Rat i kapital(izam): Ma da li je Remark zaista živeo? Rasprave o filmu “Na zapadu ništa novo”, kandidovanom za Oskara u devet kategorija, sežu sve do polemika o romanu po kom je snimljen i kontroverzi u koje je bio umešan pisac Erih Marija Remark.

Scena iz filma "Na zapadu ništa novo" foto: Screenshot/Netflix

“Jedna od najvažnijih knjiga ikada napisanih na nemačkom jeziku“[1], Na zapadu ništa novo (u originalu: Im Westen nichts Neues), sada je kao film nominovan za Oskara[2], izazvala i malu međunarodnu gungulu. Zamislite Spasavanje redova Rajana iz perspektive nemačkog vojnika i možete da shvatite metež na sve strane u vezi s tim ništa novo.

Prvi svetski rat za mnoge Nemce nije priča o dobru protiv zla. Ili, kako to reditelj nemačkog filma Edvard Berger objašnjava govoreći za Los Anđeles tajms: “Mi nemamo vašu istoriju. Naša je opterećena krivicom i sramotom. Mi ne možemo da snimimo film gde nemački vojnik ubija, kako se to kaže, neprijatelja, a da je to dobra stvar”. Povrh tog problema, jedne poznate nemačke novine su film ocenile kao “ratni kič”, smišljen da bi obezbedio profit.

Ova rasprava, vezana za to kako je delo Eriha Marije Remarka preneto na ekran, paralelna je onoj koja se odigrala odmah nakon što se knjiga pojavila 1929. godine, a pokrenuo ju je svojim žaokama danas zaboravljeni jevrejski pisac Salomo Fridlender.

Fridlender se u svoje vreme družio sa velikanima sa berlinske kulturne scene čija je slava izdržala test vremena, kao što su Martin Buber, Georg Zimel i Zigfrid Krakauer. Valter Benjamin je bio ljubitelj Fridlenderovog dela, posebno njegove Kreativne ravnodušnosti (1918).

Fridlender, hibrid Imanuela Kanta i Čarlija Čaplina, reagovao je na govorkanja o Remarkovom romanu satirom pod naslovom “Da li je Erih Marija Remark zaista živeo?” (1929), delom nastalim po uzoru na tekst “Kako Napoleon nikada nije postojao” iz 1835. Fridlender u svojoj satiri Remarka tretira kao Džordža Santosa[3] iz ludih dvadesetih

Fridlender tvrdi da je Remarkova publika prihvatila mitskog autora, autora kojeg je oblikovao njegov izdavač, Ulštajn, kod koga se Remarkov rukopis, uz pomoć nekoliko urednika, iz romana pretvorio u “autentično svedočanstvo o ratu”. Poput Santosa, i Remark je promenio ime, a bio je Erih Paul Remark. Drugi put, Remark se upisao kao “Erih Frajher fon Buhvald”. Povrh svega, ono što se dogodilo Remarku dok je bio vojnik ostaje skriveno u magli oprečnih izveštaja, uključujući tu i optužbu da je Remark sam sebe ranio hicem da bi bio poslat kući. Fridlender je ponudio dokaz da se Remark nije iz rata vratio kao poručnik, da nije bio pripadnik 91. pešadijske regimente i da nije odlikovan posebnim ordenom kako se tvrdi u njegovoj biografiji.

Erih Marija Remark 1929. godine na Davosu foto: Wikimedia/Bundesarhiv

U odgovoru na tekst “Da li je Erih Marija Remark zaista živeo?”, Tuholski[4] je Fridlenderovo pozivanje na Remarkovu prošlost ocenio “nepristojnim”. Fridlender je 1931. godine uzvratio knjigom o Tuholskom 
Nazad na neugaženi put (Der Holzweg zurück). Ove hermeneutičke nesuglasice s kraja 1920-ih oko Na zapadu ništa novo utrle su put ustaljenom gledištu prema kom je Remarkovo delo klasik antiratne književnosti.

Biografske nedoslednosti i izvrtanja nisu jedino čime se Fridlender bavio u Na zapadu ništa novo. On je delo kritikovao i sa stanovišta morala. Dugogodišnji ljubitelj dela Imanuela Kanta, a posebno njegove ideje večnog mira, Fridlender prigovara “mediokritetetskom” u knjizi i optužuje Remarka da je “tragično pogrešno predstavio rat”. Na primer, Fridlender etiketira Na zapadu ništa novo kao “ratobornu knjigu o miru” (bellizistisches Friedensbuch).

Remark, na zahtev svog izdavača, ne samo što je pokušao da neutrališe bilo kakvu političku dimenziju romana, nego je i povećao količinu užasa rata u konačnoj verziji. (Rat se dobro prodaje.) U prvih šest meseci od objavljivanja, prodato je pola miliona primeraka Remarkove knjige, što deluje tanušno u odnosu na, recimo, autobiografiju princa Harija, prodatu u 1,43 miliona primeraka već prvog dana. Knjiga za poređenje bi mogla da budu Zaveštanja Margaret Atvud, prodata u 103.000 primeraka prve nedelje po objavljivanju.

Ispitujući to da li kapitalistički motivi stoje iza uspeha Na zapadu ništa novo, Fridlender kaže da je roman primer geldliterature, književnosti za novac. Modris Ekštajns[5] potvrđuje Fridlenderove sumnje.
Remarkov roman doživeo je uspeh delom i zahvaljujući reklamnoj kampanji njegovog izdavača. Kad je konačno Remarkova knjiga raspalila vatru, eksploatacija ratnih tema zarad profita postalo je opšte mesto i među izdavačima knjiga i među filmadžijama. Ovaj simptom uočljiv je i vek kasnije. Pogledajte Top gan: Maverik, još jednog kandidata za Oskara.

Da bi podvukao sopstvenu zgađenost švercom dezinformacija, Finlender u eseju o dečjim igračkama iz 1913. godine zamišlja figure napunjene veštačkom krvlju da bi deca mogla da se više zabave (mehr Spass) kad im olovni vojnici tokom igre budu ranjeni. “Da biste postigli efekte slične granatiranju, potrebni su vam samo mali namagnetisani vojnici kojima pri udaru otpadaju udovi”.

Fridlender takođe predlaže igračku “bolnicu za dobrom imitacijom ranjenika, nad kojim figure doktora mogu da izvode operacije, amputacije i slično. Svojim mališanima sam nabavio bolnički voz sa leševima, doktorima, sestrama, uz njih idu i udovice, siročad i druge lutke u crnini, a izradio ga je jedan pošteni zanatlija”.

Salomo Fridlender foto: Project Gutenberg

Fridlenderova satira bi teško mogla da se proguta u zemlji u kojoj političari šalju božićne čestitke kraj svoje dece koja ljuljuškaju puške. Držeći se kantovskog učenja, Fridlender je preferirao principijelni pacifizam. Remark nije bio jedini pisac koji je privukao Fridlenderovu pažnju u vezi sa tom temom.

Fridlender je natakao na ražanj i Tomasa Mana jer je rat predstavljao kao nešto zdravo, kao način da se svet nasiljem sačuva od zla. Nije čudo što Fridlender zbog antimilitarističkih stavova nije bio popularan među nacionalsocijalistima. Bio je primoran da napusti Nemačku i živeo je u izgnanstvu u Parizu (Man je odbio da interveniše i pomogne da Fridlender migrira u Ameriku) do smrti 1946. godine.

Piše: Brus Krajevski
Izvor: Lithub
Preveo: Matija Jovandić

[1] Navod iz Zidojče cajtunga (prim. prev)

[2] Netfliksov film nominovan je za Oskara u devet kategorija, među kojima je i najbolji adaptirani scenario (prim. prev)

[3]Kongresmen SAD iz redova republikanaca, osumnjičen da je falsifikovao fakultetsku diplomu i čekove, da je lažirao radnu biografiju i imovinsku kartu te da lagao o svom poreklu. Zvuči poznato i kod nas (prim. prev.)

[4] Kurt Tuholski (1890 – 1935), nemački novinar, satiričar, pesnik i prozaista; jedan od autora čije su knjige nacisti spaljivali na lomačama (prim. prev)

[5] Modris Ekštajns (1943), istoričar, stručnjak za nemačku istoriju i kulturu, u članku “Na zapadu ništa novo i ishod rata” (All Quiet at the Western Front and Fate of War, 1980 (prim. prev)

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: