Protiv traume kao okidača radnje (1): Kakva bi danas bila žena Virdžinije Vulf? Pisci vole traumu. Filmadžije ne mogu da joj odole. Ali da li ovaj trop produbljuje likove ili ih svodi na puki zbir simptoma, pita se književna kritičarka Parul Sejgal.

Foto: Pixabay/cocoparisien

Traume oduvek prate ljudsku psihu i ispoljavaju se na različite načine, a u poslednje vreme sve su češće i okidač za radnju u knjigama i filmovima, pa i motiv autora i autorki da stvore i objave svoja dela. Književna kritičarka Njujorkera Parul Sejgal posvetila je tome tekst u novom broju ovog magazina, odakle ga prenosimo u dva dela. Oprema je redakcijska.

***

Bilo je to tokom putovanja vozom od Ričmonda do Vaterloa kada je Virdžinija Vulf spazila ženu kako plače. Zgrčena mala pojava, tiha, u suzama, nije mogla ni da pretpostavi da će biti uvučena u raspravu o sudbini književnosti. Vulfova se pozvala na nju u svom eseju “Gospodin Benet i gospođa Braun” iz 1924. godine, gde je napisala da “svi romani počinju sa starom damom u uglu s druge strane” – likom koji pobuđuje maštu. Ako se autori engleskih romana ne sete te činjenice, razmišljala je ona, toj formi će doći kraj. Zapleti i originalnost neće vredeti mnogo ako pisac ne vrati nesrećnu ženu u život. I tu Vulfova, skoro bespomoćno, počinje sama da ispreda priču – koliba koju je starica imala, ukrašena morskim ježevima, o tome kako obeduje, i iz kakvih tanjira – zalazeći u neobične detalje i gustu tamu ne bi li prenela nešto od svojstava ove žene.

Ti detalji: morski ježevi, taj tanjir, taj odraz ličnosti. Da bi ih prizvala, kaže Vulfova, spisateljica ih pronalazi u svom temperamentu, svom vremenu, svojoj zemlji. Engleski romansijeri bi portretisali ženu kao ekscentričnu, grubu, ukrašenu trakama i mašnama. Ruski bi je pretvorili u nesputanu dušu koja hoda ulicama i “postavlja sebi neka od najkrupnijih životnih pitanja”.

Kako bi današnji romansijeri predstavili gospođu Braun? Ko je naš reprezentativni lik? Videli bismo je, zamišljam, kao profil ili puku konturu. Povučena u sebe, suzdržana, odaje da joj je nešto neodređeno učinjeno nažao. Naglo zaustavljena, zbunjujuje, sklona je tome da iznenada zaćuti i reaguje na mah. Nešto je izjeda iznutra, čini je usamljenom i oporom, sve dok se iznenada nešto ne prolomi iz nje, kroz ispovest ili flešbek.

Upakujte ovu priču ovako ili onako, stavite je na stranicu ili na ekran, jedan zaplet – zaplet pokrenut traumom – tu je da bi prevladao nad svim drugim. Za razliku od zapleta zasnovanog na venčanju, zaplet zasnovan na traumi ne usmerava našu pažnju ka budućnosti (hoće li oni ili neće?) nego natrag u prošlost (šta joj se dogodilo?). “Razgledanje mojih ožiljaka se plaća”, pisala je Silvija Plat u Ženskom Lazaru. “Skupo se plaća”. Sada se takvo izlaganje nudi budzašto. Uokvirite ga lošom ljubavnom pričom dvoje likova i njihovim neusklađenim bagažima. Ušuškajte ga u ep u dijaspori; prekrojte vestern ili roman o prolaznosti. Ispunite ga duhovima. Ispričajte ga u maniru modernističke čulne groznice rasipajući se znacima interpunkcije. Smestite ga među potpune strance. U pričama, naša protagonistkinja često je neimenovana; na televiziji, likovi mogu da se zovu Ted Laso, Vanda Maksimov, Kler Andervud, Flibeg.

Klasici se prerađuju prema modelu. U dve savremene adaptacije Okretaja zavrtnja Henrija Džejmsa se u guvernantinu prošlost dodaje silovanje. U En sa E, rimejku En iz Grin Gejblsa, liku iz naslova pridodata je prošlost puna zlostavljanja, koju ona otkriva kroz flešbekove. U novelizacijama Šekspirovih komada u izdanju Hogart presa Ju Nesbe, Hauard Džejkobson, Dženet Vinterson i drugi opremaju Magbeta i društvo potrebnim razornim pričama iz prošlosti.

Prevladavanje zapleta zasnovanih na traumi ne treba da nas iznenadi u vreme kada se sam pojam traume pokazao sveobuhvatnim. Njegova uobičajena klinička inkarnacija, PTSD (skraćenica za posttraumatski stresni poremećaj, prim. prir), četvrti je među najčešće dijagnostikovanim psihičkim poremećajima u Americi i jedan od onih sa velikom remisijom. Definisana u trećem tomu Priručnika za dijagnostiku mentalnih poremećaja 1980. godine kao događaj “izvan opsega uobičajenog ljudskog iskustva”, trauma danas obuhvata “sve što telo oseća kao preterano, prebrzo ili prerano”, kaže nam psihoterapeut Resma Menaken u knjizi Ruke moje bake: Osvešćena trauma i put ka oporavku naših srca i tela (2017).

Proširenje definicije pomoglo je u tome da mnogo više ljudi dobije potrebnu negu, ali je i rasteglo koncept tako da 636.120 mogućih kombinacija simptoma može da bude pripisano PTSD-u, što znači da 636.120 ljudi može da ima jedinstveni niz simptoma, a istu dijagnozu. Ta neodređenost je moralna koliko i medicinska: vojnik koji počini ratne zločine može da deli dijagnozu sa svojim žrtvama, beleži Rut Lejs u knjizi Trauma: Genealogija (2000). Danas, pošto je ovaj termin postao još rastegljiviji, ista dijagnoza može da se primeni i na novinare koji su izveštavali o zverstvima, potomke žrtava, pa čak i na istoričare koji izučavaju događaj vek kasnije, pošto njih može da zahvati “posredovana trauma”.

Kako se odnositi prema traumama? Svako na svoj način. Savremeni život je inherentno traumatičan. Ne, samo smo bolji u tome da je primetimo, pošto smo postali pažljiviji spram ljudske patnje u svim njenim stupnjevima. Osim ako nismo postali gori u tome, skloniji da sve posmatramo kao ranu. Da li se u svetu zanetom žrtvovanjem trauma pojavila kao pasoš za status, naša crvena značka za hrabrost? Već samo takvo pitanje može da uvredi: možda je groteskno raspravljati o simboličkoj vrednosti pripisanoj patnji sad kad je tako malo mogućnosti za izlečenje i vraćanje u prvobitno stanje. Toliko vrednih debata, a sve ostavljene po strani za onda kad bude vreme da se njima pozabavimo. Zadovoljimo se sa još epizoda u kojima Marvelovi superheroji hrabro razmišljaju o problemima sa sindromom oca, sa još saga o zagonetnim, povređenim književnim junakinjama.

Nisu ratovi ili seksualno nasilje izneli ideju o traumatičnim sećanjima na svetlo, nego engleska železnica, nekih šest decenija pre nego što se Vulfova ukrcala na voz od Ričmonda do Vaterloa. Lekar Džon Erik Eriksen je šezdesetih godina 18. veka uočio grupu simptoma kod nekih od žrtava železničkih nesreća koji su, iako bez očiglednih povreda, kasnije prijavljivali da su konfuzni, da čuju glasove i da su paralisani. On je to zvao “železničkom kičmom”. Sigmund Frojd i Pjer Žane kasnije su raspravljali o tome da li sama svest može da bude povređena.

U rovovima Velikog rata, železnička kičma ponovo se pojavila kao šok od granate, a oblik od krvi i mesa zadobila je u Septimusu Smitu iz Gospođe Dalovej Virdžinije Vulf. Ono što se nije promenilo bilo je ismevanje kakvo je pratilo dijagnozu; vojnici koji su preživeli šok od granate nekada su označavani kao “moralni invalidi” i bili su upućivani pred vojni sud. U narednim decenijama su izučavanja traume zapadala u “periode zaborava”, kako je to nazvala doktorka psihijatrije Džudit Herman. Potrajalo je sve do rata u Vijetnamu dok šokovi kakvi su pratili traume iz borbe nisu “ponovo otkriveni”. Prepoznat je PTSD, a po angažmanu političkih organizacija žena dijagnoza je proširena i na žrtve silovanja i seksualnog zlostavljanja.

Od moralne mane do bestselera

U poslednjoj deceniji 20. veka su kulturološke teorije, sa književnom kritičarkom Keti Karut kao pionirkom na tom polju, traumu opisivale kao iskustvo koje preplavljuju svest, fragmentira sećanje i dovodi do repetitivnog ponašanja i halucinacija. Takve ideje su postale popularne i dat im je naučni pečat knjigom Besela van der Kolka Telo sve beleži (2014), sa tezom da su traumatična sećanja psihološki osobena i beleže se u starijem, primalnijem delu mozga.

Ako su Grci izmislili tragediju, Rimljani epistole, a renesansa je donela sonet”, pisao je Eli Vizel, “naša generacija izumela je novu literaturu, sastavljenu od svedočanstava”. Pohranjivanje svedočanstava u svim oblicima – memoarima, ispovednoj poeziji, pričama preživelih, TV emisijama – izdigli su traumu sa nivoa gde je bila znak moralne mane do nivoa gde je ona izvor moralnog autoriteta, pa čak i neke vrste ekspertize.

U proteklih nekoliko decenija pojavio se još jedan talas dela na tu temu, sa bestseler romanima i memoarima sa različitim vrstama izraza: britkim i sarkastičnim (romani Edvarda Sent Obina o Patriku Melrouzu), sentimentalnim (Izuzetno glasno i neverovatno blizu Džonatana Safrana Fora), ushićenim (zbirka eseja Lesli Džejmisom Ispiti iz empatije), zadivljujuće iskrenim (anonimno objavljeni Dnevnik incesta) ili sa svim gore pobrojanim (šestotomna Moja borba Karla Uvea Knausgora).

Sajtovi za jeftine pisane sadržaje nudili su 150 dolara za ispovest. “Bila je to 2015. i svako je bio kritičar pop kulture, pišući iz ličnog iskustva”, seća se Larisa Fam u nedavno objavljenoj zbirci eseja Pop pesma. “Dominantni model uz koji je mlada, gladna spisateljica mogla da se uključi u priču bio je taj da odabere neku od svojih trauma koju može da naplati… bila to anoreksija, depresija, povremeni rasizam ili možda tuga poput moje, u kojoj su se mešale sve tri”. Knjiga Telo sve beleži je na Tajmsovoj listi bestselera bila skoro tri godine.

Sutra: Protiv traume kao okidača radnje (2): Od klišea do majstorstva Toni Morison

Izvor: Njujorker
Preveo: Matija Jovandić

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: