Roman Dona DeLila na filmu: Beli šum svuda oko nas Zašto je knjiga od pre 37 godina tako važna i danas? I zašto je sada pravo vreme da bude preneta na ekran, pita se Kevin Kočvara, pišući o filmu po romanu “Beli šum” Dona DeLila.

Iz filma "Beli šum" Noe Baumbaha foto: Youtube/Netflix

Prvu atomsku bombu nazvali su “Gedžet” i ona je grunula severno od prelepih dina nacionalnog spomenika prirode Vajt Sends 16. jula 1945. godine u pet ujutru, dižući u vazduh pečurku 11.500 metara. Na mestu gde je eksplodirala bomba nastao je krater prečnika osamsto metara. Pesak ispod bombe se od vreline pretvorio u novi materijal sličan staklu. Zadivljujući prizor. Užasna stvar. Triniti test je uspeo. Najsmrtonosnija naprava na planeti došla je na svet. Nije prošao ni mesec, a još jedna bomba, nazvana “Mališa”, odjeknula je u Hirošimi, u Japanu, i uništila grad. Tri dana kasnije “Debeljko” je zbrisao Nagasaki. Nuklearni rat je počeo i nismo mu mogli ništa.

Osećaj nespokoja, kakav je prožeo kulturu nakon otkrića atomske bombe, neizbrisivo je uticao na Dona DeLila, jednog od velikih američkih pisaca 20. veka. Pisac koji zaposeda pinčonovske zavere uz velike porcije egzistencijalnog užasa i nade ima dara za dijaloge kakvi podsećaju na rane filmove Vesa Andersona (ili, još bolje, Andersonovi rani filmovi sadrže rafalne dijaloge i scene iz DeLilovih romana).

“Mislim da činjenica da živimo u opasnim vremenima utiče na moja dela”, rekao je DeLilo za Čikago tribjun 2012. godine. “Zapravo, ako bih hteo da to izrazim jednom rečenicom, moja dela govore upravo o tome: o životu u opasnim vremenima”.

foto: Promo/Geopoetika

Nema sumnje da je DeLilo živeo u opasnim vremenima. Rođen 1936. u Bronksu, svedočio je svemu što je išlo uz to što je rađen tri godine pred početak Drugog svetskog rata. Kasnije je ubistvo predsednika Džona F. Kenedija učvrstilo osećanje neizvesnosti. Svakodnevni događaji ostavili su neizbrisiv trag na piscu. Imao je tada 27 godina, osam manje nego kada je objavio prvi roman i 21 manje nego onda kada je romanom Beli šum osvojio Nacionalnu književnu nagradu i postao opštepoznato ime.

“Ne bih rekao da bi moje knjige mogle da budu napisane u svetu kakav je bio pre ubistva Kenedija. I mislim da je mrak u mom delu donekle direktna posledica zbunjenosti, psihičkog meteža i osećanja nasumičnosti koji se javio nakon tog trenutka u Dalasu. Razumljivo je da me je to načinilo onakvim piscem kakav jesam, bilo to dobro ili loše”, rekao je DeLilo za Njujork tajms 1991.

Njegova dela, a posebno Podzemlje i Libra, kao da se razvijaju iz takvih momenata. Njegovo delo, u čije središte stavlja život u Americi posle tih događaja, teče kao rafinirani postmodernizam koji odbija opšte istine i, umesto njih, ispituje našu potrebu da sve prihvatamo.

Iako su se opasna vremena razvila od nuklearnog rata preko terorizma do desničarskog ekstremizma i masovnih ubistava u školama, ostaje užas pred mogućnošću da nas zbriše buka oko nas: reklame, radio-talasi, plava i bela svetla, brujanje frižidera, a sada i privlačnost pametnih telefona i interneta. DeLilove priče evoluirale su kao i društvo, sposobne da izdrže test vremena i onda kada bi mogle da zvuče, ili bi trebalo da zvuče, zastarelo, ali nijedna ne deluje pronicljivije i mučnije od Belog šuma, koji je sada Noe Baumbah adaptirao i ekranizovao za Netfliks.

Beli šum je seminalni postmoderni roman o predavaču o Hitleru, njegovoj porodici, iznenadnom događaju sa otrovnim oblakom i tome kako se ljudi nose (ili ne nose) sa smrću. U ovom romanu, kao i u svim drugim DeLilovim knjigama, svaka rečenica i svaka reč krcati su značenjima. On ponekad zvuči kao džez ploča, dok slobodno prelazi s jednog razgovora na drugi, sa nestandardnim ritmom u pozadini, ali nijedno meandriranje nikada ne krivuda daleko od priče.

Pisac je ispričao Čikago tribjunu da svaki pasus piše na posebnom listu papira, čime svakom od njih udahnjuje zaseban život i težinu. Dakle, zašto knjiga objavljena pre 37 godina deluje toliko važno i danas? I zašto je sada pravo vreme da konačno bude preneta na ekran? Kao i mnoga DeLilova dela, knjiga je proizvod svog vremena, ali istovremeno nastoji da se udalji od njega i sadrži u sebi više od konkretnog trenutka. Zvuci koji nas okružuju mogu da budu šum – sav taj marketing, svo to brujanje tehnologije – ali je to i nešto više. To je zvuk smrti.

DeLilo tokom 1980-ih nije mogao ni da sluti na šta će svet izaći, ali njegove opšte istine se još drže. Dok nas bombarduju mejlovima, porukama i postovima na društvenim mrežama knjiga je jednako relevantna kao što je uvek i bila, ako ne i više. Svi tragamo za smislom dok svakodnevno, zbog postova na mrežama na našim telefonima, imamo osećaj da se stvari dešavaju negde drugde, priželjkujemo novi život, onaj kakav obećavaju marketinške agencije i političari. Što se toga tiče, knjiga je savršena satira sveta u kakvom i dalje živimo.

U središtu Belog šuma su Džek Gledni, ujedno i narator, i njegova porodica. Gledni je profesor na malom, liberalnom umetničkom koledžu na Srednjem zapadu, gde predavači po kampusu šetaju u plaštovima. On je osnovao katedru za proučavanje Hitlera, s tim što, iako će biti domaćin konferencije o Hitleru, ne govori nemački. Lagan tempo studija na koledžu ostavlja Gledniju vremena za susrete sa Marijem, koji drži predavanja o saobraćajkama na filmu i razvija katedru o Elvisu koja se baš i ne razlikuje tako mnogo Glednijevog bavljenja Hitlerom. (Valja zamisliti kako Mari ne ume da pleše kao Elvis.)

Njih dvojica često naleću jedan na drugog u radnji sa namirnicama, gde Mari uvek kupuje artikle sa gondole sa nepoznatim robnim markama, čime DeLilo prikazuje svet kao bezdušan, sa manjkom svake boje i reklame. Mari je Gledniju prava crtačka tabla dok ovaj pokušava da razmrsi tajne svog i života svoje porodice, konkretno svoje strahove i strahove svoje žene od umiranja.

Život Glednijeve porodice ključna je nit knjige. On živi sa svojom trećom ženom, Babet, i četvoro dece iz njegovih i njenih ranijih brakova. Deca uglavnom vode računa sama o sebi, osim najmlađeg, dvogodišnjeg Vajldera.

Glednijevi šetaju iz sobe u sobu, neprestano pričaju, gledaju televiziju i svi su nečim opsednuti. Babet uči starije iz kraja pravilnom držanju tela i čita tabloide jednom slepom čoveku, ali bočica misterioznog leka nazvanog “dajlar” pokreće stvari u knjizi. (Dobro, pored izlivanja hemijske materije na železničkoj stanici koja prisiljava sve iz njihovog idealnog grada da napuste domove da ih ne bi zahvatio veliki gusti otrovni oblak.) Gledni je došao u dodir sa oblakom i rezultati mu nisu dobri, bez obzira na to što ne zna šta znače: umreće.

Pre toga je par, kada bi razgovarao o smrti, zvučao neobavezno. Oni vole jedno drugo i ne žele da se to okonča, ali shvataju da hoće, pa pokušavaju da svoju smrtnost predstave manje važnom. “Pitanje se pojavljuje s vremena na vreme, poput onog gde su ključevi od kola”, piše DeLilo. “Ono završava rečenicu, produžava nam poglede. Pitam se da li je sama misao deo suštine fizičke ljubavi, obrnuti darvinizam koji vrednuje tugu i strah kod preživelog. Ili je to neki inertni element u vazduhu koji udišemo, redak poput neona, s tačkom ključanja i atomskom masom?”

Na početku romana nema straha od predstojećeg uništenja. Kad se uključi protivpožarni alarm niko ne mrda; jednostavno završavaju ručak. Niko kao da ne mari čak ni onda kada je u školi gde idu deca pronađena otrovna materija, a navodno je stradao čovek “sa maskom i zaštitnim odelom”. Svi su zagnjureni u svoje živote, u gledanje televizije preko dana, a bar jednom i zajedno, porodično. Porodici su potrebne sirene i upozorenja da napuste svoj dom, pošto se otrovni oblak širi. Ovo nama ne može da se dogodi.

Samo je Hajnrih, Džekov sin, zabrinut. On se zatvara na tavan i prati glasine, gledajući kako oblak sa železničke stanice raste i širi se. Glednijevi se na brzinu pakuju i kreću napolje, vozeći se kraj prodavnica nameštaja i benzinskih pumpi, gde bi trebalo da stanu. Roditelji isključuju radio iz straha da bi njihova deca mogla da počnu da ispoljavaju navodne simptome trovanja.

Gledni počinje da konkretnije razmišlja o smrti. Na kraju otkriva i istinu o “dajlaru” i onome što je radio ili čini Babet. Pilule smiruju njen strah od smrti, ali ujedno utiču na to da zaboravlja stvari. Ta navika lišila ju je polovine uspomena, a kada prestane da uzima “dajlar” počne da besciljno zuri kroz prozor i nikada ne presvlači trenerku. Ali, što se Džeka tiče, njemu ideja o zaboravu smrti postaje opsesija. Potrebno mu je to. Uradiće sve da to sprovede.ž

Pitanja o smrti: Adam Drajver kao Džek foto; Youtube/Netflix

Beli šum odigrava se u prostoru kakav je danas i više nego poznat. Ako bi televizija bila zamenjena pametnim telefonima, a tabloidi postovima na forumima QAnon i 4Chan, onda bi roman mogao da se čita kao savremen.

Tu su, između redova, teorije zavere koje pokreću nerede. Tu su simulacije scenarija sudnjeg dana u kojima učestvuje Džekova ćerka. Tu je nepoznati oblak sa opasnim isparenjima koji im diše zavrat, a ne zna se kako utiče na ljudsko telo.

Baumbah je ispričao za Njujork tajms magazin da je knjigu ponovo uzeo u ruke 2019. godine. Pročitao ju je još u srednjoj školi, ali je iz nekog razloga rešio da je ponovo pročita dok je predstavljao Priču o braku, svoj prethodni film snimljen za Netfliks, i sa njim išao od projecije do projekcije u trkama za nagrade.

Onda je kovid pokucao na vrata i jako brzo su svi stekli utisak da bi oni mogli da budu sledeći, u bilo kom trenutku. Smrt bi mogla da nastupi dok šetamo pored gondola u prodavnicama s robom široke potrošnje, dok strahujući od toga da se bilo kome približimo pratimo strelice po podovima, držimo se našeg reda, peremo torbe i tuširamo se čim stignemo kući.

Šta smo uradili? Našli smo utehu u tehnologiji i svakodnevnim potrebama. Pokupovali smo Pelotone (sobni bicikli, prim. prev), uređaje za video-igre, kućne bioskope, nove kompjutere. Pekli smo hleb i pravili zum žurke. Vezivali smo se za nostalgični dokumentarac o Majklu Džordanu, koji je, ispostavlja se, najveći simbol moći advertajzinga koji je ikada hodao ovom planetom, a producirao ga je Majkl Džordan.

I završilo se čim je počelo. Vratili smo se u život. “Nova normalnost” je stigla. Većina nas razumela je rizik od izlaska i razboljevanja. Znali smo šta to znači. Prihvatili smo to. (Ostali su nastavili da čitaju ekvivalente tabloidima.) Kod nekih strah od “šta ako” i dalje ne prestaje. Za sve nas strah lagano vri ispod površine. Suočili smo se sa sopstvenom smrnošću.

Adam Drajver u filmu “Beli šum” foto: Youtube/Netflix

U Belom šumu strah od smrti Džeka baca na spiralu. Ne može da mu umakne. Potreban mu je lek. Potrebne su mu bele pilulice. Kada ih ponestane, Babet se raspada drugačije: povlači se u sebe, odustaje. Džek nastavlja da se bori. Prati tragove i pronalazi malo “dajlara”, ali pravi kobnu grešku i završava u bolnici punoj časnih sestara, u obližnjem starom kraju grada naseljenog Nemcima. One govore nemački, a on ih, naravno, ne razume. Ispituje časnu sestru o njenoj veri. Da li veruje u raj? Ne. Ona je medicinska sestra i posao joj je da brine o obolelima. “To je za druge. Nije za nas”, kaže. Svima drugima potrebno je da one veruju.

“Svima drugima”, kaže časna sestra. “Drugima koji provode svoje živote uvereni da mi i dalje verujemo. Naš zadatak na svetu je da verujemo u stvari kakve niko drugi ne shvata ozbiljno. Potpuno napuštanje takve vere znači izumiranje ljudske vrste. Eto zašto smo tu. Sićušna manjina. Da predstavljamo stare stvari, stara verovanja. Đavo, anđeli, raj, pakao. Ako se mi ne bismo pretvarali da verujemo u te stvari, svet bi se srušio”.

Džeku se javlja to da svetu neće doći kraj. Smrt je neizbežna. Što se nas tiče, to je takođe tačno. Dešava se da ostanem budan noću i mislim o smrti. Mrzim rođendane otkad pamtim, pošto to znači da su ljudi koje volim za godinu bliži smrti. Ali i nalazim utehu u trenucima. Život ih je prepun. Život ne bi bio vredan življenja da na drugom kraju nije smrt. To što je prolazan po svojoj prirodi daje mu smisao.

Pri početku knjige, Džek kaže Babet: “Možda ne postoji smrt onakva kakvu je znamo. Samo dokumenta prelaze iz ruku u ruke”. Možda smrt i jeste tako jednostavna. Možda i ne postoji to čega se treba plašiti na duge staze, pošto je nemoguće izbeći je. Možda je baš tako prosto: Dokumenta prelaze iz ruku u ruke. Ništa posle toga ne osećamo. Umesto toga, ljudi koje ostavljamo za sobom moraju da uzmu naš život i sklone ga sa strane. Sva ta papirologija kad neko umre je mučenje svoje vrste.

Ali i pre nego što umremo život nam je hrpa dokumenata. Imamo naše fotografije, mejlove i poruke. Sve to je smešteno u oblak koji živi i diše iznad nas, juri za nama, čak i ako pokušamo da mu umaknemo. Na kraju odustanemo i zaboravimo da je tu, sve dok nas ne podsete da se on proteže tu negde, onda kada nam kažu da će doći do apdejta. Naš lični umetnički projekat. A šta je umetnost nego nešto što nam odražava lepotu, bol ili apsurd sveta oko nas? Šta je to drugo u pretrpanom svetu nego beli šum?

Piše: Kevin Kočvara
Izvor: Esquire
Preveo; Matija Jovandić

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: