 43

[10] Ibid, str. 44

[11]  Ibid, str. 27 

[12] ibid, str. 49

[13] ibid, str. 52

 

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: