Paklena biblioteka: Najsmrtonosnije knjige 20. i 21. veka

Pisaća mašina, tastatura

Danijel Kalder autor je nedavno objavljene knjige “Paklena biblioteka”, sa podnaslovom “o diktatorima, knjigama koje su pisali i ostalim katastrofama pismenosti”. Prenosimo ovde prikaz knjige iz pera pisca i antikvara Ernesta Hajlberta.

[dropcaps round=”no”]Z[/dropcaps]amislite prostranu biblioteku, njene beskrajne police ulegle pod nepročitanim knjigama. Njene prašnjave prolaze koje opsedaju duhovi davno umrlih autora koji su nekada imali nezamislivu moć, a sada su prokleti da lutaju među svojim zaboravljenim rečima.

Nije ovo priča Horhea Luisa Borhesa. Daleko od toga, saznajemo kada nas Danijel Kalder povede na turu koju naziva „Paklena biblioteka“: knjige koje su napisali (ili je to neimenovani pisac uradio u njihovo ime) tirani iz prošlog veka (i nekoliko njih iz sadašnjeg). To su tomovi nekada rasturani među populaciju koja im je bila tema, štampani u ogromnom broju primeraka za nepostojeće tržište i uspostavljajući ono što Kalder naziva „žanrom diktatorske literature“, najčešće „adresivno suve, teorijske proze“, osmišljene zarad „izvrtanja stvarnosti“.

Kalder počinje sa čuvenim diktatorima 20. veka, svima su njima knjige objavljivane, iako veoma različite i sa različitom svrhom. Lenjin je uveo “viziju teksta kao ratovanja”, uz njegov “neverovatno ratoboran” stil. Pamfleti poput “Likvidacija likvidatora” služili su kao teorije političke akcije dok su popločavale put ka katastrofama koje je činio čovek. Još kao knjigoljubivi tinejdžer, Staljin je objavio pesmu o prirodi u udžbeniku štampanom sve do šezdesetih godina 20. veka, preuzimajući svoj poznati nadimak Koba od lika iz šund literature u robinhudovskom stilu.

Uz “boljševičko poverenje u reč”, primećuje Kalder, moglo se napredovati u partiji kroz zalaganje za teoriju i stvaranje daljih teorija, što se u Staljinovom slučaju pojavilu u obliku “Nacionalnog pitanja i socijaldemokratije”, njegovom prvencu u literaturi.

I dok je Lenjin otpisivao svoje oponente u nekoliko pasusa, Staljin je pribegao “nemilosrdnom gomilanju citata, neprekidnom, neumoljivom zatrpavanju retorikom”. Na nesreću, podseća Kalder, takve teorije zahtevale su i “veliko nasilje” da bi bile primenjene.

Paklena biblioteka, knjiga Danijela Kaldera
“Paklena biblioteka” Danijela Kaldera

Musolini, koji se nikada nije zadržao duže na ijednoj filozofiji, dao je sebi za pravo da predskaže sopstvena krvava uverenja u širem opsegu žanrova. Kalder priznaje da je prolifični Duče “povremeno veoma čitljiv”. Samozvani čovek od akcije, Musolini je promarširao ni manje ni više nego kroz dela Baruha Spinoze, Imanuela Kanta i Georga Fridriha Hegela pre nego što je napisao roman nazvan “Kardinalova ljubavnica”, ispunjen “groznim fantazijama o silovanju i osveti”, uključujući tu i “prebijanje konja iz seksualne frustracije”, nemerljivo drugačiji i dalek “sterilnom, bestelesnom svetu boljševičke proze”. U njemu on proriče da je “strpljenje rulje ograničeno i ono ne prašta neuspeh. Izgubi kontrolu i izgubićeš sve”. On je ponovo predvideo i sopstvenu budućnost u komadu o Napoleonovim poslednjim danima u kojem je francuski car upozoren da su “dani autokratije završeni”.

Adolf Hitler otac je nečega što je verovatno najčuvenija i najopasnija od svih knjiga diktatora – “Majn kampfa”. Ona ne samo da se i dalje štampa, nego uporno nalazi i nove čitaoce. Kalder se prihvata tih gadosti da bi pokazao da Firer baš i nije bio neki pisac, uprkos tome što je bio “prilježan čitalac” sa oko 16.000 knjiga u ličnoj biblioteci. Nasuprot tome, Hitler je sam sebe smatrao velikim govornikom. Verovatno je i “Majn kampf” započeo u zatvoru u Landsbergu jer nije bio na slobodi, pa da može da govori okupljenim gomilama. Knjiga u kojoj je sebe transformisao u “tevtonskog super-ratnika” je brbiljiva, nepovezana brljotina, ni nalik metodičnim teorijama komunista. Nije mu to bilo ni važno. Hitler je verovao da su “govornici, a ne pisci, preobratili svet”. Nakon što je puštan iz zatvora, Hitler je napisao i drugi deo svog nezgrapnog tona, dok je bio pod merom zabrane javnog obraćanja, nakon koje je odmah bacio olovku i posegao za mikrofonom.

Kalder pokazuje da je, uprkos ogromnoj prodaji, knjiga privukla malo voljnih čitalaca. Oni iz samog vrha nacističke hijerarhije priznavali su da su tek pomalo upoznati s njenim sadržajem. Čak je i sam Hitler ocenio da knjiga “nije baš dobra”.

Kalder dalje piše o knjigama grotesknog spiska diktatora: o sabranim aforizmima poput Maove “Male crvene knjige”, druge najprodavanije knjige na svetu posle “Biblije”, o neverovatnim kopijama Gadafijeve “Zelene knjige”, romanima poput Frankove porodične sage “Raca”, o knjizi “Napolje, prokletnici!” Sadama Huseina, pisanijima po sovjetskom receptu “Papa Doka” Duvalijea i Roberta Mugabea, kao i pokušajima velikih nacionalnih epova poput “Rukname” turkmenistanskog Turkmenbašija.

Opšte uzev, Kalderova knjiga je opčinjujuća studija o knjigama velikih i malih despota, od onih poznatih do onih u velikoj meri nepoznatih. Milioni knjiga izašli su iz štamparije. Onda su milioni ljudi poslati u grobnice.

Kalderov pregled bizarne biblioteke diktatorske literature mogao bi lako da potrese čitaoca, pa čak i da ga deprimira. U ove loše napisane knjige i njihove efekte gotovo je nemoguće proniknuti. Kako objašnjava, opasnost leži u tome što “njihova čista odvratnost čini nemogućim da se poveruje da one mogu da se ugrade u svest i transformišu je sve dok ne bude kasno”. Na sreću, Kalder zadržava i izvesnu dozu skeptičarskog humora. Jer, kako bi se moglo suprotstaviti ljudima sa užasnom moći u stvarnom svetu koji su, ni manje ni više, nego verovali da “pisanje može da izmeni stvarnost”, kucajući da “sveti spisi podržavaju upotrebu pesnice”?

Ovim se tomovima čovek može i smejati jednako onoliko koliko su oni i zastrašujući. Dobro je prostudirati ih, čak i ako nikada ne odlučimo da okrenemo neku od njihovih stranica.

Izvor: Vašington post
Prevod: M. Jovandić

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: