Oušn Vuong je imao dve godine kada sa svojom porodicom emigrirao iz Vijetnama u Sjedinjene Države. Naselili su se u Hartfordu, Konektikat; sedmoro rođaka delilo je mali dvosoban stan. U to vreme, njihove živote definisala je borba za opstanak. Njegov otac je jednoga dana otišao i nikada se nije vratio. Njegova majka je radila duge smene u kozmetičkom salonu. Vuong je bio prvi član svoje porodice koji naučio da adekvatno piše i čita. Bilo mu je jedanaest godina.
Kao tinejdžer i svedok opšteprisutne zloupotrebe opioida i nehajnog beznađa koje je bilo često u post-industrijskoj Novoj Engleskoj, Vuong je shvatio da mora otići iz Konektikata. Upisao je univerzitet Pejs, na Menhetnu, gde je planirao da studira poslovnu administraciju. Ali, brzo je otkrio da to nije za njega. Prebacio se na Bruklin Koledž. „Mislio sam da ako uspem da dobijem bilo kakvu diplomu, moći ću majci da kažem da je iz bionauke ili čega već.“, kaže on. „Samo sam hteo da budem diplomac sa kapom i odorom.“ Na Bruklin Koledžu je studirao književnost i počeo da se interesuje za kurseve pisanja. „S vremena na vreme, dođe ti student čiji rezultati testova ne pokazuju da će biti pisac, ali on to već jeste.“, rekao je romanopisac i pesnik Ben Lerner, koji je predavao Vuongu na Bruklin Koledžu.
Pre nego što je završio master program iz kreativnog pisanja na NYU, Vuong je 2016. godine objavio svoju prvu zbirku pesama, „Noćno nebo sa izlaznim ranama“, koja predstavlja uzvišeno i trezveno razmatranje procesa apsorpcije njegove porodice u američko društvo. Tri godine kasnije, objavio je prelepo meditativni roman, „Na zemlji smo nakratko predivni“, koji je pozajmljivao iz života koji je on proveo odrastajući kao kvir i okružen očajanjem i zavisnošću. Te iste godine dobio je „stipendiju za genije“ koju dodeljuje fondacija Mekartur. Dva meseca nakon što je zvanično objavljeno da je primalac Mekartur stipendije, njegova majka, koja je bila inspiracija za veliki deo njegovih dela, umrla je od raka.
Vuong je proveo veći deo poslednjih nekoliko godina živeći u Northemptonu, Masačusets i predajući na obližnjem Univerzitetu Masačusets u Amherstu. On živi sa svojim partnerom i svojim polu-bratom, koga je prihvatio nakon smrti njihove majke. Njegova najnovija zbirka pesama je „Vreme je majka“, puna koncentrisanih, kaleidoskopskih rifova o osećanjima i zvucima, delirijski visokim i ponoćno crnim niskim tačkama od kojih je sastavljen moderni život. Takođe je završio i scenario za filmsku adaptaciju „Na zemlji smo nakratko predivni“. Taj proces je od njega zahtevao da nauči potpuno novi žanr pisanja. „Najviše se osećam kao ja kada učim.“, rekao je. „U borilačkim veštinama to se zove mentalitet belog pojasa. Čak iako imate crni pojas, taj crni pojas krene da korodira i da se rastapa ako veštini ne prilazite kao da i dalje imate samo beli pojas.“
Sa Vuongom smo razgovarali u njegovom stanu na Menhetnu, gde trenutno boravi u okviru rezidencije za istaknute pisce na NYU. Na istom univerzitetu će se takođe i pridružiti nastavnom osoblju master programa za kreativno pisanje.
Prvi deo intervjua možete pročitati ovde.
Ima još jedna pesma, „Old Glori“, gde ti navodiš sve te uobičajene fraze (Baci ih na kolena, Pokidao bih/dobro, Baš si ih/rasturio) koje nas podsećaju na to koliko je naš govor nehajno moduliran nasiljem.
Ta pesma je bila jako neugodna za pisanje, pa čak i za čitanje. Ta pesma je nađena pesma: uzmeš sve te komadiće koji već postoje i spojiš ih. Želeo sam da uradim nešto što samo pesma može da uradi. Samo pesma može to da nam pokaže. Mi stalno čujemo te fraze, možda čak i izgovaramo neke od ti fraza, ali one su razvodnjene širim kontekstom i do nas dolaze sporadično tokom dana kroz medije, različiti glasovi ih izgovaraju. Mi ih ne primećujemo. Ali, onda, kada im oduzmemo svaki drugi kontekst i samo ih složimo sve zajedno, postaje brutalno u istinama koje pokazuje.
Pokušao sam da to objasnim svojoj tetki, taj leksikon američkog nasilja i ona je bila potpuno užasnuta. Pitala me je, kao, „Zašto bi oni koristili te reči?“ Jer, u vijetnamskom kontekstu – a možda je slično i u kineskom – reči su kao čini. Ako pričaš o smrti, smrt te poseti, tako da ne pričaš o smrti za stolom dok se jede. Ima dosta tabua o govoru i tome kako on priziva tamu. I tako, za moju tetku, to je bilo potpuno strano, znaš? A to je ono što sam ja želeo da stvorim. Želeo sam da stvorim strano iskustvo nečega veoma poznatog.
Tako je. U kineskom postoje homofonske igre rečima, tako da na mandarinskom, na primer, reč za „četiri“ zvuči kao reč za „smrt“ i onda je broj samom tom vezom zloslutan. Tako da čak i reč koja označava broj priziva nekakav tabu.
Kineska i vijetnamska kultura su daleko starije od Amerike. I ja mislim da je u tom smislu Amerika i dalje nezrela. Ja bih slobodno tvrdio da je način na koji ustrojava jezik i na koji se odnosi prema njemu i dalje prilično primitivan za naciju i kulturu koja je toliko tehnološki vična. Američka kultura je zapravo jako arhaična u tome kako zamišlja kapacitete jezika i u tom smislu su kineska i vijetnamska kultura daleko ispred, kako u vremenu, tako i u samoj leksičkoj mudrosti. Kada se osećam optimistično, ja verujem da će Amerika možda ipak na kraju dobiti tu mudrost. Mi često vidimo te strane zemlje kao „zaostale“, ali to merimo samo BDP-om i tehnologijom. Ali, što se tiče duhovne mudrosti vezane za to kako se treba odnositi prema nečemu kao što je jezik, Vijetnam je daleko ispred i ja se nadam da će Amerika jednog dana uspeti da ga sustigne.
Što više pišem, to više shvatam da je pisanje pretežno kustoski posao i da je njegova suština više slušati nego što je stvarati.
Pomenuo si da u svojoj prvoj knjizi nisu bio još uvek spreman da uvedeš sve te različite registre. Jesi li već tada razmišljao o tome kako to da uradiš i samo nisi objavljivao te pesme, ili još uvek nisi bio na nivou umetniče zrelosti za koji ti se činilo da je potreban da bi se to uradilo?
Samo nisam imao hrabrosti. Pisanje knjige pesama je divno obrazovanje za mladog pisca jer te primorava da stalno nalaziš nove registre. Takođe te primorava da nalaziš još premisa. Knjiga pesama…trideset, trideset i pet pesama, jel tako? To je trideset, trideset i pet ideja. Roman, možda jedna ili dve ideje proširene kroz zaplet i vreme i likove. Ali, što se tiče pesma, ne možeš da ponavljaš premisu, iznova i iznova. Moraš da nađeš potpuno drugačije uglove. A onda moraš da nađeš drugačije registre, tonove, stilove, moduse, forme. Bio sam dovoljno zadovoljan time što sam uradio, ali je to bilo samo oko šezdeset procenata onoga što sam zapravo želeo da u tom trenutku uradim.
Mene privlači ta ideja hrabrosti na stranici. Na primer, ti citiraš pokojnog repera Lil Pipa u „Čak ni to“. Uvodiš i druge glasove, kao glas tvoje rođake Sare i njih utkaš u svoja dela. Da li je deo te hrabrosti koju opisuješ poklanjati deo stranice drugima?
Što više pišem, to više shvatam da je pisanje pretežno kustoski posao i da je njegova suština više slušati nego što je stvarati. „Pesnik“ u grčkom je stvaralac, ali ja mislim da je stvaralac u svom najboljem izdanju stvaralac prostora, a ne stvaralac predmeta. Tako da ja mislim da je, za mene, suština: Kako da stvorim prostor? To je teži posao. I mislim da će vam bilo koji arhitekta reći da kada vajate prostor, vajate svetlo. To je mnogo teže jer bilo ko može da ispuni stranicu sobom ili svojim izrazima, ali kako sarađujete sa materijalnim svetom, sa kulturnim svetom? To je, za mene, uvek bilo nešto što sam želeo da uradim, ali nisam imao samopouzdanja.
Shvatio sam da možeš da citiraš Lil Pipa i aluzije na njegov život, ono o čemu je on pisao, njegovu smrt, sve oko toga zašto je bio toliko popularan, bio kultna figura…to već sve postoji u tom jednom malom stihu, jel tako? Jer je ta pesme o žalosti i o kolektivnoj i ličnoj smrti. Lepota saradnje je što ne moraš da menjaš ili prilagođavaš materijal. U ovom slučaju: Lil Pip u tom stihu. Možeš da ga uneseš. I samo prisustvo, kroz bliskost, počne da menja ton. Tako reči funkcionišu. Tako parataksa funkcioniše. Staviš dve stvari jednu uz drugu i kako se one povezuju stvara novo značenje.
Veliki deo mog procesa pisanja je samo verbalno rešavanje. Brže je. Zašto pisati rečenicu iznova i iznova kada možeš da je izgovoriš stotinu puta za par minuta.
Da li postojao trenutak u kome si shvatio da sada poseduješ hrabrost ili kustosku viziju da to uradiš?
Dugo sam to gradio. Dosta toga nije u javnom samopouzdanju, barem tako mislim, s jedne strane, moglo bi se reći, „Objavio si dve knjige koje su dobro prošle…“ i možda je to tu. Ali, sa ovom knjigom, nisam osećao tu vrstu samopouzdanja. Više je bilo kao…gitarista koji do sad zna sve akorde. I nekako mu je dosadno, jel tako? Dosadno mu je ono što zna. Ova knjiga je nastala tokom pandemije i odmah nakon smrti moje majke. I ja mislim da to igra ključnu ulogu za razvitak te druge vrste samopouzdanja, koja se formirala kada sam samo pomislio…Moje majke više nema. Zvuči potpuno ludo, ali posle toga me više nije bilo briga, jer je sve bilo za nju. Samohrana majka. Ona je odgajila mene i mog polu-brata, on je deset godina mlađi od mene. On se sada uselio kod mene. Tako da sam kao neki čudni otac.
Samo sam pomislio, Ko zna kada će biti moj red da ležim na samrtničkoj postelji? Ne mogu da ovo ostavim, a da ne uradim sve. I znaš, moja majka, ona nikad nije naučila da čita. Doživela je da vidi kakav su uticaj imala moja dela. Ona bi odlazila na moje književne večeri i okretala svoju stolicu ka publici. Nije razumela reči. Rekla mi je „Primetila sam da, kako ti pričaš, njihova se lica menjaju, njihovo držanje se menja i mogla sam da vidim kako tvoje reči sleću na njih.“ Tako da je to skoro bio kao neki antropološki momenat za nju, samo je proučavala te uglavnom starije belce koji posećuju književne večeri. To je moć reči.
Ona je na samrtničkoj postelji rekla, „U mom sledećem životu, želim da budem profesor, kao ti.“ To je bila najteža stvar za čuti. Bila je bukvalno na par sati od smrti. Mislim da kada prođeš kroz to i shvatiš koliko je ljudi iz tvoje porodice htelo ovo da radi, toliko imigranata, izbeglice iz Ukrajine koje su sada raseljene, toliko njih želi da budu pisci ili umetnici, ali će morati da se odreknu toga. Moraće da se predaju. A njihova deca, ako budu imala sreće, će možda moći da se bave time. Ta veoma ciklična ekologija piščevog života podrazumeva ogromnu količinu tuđe žrtve. I ja sam samo pomislio, nije me briga. Moram da uradim sve ovde, jer koga briga da li je to bitno bilo kome drugom, mora da meni nešto da znači.
Tvoja majka je preminula 2019. godine. Koliko skoro posle toga si se osetio sposobnim da pišeš o njoj?
Zanimljivo je što nema mnogo pesama koje su eksplicitno o njoj. Ja ne posedujem njenu smrt. Ona je njena. Ja sam doživeo njeno umiranje, ali ga ne posedujem. Tako da nema pesama koje prikazuju taj trenutak. Za mene, apstrahovano je ka tuzi. Zato su pesme toliko dobre, jer kroz njih prosejava mitološki modus. Tako da se može tvrditi da su to mitovi o iskustvu gubitka majke. Gledajući te pesme, ja shvatam da sam oduvek bio u žalosti i – i možda je to specifično za mene, možda je nešto na šta je ova generacija sasvim navikla. Idemo od 11. septembra, preko recesije, do opoidne epidemije.
Ne znam kako je bilo ljudima četrdesetih, ili pedesetih, ili šezdesetih, ali svaka mlada osoba sa kojom sam ja razgovarao ima prijatelja koga je izgubila kada je bio premlad. Mislim da je žalost nešto što je toliko fundamentalno za ovu generaciju. Ja sam pomislio, kao, Zašto sam ja sa trideset godina veteran u tome? Počeo sam da gledam ovaj skup dela i u njemu već postoji utisnuta društvena, kolektivna, lična i komunalna tuga. I tako, umesto da samo napišem knjigu o žalosti, ja sam shvatio da sam oduvek pisao o tome. I sada sam uneo gubitak svoje majke u tu stvar sa kojom sam oduvek radio.
Da li pišeš stvari koje su previše intimne, ili lične na način na koji bi više voleo da zadržiš za sebe?
Ne. Ja pišem jako retko. Ne pišem svakog dana. Nisam neko ko samo sedne i shvati šta treba. Napišem oko pet pesama godišnje. I to kad je veoma dobra godina. I od tih pet, sa četiri bih bio zadovoljan. To ne znači da ja ne doživljavam neuspehe, već da dosta tih neuspeha doživljavam ovde (Pokaže na glavu). Već prođem kroz dosta verzija tu. Samo sam veoma selektivan po pitanju toga šta posvetim procesu komponovanja. Kada jednom sednem da pišem, velike su šanse da će to biti nešto što ću da objavim. Nisam neko ko vodi dnevnik, ne pišem stvarno za sebe. Ovo je moj posao. Ja se prema njemu odnosim veoma ozbiljno. Kako mogu da ovo pretvorim u nešto što je značajno i za druge? I ne znaš odgovor na to, ali moraš stalno da sebi podižeš standard i da se nadaš da će to uspešno da se prevede. Kako ovo može biti korisno kada se prevede na javno? Jer pisanje jeste to: komunikacija. Ako komuniciram sa sobom, pričao bih samo sa sobom. Što dosta i radim. Peglam svoje ideje tako što pričam o njima sam sa sobom. I tako da je moj dnevnik u vazduhu, ako ti se tako dopada.
Disleksija je česta u mojoj porodici. Možda to nije toliko bolest. Ali, s obzirom da potičemo od hiljada godina farmera pirinča koji nikada nisu čitali, čitanje prosto nije deo genetske evolucije moje porodice. Nikad nismo morali. Ali smo imali govorne činove, usmenu tradiciju. Kada sam zaglavljen na nekom mestu u pesmi, to je najčešće na nekoj frazi. I onda prestanem sa pisanjem i podignem tu frazu, skoro se prema njoj odnosim kao prema haikuu i onda je rešim. Odvedem je u šetnju. Ponavljam je i ponavljam i ponavljam i pokušam da rešim logiku u slici. Veliki deo mog procesa pisanja je samo verbalno rešavanje. Brže je. Zašto pisati rečenicu iznova i iznova kada možeš da je izgovoriš stotinu puta za par minuta. Prosto je mnogo efikasnije.
kada si pisac, sve je pojačano. Sopstvo je pojačano. Bukvalno je umnoženo na knjizi, jel tako? Piše „Oušn Vuong“ na svakom primerku.
Pomenuo si da se tvoj brat uselio kod tebe nakon što vam je majka preminula. Da li si došao do nekih novih uvida u iskustvo tvoje majke ili samu ulogu roditelja?
Moj brat je disleksičan. Njegov slučaj je daleko ozbiljniji od mog. To mu je stalno urušavalo samopouzdanje dok je odrastao, znaš, mislio je da je „glup“, a samo je imao smetnju u učenju. Tako da je bilo baš divno što smo blizu. Veoma smo različiti ljudi. On je zaluđenik za patike, juri sve trendove, video igrice, kola. Učim dosta o patikama. Uopšte nemamo zajednička interesovanja. Ali poznajemo jedan drugoga skoro magnetski. Mirniji smo kada smo zajedno u prostoriji, hrabriji smo kada samo jedan pored drugoga. Nikada ne bih verovao u priče o magijskoj povezanosti, energiji, ali nas dvojica smo toliko bliski, a da uopšte nismo bliski.
Moraš na neki način da budeš roditelj. Ja imam svoja pravila, do kad on mora da se vrati kući. Ali, pošto smo izbeglice, ideja „porodične jedinice“ je uvek bila amorfna, posebno za azijsku porodicu. Naša baka je živela sa nama, to je bilo selo. To je zapravo daleko šire od američke nuklearne porodice. Naravno da će moj brat doći da živi sa mnom. Verovatno će živeti sa mnom zauvek. I ako on bude imao decu, ona će živeti u istoj kući i to je predivna stvar.
Jel pokušao da te naloži na neke strašno kul patike ili tako nešto?
Stalno pokušava da me nagovori da kupim Jizis. Meni se one zapravo sviđaju – 350-ice. Stvarno mi se estetski sviđaju. Ali ja imam taj imigrantski mentalitet gde ne mogu da kupim patike od sedamsto dolara i da onda sa njima izađem u svet. Ne mogu. Mogu da priuštim, ali se osećam toliko krivo. Nisam se posvetio. Ali mislim da će jednog dana uspeti da me poljulja.
Nakon Tič Nat Hanove smrti, ti si napisao taj neverovatan članak za sajt Fondacije Tič Nat Han u kome se osvrćeš na svoju budističku veru. U tom mini-eseju, rekao si da još uvek „ne zaslužuješ da se posvetiš monaškom životu“. Kako se tvoje duhovne prakse odnose prema tvom procesu pisanja?
To prvenstveno utiče na sve, jer mislim da me uči kako da budem zainteresovan za ljude. Mislim da kada si pisac mnogo pričaš o jeziku, ali ono u šta je verujem pre svega je da ako želiš da budeš dobar pisac moraš da budeš zainteresovan za ljude, a biti zainteresovan za ljude znači imati saosećanja za ljudsko stanje. I mislim da je to jedna od stvari koju me je gubitak majke naučio i kristalisao mi. Mogu da budem jako ljut na nekoga, ili prosto da ništa ne ide kako treba sa tom osobom, kolegom ili prijateljem ili kime god. I onda ih pogledam i kažem, „Oh, ti ćeš izgubiti svoju majku.“
To je jedina univerzalna stvar u koju verujem. Ja sam jako skeptičan povodom univerzalnosti, posebno što se tiče načina na koji pristupamo umetnosti. Ali mislim da je gubitak majke, ili gubitak nekoga ko se prema vama ponašao majčinski, to je najbliže što možemo da priđemo jedni drugima. Za mene. Zainteresovanost za ljude i kako ta zainteresovanost vodi ka sasecanju potkrepljuje sve što ja pišem. Jezik postaje oruđe kojim se to manifestuje.
Takođe je teško jer, kada si pisac, sve je pojačano. Sopstvo je pojačano. Bukvalno je umnoženo na knjizi, jel tako? Piše „Oušn Vuong“ na svakom primerku. I moraš da budeš obazriv kako to utiče na tvoj ego. Ako previše veruješ u reči hvale, zapravo počneš da gubiš ljude iz vida. A kada izgubiš ljude iz vida, izgubiš i sposobnost za saosećanje i razumevanje i jasno razmišljanje i prostranost misli. Tako da moram da budem obazriv. Dve za redom je nečuveno za bilo kog pisca, a kamoli nekog ovoliko mladog.
Meni je bitno da se svakog dana budim verujući da je sve što radim vezano za moju karijeru pisca, ali da se takođe mora odstraniti iz onoga što sam postigao. Svaki dan otpočinjem praznih šaka. Napisati nešto, čak i napisati nešto jako dobro, ne uči te stvarni ništa o tome kako da napišeš ono što je sledeće. Uvek počinješ iz početka.
Razgovor vodio: Hua Su
Izvor: newyorker.com
Prevod: Nikola Matić